Autor fotografije: Damir Žižić

Piše: Igor Ružić

„Duet se odrađuje, duom se postaje.“ Tako bi se, kao uvod u rad Anice Tomić i Jelene Kovačić, moglo parafrazirati nimalo slučajno izabrani izvornik. Profesionalac može odraditi duet tako da obje strane, a i publika, budu zadovoljne. Duo, međutim, radi zajedno ne zbog publike nego iz unutarnje potrebe, možda i nemogućnosti da radi solo. Iako mogu i znaju raditi i jedna bez druge, redateljica i dramaturginja, a ponekad i obrnuto, ipak su ime stvorile u samorazumljivoj i samorazumijevajućoj, čak i neprobojnoj kombinaciji. Slijed od tridesetak predstava, od zaista velikih i do zaista malih ali opet velikih, u proteklih četrnaest godina profesionalne karijere i kusur onih ranijih u „amaterskoj avangardi“, proizveo je već u prvoj petoljetki brend koji se kasnijim radom potvrdio kao jedan od najkonzistentnijih, najuspješnijih i najuvjerljivijih u domaćem glumištu.

Potpis Jelene Kovačić i Anice Tomić zalog je kvalitetne predstave, čiji rad nije samo kazališni i koji u kazalištu ne vidi samo – kazalište. Od potpuno autorskih projekata – Ovo bi mogla biti moja ulica, Ana i Mia, Oprostite, mogu li vam ispričati…?, Janje, Jalova, Magic Evening ili Melodrama do onih nastalih po dramskom ili proznom predlošku, kakvi su Imitatori glasova, Leda, Kuga, Daleka zemlja ili Woyzeck, bit njihovog pristupa je nepoderiv humanizam lišen cinizma. Uz minucioznu pripremu i suradnički odnos sa svim sukreatorima predstave, ta im je kvaliteta pomogla da od još uvijek osjetljivog proznog tkiva Hotela Zagorje Ivane Bodrožić u Dramskom kazalištu Gavella stvore predstavu koja je gotovo unisono pohvaljena i koja bi, da je 2020. bila drukčija, već sad brojala poneki mali hrvatski rekord. Ovako, ostaje tek Nagrada hrvatskog glumišta za najbolje redateljsko ostvarenje u drami Anici Tomić i kolektivna, ali najvrednija, Nagrada za najbolju dramsku predstavu u cjelini. Tim povodom je, kolektivno i bez inzistiranja na nagrađenosti, vođen i ovaj razgovor.

Vaše predstave, ako se baš mora, mogu se podijeliti u dvije grupe: one nastale po predlošku koji nije vaš, i one druge, u potpunosti autorske. Kako gledate na tu podjelu i koliko je ona važna u radu, sveukupno i pojedinačno na pojedinoj predstavi? Radi li se Krleža ili Fassbinder, jeste li manje autorski nastrojene u pristupu nego kad je riječ tek u Jeleni K. ili Jeleni K./Anici T. (kao u slučaju kad ste zajedno osvojile NHG za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst za Ulicu...?

Anica Tomić: Svaki tekst dio je naših ličnosti, bez obzira govorimo li o autorskom projektu ili projektu koji se temelji na nekom predlošku. Ukratko pronalazimo zrno nas u onome što želimo raditi, i taj sadržaj određuje perspektive kojima se bavimo, pa naposljetku i odluku. Specifično je, naravno, kad radimo prema dokumentarnoj priči; ona uspostavlja rizik poetika u odnosu na dokumentarizam, ali i na naš izričaj koji se treba stopiti s temom, a opet u fikcionalnom svijetu poprimiti svoj diskurs.

Jelena Kovačić: Postoji možda jedino tehnička razlika. Kad radimo na postojećem tekstu, onda imamo tekstualni materijal s kojim ulazimo u dijalog, što onda u pravilu podrazumijeva i svojevrsnu adaptaciju. Ali, put od teksta do izvedbe je dug i uvijek uključuje autorski pristup, inače ga nema smisla postavljati. U autorskim projektima tekstualni materijal produciramo same, pa to za sobom povlači neke malo drugačije strategije i metode rada. No mislim da u pravilu, ako gledamo iz pozicije autorskog, za nas nema neke suštinske razlike jer tekst, bilo da je riječ o postojećem predlošku ili nekom našem tekstu, uvijek tretiramo kao jedan od elemenata izvedbe.

I glumci igraju dvostruko u vašim predstavama: kao da je riječ o dva jezika koji nisu potpuno odijeljeni, ali su prepoznatljivi. Sasvim uvjetno rečeno, prvi bi bio onaj histerični i avangardni, drugi realistični, osobniji ali i svakodnevniji. U nekim predstavama ih i spajate. Koji su sve parametri prema kojima za pojedini projekt odlučujete koji od njih će imati primat?

Jelena Kovačić: Svaki proces je drugačiji i ne ovisi samo o nama ili o temi kojom se bavimo nego i o ansamblu s kojim radimo. U sudaru svega toga donose se sve odluke, pa i ona o jeziku predstave.

Anica Tomić: Svaki sadržaj kojim se bavimo i načini kako oblikujemo materijale oblikuju i formu koju određeni sadržaj poprima na sceni. Svaki projekt ima svoj spleen i ovisno o njemu pokušavamo u trenutku kad uspostavljamo likove, pronaći one njihove razlike koje ih s jedne strane razlikuju od njihovog privatnog habitusa lika i od njih stvaraju svojevrsni potencijal izvedbe u načinu na koji igraju. Uvijek je to produkt i suradnje s glumcem koji igra, ali i neka vrsta diskurzivnog dogovora s predstavom koju postavljamo.

Iako nerijetko na nekoj off-poziciji po logici strukture, teme ili jezika projekta, ipak ste obje uvidjele i čari institucionalizacije, s većim ili manjim, trajnijim ili kratkoročnim posljedicama: od iskustva direktorice Drame riječkog HNK do predavačice na osječkoj Akademiji. Te pozicije, naravno, nisu usporedive, ali su zanimljive po želji da se i unutar zadane strukture misli svojom glavom i učini nešto (ili barem nešto). U kojoj mjeri je riječ o utopiji?

Jelena Kovačić: Puno smo radile u institucijama različitih profila, ali kao autor koji dolazi izvana, u pravilu se u instituciji zadržiš kratko, onoliko koliko traje proces proba. U tom smislu, za mene je iskustvo ravnateljevanja u Rijeci izuzetno korisno i važno, jer sam se tamo neko vrijeme ipak zadržala i nakon godina i godina slobodnjaštva, prvi put sam vidjela i iskusila što znači biti s druge strane. To naravno ima i svoje pozitivne i negativne strane – postanu ti jasne sve prednosti i sva ograničenja institucije. Idealne institucije ne postoje, ali ne bismo trebali odustati od ideje da ih je moguće napraviti idealnima, jer jedino ih tako možemo učiniti boljima. U institucijama ima jako puno prostora da se stvari promijene, zapravo jedino se i mogu promijeniti iz unutra. U svakom slučaju na obje strane moraš zadržati taj neki idealizam, koliko god da se on nekad čini naivnim, dati sve od sebe, ne odustati od svoje radne etike, jer jedino tako možeš ostati dosljedan sebi. 

Anica Tomić: Oduvijek sam se ponašala kao da radim u instituciji, bez obzira na to što sam tek zadnjih nekoliko mjeseci zaposlena. Institucija nije nužno negativna u konotaciji; po meni, ona je struktura u kojoj se itekako može kreativno djelovati, a da si pritom strukturiran, odgovoran i, naravno, kreativan. U svim našim predstavama, a zajedničkih ih je preko dvadeset, postavljamo se kao malena tvornica u kojoj postoje pravila kojih se obje držimo, a kad dođemo u ansambl, onda tu etiku rada, dosljednosti, odgovornosti  pokušavamo prenijeti i u proces. Za mene osobno nema razlike.

Sudeći po većini vaših predstava, kazalište je između ostalog i alat društvene promjene. No, prilično ste aktivne i izvan kazališta, s istim ciljem. Kazalište, znači,  ipak nije dovoljno?

Anica Tomić: Ponekad postoje procijepi u životu u kojem se jednostavno mora djelovati; to su ti momenti osobne povijesti, kad se fikcionalni aktivizam pretače u onaj stvarni i realni, i ponovno isprepliće s fikcionalnim jer najčešće završi na sceni. Osobno i intimno aktivist sam postala još kao djevojčica kad sam se konstantno bunila unutar sustava, zalažući se za dobrobit zajednice. Druga je stvar što je sad to postalo vidljivo i poprimilo vidljivost, koju svakako nisam tražila ali se dogodila. Udio vremena kojeg dajem za druge u aktivnom djelovanju dio je moje osobne higijene, u kojem ne ispunjavam uzuse očekivanja drugih, nego težim da barem kratko mijenjam putanju ne baš briljantnog sistema u kojem smo rođeni. Koliko sam uspješna ili neuspješna u tome, nije ni bitno – bitna mi je artikulacija ili, kako bi rekao Valery, jasno imenovanje stvari.

Jelena Kovačić: Za mene aktivizam nikad nije bio svjesna odluka, oduvijek mi je bilo prirodno reagirati na svijet koji me okružuje, bilo mi je jasno da moje ponašanje utječe na zajednicu u kojoj živim, jednako kao što i zajednica utječe na mene. Socijalna osjetljivost bila je dio mog odrastanja, neki spoj karaktera i načina na koji su me odgajali roditelji. Kasnije, naravno, osvijestiš da se to može okarakterizirati kao neka vrsta angažiranosti ili aktivizma koji eventualno može donijeti i neku konkretnu promjenu ili barem neke male pomake. Voljela bih da ljudi postanu svjesni da je sve alat društvene promjene. Način na koji živimo je možda jedan od najjačih alata koji uvijek možemo koristiti. Svako moje djelovanje zapravo je dio tog mog načina, valjda jedinog kojeg poznajem.

Vaš je zajednički put poprilično uspješan, gledajući po broju nagrada, ali i po drugim tragovima koje su vaše predstave ostavile. Ipak, ne trčite iz projekta u projekt. Je li to odluka ili …?

Anica Tomić: Da, to je svjesna odluka, gotovo oduvijek. Tražimo projekte i teme koje nas intimno diraju.

Jelena Kovačić: Naravno. Ako nemamo odgovor na pitanje što neki projekt rezonira u nama, u vremenu i kontekstu u kojem ga postavljamo, onda zapravo nemamo ni razlog da ga radimo, onda ga radije odlučimo preskočiti.

U osnovi velikog dijela vaših predstava je trauma i priča koja nastaje iz, zbog ili oko nje. U tom smislu, neizbježno je pitanje: liječi li kazalište, barem malo?

Anica Tomić: Liječi onih nekoliko ljudi koji žele i dovoljno su otvoreni doživjeti Gavellin mitspiel, konkretni transfer koji djeluje na energije onih koji dopuste da im se kazalište dogodi. I biti gledatelj je odluka, rekao bi Brecht. I to ne onaj pasivan, nego aktivan. Kazalište je za mene Muellerovsko kontrolirano ludilo; pitanje je samo koliko se želimo prepustiti tom ludilu.

Jelena Kovačić: Vjerujem da kazalište može liječiti, čak i puno više od „barem malo“. Kada se u kazalištu dogodi trenutak prepoznavanja, bilo koje vrste, kad osjetimo da ono što do nas dolazi sa scene radi neki pomak u nama, barem milimetarski, onda nas kazalište na neki nas način zauvijek mijenja. Ovo ne govorim iz pozicije autorice, nego gledateljice. Kazalište živi od tog susreta između nas i onoga što se događa na sceni, u istom vremenu i prostoru, i taj susret, ako je iskren, postaje ozbiljna mogućnost promjene.

Hotel Zagorje kao projekt imao je težak i na trenutke neizvjestan put u DK Gavella. Jedna je od predstava nastalih po romanima, kakvih navodno ima i previše na repertoarima. Koji je bio okidač baš za Ivanu Bodrožić i upravo sada?

Anica Tomić: Hotel sam htjela raditi iste godine kad je izašao, no dogodilo se da je prošlo deset godina, i to tako da je roman ponovno tiho došao do mene. Priča o marginaliziranima i pritom zapostavljenima u teško marginaliziranom društvu bila bi aktualna i za deset godina, a netretiranim PTSP–om ovog prostora bojim se da će se baviti i naši unuci. Sve traume koje se ne liječe dočekaju nas kad najmanje očekujemo. Zato trauma i jest jedna od čestih tema naših predstava.

Jelena Kovačić: Čini mi se da je ovo bilo idealno vrijeme za postavljanje Hotela Zagorje, jer ipak postoji neki vremenski odmak koji nam istovremeno stvara iluziju da smo napravili neki korak naprijed, ali nam i pokazuje da je ta trauma rata još uvijek jako prisutna, da smo nerješavajući je stvorili neke nove traume. Predstava je upravo htjela razbiti tu iluziju da smo dobro; ona priča o vremenu koje nas je nepovratno obilježilo i o zemlji koja ne zna kako razriješiti prošlost, o procijepima koje te mračne devedesete uvijek vješto nađu kako bi se uvukle u našu sadašnjost, ali i o velikoj vrijednosti svakog individualnog napora da tu istu prošlost nadiđe, a taj je napor neophodan.

U društvu koje pati od „viška povijesti“, i Hotel Zagorje podsjeća na nju, i to onu koja je gotovo recentna ili tek ne želi proći. Jeste li se pri radu na predstavi bojali njezine recepcije i posljedičnog učinka?

Anica Tomić: Za  mene to je  jedna od težih predstava u karijeri, upravo iz razloga koje ste i sami naveli. Vrlo je tanka opna između onoga što znamo, što mislimo, što smo mislili, a mišljenja se mijenjaju, dok intimne traume ostaju. Osobno sam bila svjesna da bi mnogi, ako na neki način ne nađemo ključ, mogli biti povrijeđeni i uvrijeđeni jer pitanje Vukovara i dalje je nažalost neispričana priča. A svjedoci koji su tada bili djeca, danas imaju svoju djecu i osjećaju se jednako izdano kao i prije trideset godina. Dovoljno da smo projekt morale nekoliko puta, kao i cijeli njegovu postavku, preispitivati i sa svih strana pažljivo i suptilno obgrliti.

Jelena Kovačić: Bilo nam je važno da se odmaknemo od dnevne politike, da ne upadnemo u zamku bilo kakve politizacije teme. Dugo smo tražile pravu formu. Osim uzastopnog iščitavanja Hotela Zagorje, ponovno smo čitale cijeli Ivanin opus – i roman Rupa i zbirku pripovijedaka 100% pamuk i njene zbirke pjesama. No, i istraživale smo i Ivanine intervjue, kolumne i javne istupe, te je zapravo kao sukus svega toga nastao i sam tekst predstave. Bilo nam je važno da se bavimo isključivo intimnim povijestima i taj pripovjedni ton nam je zapravo postao pogonsko gorivo. Mislim da nazočnost te teme nije sama po sebi problem nego način na koji je prisutna, a on je vrlo stravičan – i dalje poziva na podjele te često našu ratnu prošlost instrumentalizira u ime nekih sumnjivih motiva. Bilo koji oblik instrumentalizacije htjele smo po svaku cijenu izbjeći.

Neizbježno pitanje, pogotovo za vas koje ste, nakon šoka prvog pandemijskog zatvaranja, zagrebačka kazališta zapravo (i) simbolički otvorile antispektaklom Monovid 19 u ZKM-u: što će i kako biti s kazalištem/izvedbenim umjetnostima nakon pandemije, ili ako ona nikad ne prođe?

Anica Tomić: Sve prođe. Jedino što je stalno su prolasci i promjene, sve ostalo je nestalno. Ne vjerujem da će se nešto dubinski promijeniti. Ljudi, srećom, imaju mogućnost da brzo zaboravljaju loša vremena, a kazalište će im ubrzo pomoći. Jer susret u dvorani s onim čovjekom na sceni, uvijek nas podsjeti da smo oni koji bez te vrste interakcije s drugim ipak ne mogu preživjeti. I tu je moć kazališta, koje će nakon što prestane pandemija itekako biti prepuno.

Jelena Kovačić: Kazalište je već svašta preživjelo – i cenzure i zabrane i propadanje raznoraznih carstava, a ovo mu nije prva pandemija u njegovog dugoj povijesti. Zato sam po tom pitanju, nakon što me prošao onaj neki početni šok koji je s obzirom da sam slobodnjak bio povezan s pitanjem egzistencije, zapravo od početka optimistična. Zato je i nastao Monovid 19, kao odgovor da bez obzira na sve kazalište ide dalje. No, ova situacija je pokazala da u kazalištu postoje neki konkretni strukturni i organizacijski problemi. Tu se nadam da će se neke stvari ipak promijeniti.

©Igor Ružić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. ožujka 2021.