CREATOR: gd-jpeg v1.0 (using IJG JPEG v62), quality = 90 Piše: Zvonimir Mrkonjić
Redatelj Božidar Violić javio se u hrvatskom kazalištu, zajedno s druga tri člana zagrebačkog redateljskog Kartela, Kostom Spaićem, Georgijem Parom i Dinom Radojevićem, krajem 50-tih godina. Bilo je to u doba u kojem su još bili na snazi kriteriji socijalističkog realizma. Paradoksalno, te godine bilo je doba europeizacije na planu likovnih umjetnosti, grupa Exata i pojave Novih tendencija itd.
To su također bile godine kad je pod vodstvom Branka Gavelle, koji u kazalište unosi kriterij forme i postupke Slovenca Bojana Stupice, srednjoeuropskog kazališta s poznavanjem velikih ruskih redatelja, čija su djela zasnovana na djelima klasika, osobito Čehova. Doba je to kada mu podršku daju snažne glumačke osobnosti – Emil Kutijaro, Pero Kvrgić, Nela Eržišnik, Fabijan Šovagović, Boris Buzančić, Drago Krča, Krešimir Zidarić, Sven Lasta i još mnogi drugi koji su se odvojili od Hrvatskog narodnog kazališta i pod Gavellinim vodstvom osnovali Dramsko kazalište Gavella.
O tome je Violić govorio u jednom od svojih mnogih tekstova: „ Onoga trena kada jedan redatelj kontinuirano djeluje u nekom ansamblu, čak i ako nema ravnateljsku estetičku pretenziju, može je ostvariti kontinuiranim djelovanjem. Više redatelja sličnih estetskih načela stvara estetsku atmosferu, kao što je u vrijeme Kartela postojala u Zagrebačkom dramskom kazalištu. Za mene je iskustvo Kartela bilo put u samoću. spoznaja nemogućnosti da se zajedno radi. Spoznaja istovremena spoznaji da se kazalište jedino može raditi zajedno. Zajedno se ne mora raditi niti lakše niti bolje, ali postoji osjećaj većeg smisla. Čovjek je uvijek osuđen na samoću. Ali se može, kao i u privatnom živom umjetniku, pronaći nekoga s kim se ta samoća može dijeliti. Tako sam, cijelo vrijeme dok sam radio u Zagrebačkom dramskom imao osjećaj pripadnosti i zajedništva u jednom ansamblu.“
O svojoj estetici koja ga je vodila u 66 svojih tekstova govori u poglavlju Estetika kao samoponištenje: „Ne znam tko je ustvari redatelj. Možda je to umjetnik koji nije glumac, nije pisac nije scenograf, nije kostimograf, nije koreograf i nije kompozitor. pitam se ponekad nije li redatelj čovjek koji bi mogao – kad bi mogao – bio sve ono što nije.“
Unatoč rečenom, Violić je vrlo prepoznatljiv, jako se razlikuje od svojih kolega u Zagrebačkom Kartelu. Za razliku od Koste Spaića čije je okružje i ideal glazba, od Georgija Para čija mašta spekulira u prostoru i djeluje u njemu, od Dina Radojevića koji se raspinje u prostoru, Violić je ironični promatrač koji kao da se osobno upliće u svaku predstavu.
U tome je otkrivački genij koji režira u duhu Neue Sachlichkeit pa nam otkriva u Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj. To ga ne smeta da u Patnjama gospodina Mockinpotta i Volponeu režira u duhu komedije dell’arte. Dok je Spaić glumce od milja nazvao glumad, kritika je tako s pravom mogla reći da je „tretirao glumce kao umjetničko djelo a u sebi cijeli život nosio mladenačku pobunu spram sistema u kojima je živio“. Na suprotnoj strani od njegova ekspresionizma, stoji djelo „dramaturgije bez dramatičara“, stoji adaptacija djela Slobodana Novaka Mirisi, zlato i tamjan – komorno psihološki napeto djelo za vrhunske glumce. Navedimo još u istom duhu rađene predstave Sokol ga nije volio, Adagio Lade Kaštelan, Galilejevo uzašašće Antuna Šoljana, Smrt Stjepana Radića Tomislava Bakarića, Anđela Babilona i Sinovi umiru prvi Mate Matišića. Jednom riječju, Čovjek od komadȃ i čovjek u komadu.
©Zvonimir Mrkonjić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 7. prosinca 2020.
Božidar Violić rođen je 1931. godine u Splitu, gdje je završio klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je studij romanistike te režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost. Nakon završenog studija angažiran je na Radio Zagrebu, od 1959. do 1972. stalni je redatelj u Zagrebačkom dramskom kazalištu – Dramskom kazalištu Gavella, istodobno je nastavnik glume na Akademiji dramske umjetnosti, a zatim i profesor i pročelnik Odsjeka režije. Početkom 1979. prešao je u Zagrebačko kazalište mladih gdje je, najprije kao umjetnički direktor, a zatim kao dramaturg i redatelj, djelovao do odlaska u mirovinu 1999. Bio je nastavnik-gost na državnim dramskim školama u Švedskoj (1973. i 1974.). Na pozornicama hrvatskih kazališta dosad je postavio osamdesetak dramskih i opernih naslova.
Od opernih režija izdvajaju se Mozartov Figarov pir, Offenbachove Hoffmanove priče, Puccinijeva Tosca iBersin Oganj.
Osim dramatizacija za kazalište, pisao je scenarije za kratke i dugometražne filmove.
Objavio je niz članaka i teatroloških eseja te knjige Lica i sjene (1989.; ponovljeno prošireno izdanje 2004.) i Isprika: ogledi i pamćenja (2008). . Za redateljski rad dobio je brojne nagrade, poput one Nagrade grada Zagreba (1969.), nagrade Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske (1980. i 1983.), nagrade Gavellinih večeri (1982. i 1987.), nagrade Dubravko Dujšin (1983.), nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1994.) i Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo (2008.).