Piše: Snježana Banović

Nakon oslobođenja, vraćaju se u Zagreb pa nakon kraćeg bolovanja i dopusta ujesen 1945. Greta dobiva honorarni angažman u zagrebačkom kazalištu nastavljajući svoj glumački razvoj do pune zrelosti – odsad tumači psihološki zahtjevnije uloge: zrele žene i jake starice.[6] Kako je materijalni položaj umjetnika u razdoblju neposredno nakon rata zbog razumljivih ekonomskih neprilika u Drugoj Jugoslaviji bio iznimno loš, već ujesen 1945. dolazi do prvoga većeg glumačkog nezadovoljstva plaćama. Umjetnici smatraju da se „uz postojeće cijene ne može živjeti“ te računaju na znatnu povišicu koju im obećava nova uprava HNK-a na čelu s Ivom Tijardovićem i ravnateljicom Drame Boženom Begović. Njihovu sudbinu dijeli i Greta, uz dodatni problem što za nju, zbog spomenuta otkaza iz 1940. još uvijek nije bilo slobodnoga proračunskog mjesta te su joj stoga i namještenje i plaća bili privremenog karaktera. To ju je nakon „četverogodišnjeg teškog i materijalnog stradanja u emigraciji“ zadovoljilo tek toliko što se mogla opet „nakon toliko godina posvetiti umjetničkom radu na procvatu HNK u Zagrebu“.

Njezino strpljenje potrajalo je gotovo godinu dana te je napokon činjenica da joj je „nedopustivo mala plaća“ previše ispod plaća njezinih dramskih kolegica kao npr. Grahor, Dragman, Krleža, Gjermanović  bila u ljeto 1946. ključna da uputi molbu Upravi. U njoj traži da ju se „saobrazi“ prema njezinim „kvalifikacijama, godinama službe i prema berivima mojih drugarica i drugova, kako bi mogla barem najpotrebnije za život osigurati“ što se uskoro i dogodilo. No ta joj je cjelogodišnja neodređena statusno-materijalna situacija još dugo odmagala pa joj primjerice 1952. godine, u prilici revizije plaća i platnih razreda članova svih kulturnih ustanova u Hrvatskoj, to poratno vrijeme angažmana nije bilo priznato u staž, kao ni ono između 1940 – 1945 kada kao Židovka (pritom još i prebačena na pravoslavlje) temeljem rasnih zakona NDH-a nije mogla biti članicom kazališta. Opet se žalila, ovaj put Komisiji Vlade NRH, jer je kao  žrtva fašizma „morala bježati iz domovine“, no žalba joj je odbijena.

Godine 1949. svečano obilježava jubilej (25. obljetnica rada), nakon kojeg pismom zahvaljuje intendantu Tijardoviću na pažnji, priznanju i drugarstvu, obećavši da će i dalje „sve svoje skromne sile uložiti oko uzdizanja naše hrvatske kazališne umjetnosti“. Za proslavu je izabrala ulogu Kate Tomek u drami Slavka Kolara Sedmorica u podrumu[7], u kojoj se kroz priču o sedmorici partizanskih diverzanata zatočenih u podrumu tematizira problem malograđana – neprijatelja novoga društva i opravdanosti osvete. Za tu je ulogu Kraus odlikovana republičkim Ordenom rada III. reda. Iako je u to doba bolest sve više ograničava u poslu te biva na čestim bolovanjima i do dva mjeseca, u rujnu 1951. ulazi kao jedina žena u novouspostavljeni, samoupravni savjet Drame, a u studenome na Skupštini Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske ulazi u Upravni odbor – i tu je jedina žena u skupini muških kolega iz HNK-a (T. Strozzi, E. Kutijaro, M. Grković, M. Perković, Lj. Galic, A. Alliger ) i još trojice članova iz drugih kazališnih ansambala.

Tako je od jeseni 1945. pa sve do iznenadne smrti 10. listopada 1956. trajao njezin drugi, intenzivnim radom ispunjen angažman u HNK-u i u novoj socijalističkoj kulturnoj politici. U osmrtnici koju je objavilo kazalište 11. listopada 1956. navodi se da je Kraus preminula naglo (tek koji dan ranije odigrala je Pelinku u Gundulićevoj Dubravci), a u vijesti o njezinoj smrti Narodni list je ustvrdio da se „ponovno suzio krug onih koji godinama i decenijama sadržavaju srž hrvatske dramske umjetnosti i uz koje će ime Grete Kraus – Aranicki ostati zabilježeno velikim slovima“. Njezina smrt dogodila se gotovo u dan, četrdeset godina nakon što je prvi put stupila na pozornicu u ulozi grofa Orlovskoga. Vijest da se „naglo slomio njezin život“ bila je za kazališni Zagreb – kako to u nekrologu opisuje njezin veliki poštovatelj i prijatelj Slavko Batušić – upravo neshvatljiva. Potreseni suprug Aleksandar Aranicki, izjavio je u pismu zahvale Batušiću koji je njemu i njegovu „nesretnom sinu dao puno utjehe“ da će dalje živjeti od „nezaboravnih uspomena na svoju Gretu“. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[6] U tom su joj razdoblju zapažene kreacije Kvašnja (M. Gorki, Na dnu), Knjeginja Mjahkaja (N. D. Volkov, Ana Karenjina), Bella (J. Gow i A. D’Usseau, Duboko korijenje), Fjokla (N. V. Gogolj, Ženidba), Marija Josefa (F. García Lorca, Dom Bernarde Albe), Lavinia (Ruth i A. Goetz, Nasljednica), Marie-Thérèse (A. Salacrou, Otočje Lenoir), Mrs. Parker-Jennings i Mrs. Culver (W. S. Maugham, Kraljevska visost i Constance), Desmersmortes (J. Anouilh, Poziv u dvorac), Hattie (G. S. Kaufman i Edna Ferber, Večera u osam), Kata Tomek (S. Kolar, Sedmorica u podrumu).

[7] Ova tročinka S. Kolara praizvedena je 3. ožujka 1949. u režiji M. Grkovića, sc. M. Trepše, kost. I. Kostinčer. Nastupili su, uz G. Kraus-Aranicki, D. Krča, V. Timer, J. Hajnc, Đ. Milaković, V. Maričić, M. Orlović, A. Nagy, V. Orlović, G. Huml, M. Župan, D. Knapić, P. Budak.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 7. svibnja 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta