Piše: Snježana Banović

Nekad istaknutu i iznimno popularnu, a danas posve zaboravljenu glumicu i pjevačicu Gretu Kraus od ranoga djetinjstva nije pratila osobita sreća: nakon smrti oca Vilima, četverogodišnja Greta, dvogodišnji brat i njihova majka ostaju bez ikakvih sredstava za života sa drugim. Odlučuju iz Osijeka preseliti  rođacima u  Zagreb pa uz njihovu pomoć Greta završava osnovnu i srednju djevojačku školu, gdje joj je kao odličnoj učenici oproštena školarina. Istodobno (1912 – 1917), u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda uči pjevanje kod Leonije Brückl[1], deklamaciju i mimiku (uz vršnjakinju Belu Krležu) kod Micike Freudenreich. Nakon toga odlazi u Beč na daljnju izobrazbu: usavršava pjevanje, glumu i režiju kod istaknutog pjevača, glumca i pedagoga Maxa Pallenberga. No, ne stiže do diplome – u rujnu 1920. udaje se prvi put, za trgovca Eugena Büchlera.

Već kao devetnaestogodišnjakinja (1916.) debitira u osječkom kazalištu u ulozi grofa Orlovskoga u opereti Šišmiš J. Straussa ml., postavši ubrzo stalnom članicom opernoga ansambla. Ostat će u Osijeku puno desetljeće, ističući se u brojnim opernim i operetnim ulogama, a najveća priznanja stječe kreacijom naslovne uloge u Bisetovoj Carmen (njezina omiljena uloga) i u Pikovoj dami Čajkovskoga (uloga Grofice), uspjeh kojih joj je omogućio i povremena gostovanja u novosadskom teatru, beogradskom Narodnom pozorištu te u zagrebačkom HNK-u.[2]

Kako od rane mladosti boluje od bronhijalne astme, zbog koje uskoro pri pogrešnom liječničkom zahvatu u Beču ostaje bez glasnica izgubivši pjevačke sposobnosti, mora prekinuti glazbenu karijeru pa preuzima uglavnom glavne uloge u salonskom repertoaru. Godine 1927. na jednom gostovanju u Zagrebu dobiva poziv u angažman, što i prihvaća te postaje članicom zagrebačke Drame, što će s prekidom tijekom Drugog svjetskog rata ostati do kraja života. Isprva nastavlja u salonskom i komedijskom fahu te najveće uspjehe postiže u francuskome komediografskom repertoaru[3] koji upravo „zahvaljujući njenom šarmu i duhu“ predstavlja u to doba veliki atrakciju i uvijek rasprodano gledalište što je postavlja u sam vrh tada zlatnoga doba zagrebačke Drame.

S vremenom širi glumački dijapazon na karakterne uloge u djelima starije i moderne dramatike.[4] U tom kazališno intenzivnom razdoblju između dvaju svjetskih ratova, Kraus prelazi iz uloge u ulogu. Sve su one zahtjevne i po pitanju kostima i šminke o čemu govore brojne, odobrene molbe kazališnoj upravi za nadoknadu troškova kupnje „nebrojenih čarapa“ koje troši na pokusima i izvedbama, a koje nije u stanju plaćati od svoje plaće, kao i za velike svote koje je primorana plaćati za toaletni pribor. To je ujedno i razdoblje u kojem zbog svoje bolesti redovito odlazi na bolovanja, a s drugim suprugom, Aleksandrom Aranickim[5], svestranim poslovnim čovjekom, vlasnikom više zagrebačkih kina i povremenim literatom, radi njegovih poslovnih obveza oko uvoza filmova u Jugoslaviju i dužnosti potpredsjednika Međunarodne filmske komore (1930 – 1941) redovito putuje u europske gradove (Berlin, Beč, Pariz…). Uza sve probleme koje joj uzrokuje bolest, zbog čega je sve češće primorana otkazivati uloge, u ovome će razdoblju postati prvom redateljicom u povijesti zagrebačkoga kazališta, a nakon Osječanke Zore Vuksan-Barlović bit će druga u povijesti našega glumišta.

U nekrologu pisanom povodom njezine smrti, Slavko Batušić opisat će je kao inteligentnu i kultiviranu umjetnicu (govorila je njemački, francuski i talijanski jezik) koja je od početka slovila za „vanredno sposobnu i savjesnu“ i kojoj je erudicija i omogućila da postane redateljicom. U Zagrebu će u svome prvom angažmanu ostati punih trinaest godina (do početka 1941.), no iako još 1938. sa židovske prelazi na muževu, pravoslavnu vjeru, Banskim nalogom od 13. studenog 1940. biva u 43. godini umirovljena nakon 23 godine radnoga staža – nalog provodi intendant Aleksandar Freudenreich u vrijeme antisemitskih uredaba Stojadinovićeva kabineta na koje su se samo nadovezali skori rasni zakoni NDH-a. Stoga, razdoblje ustaškoga režima, obitelj Aranicki (Greta, njezina majka, suprug Aleksandar Aranicki i njihov sin Aleksandar – Saša) provodi u izbjeglištvu u Beogradu.

[1] Leonija  BRÜCKL,  (rođ. Boben, Karlovac, 26. veljače 1857. – Zagreb, 17. kolovoza 1927.), prva hrvatska dramska sopranistica zagrebačke Opere, prvakinja 1894–1902. Školovana na Konzervatoriju u Beču, potom u Parizu. Savršene muzikalnosti, lijepa glasa i otmjena nastupa, bila je stup Opere u razdoblju intendanture S. Miletića. Protagonistica značajnijih praizvedbi (Porin, 1897.) i prvih hrvatskih izvedaba važnijih opera (Wagner, Verdi, Mozart…). Gostovala na više inozemnih pozornica (Prag, Beč, München, Bratislava), nakon čega postaje nastavnica na zagrebačkom Konzervatoriju.

[2] Od opernog repertoara G. Kraus-Aranicki ističu se: Suzuki (G. Puccini, Madame Butterfly), Ivo (E. Humperdinck, Ivo i Marica), Marta (C. Gounod, Faust), Grofica i Olga (P. I. Čajkovski, Pikova dama i Evgenij Onjegin), Kata (B. Smetana, Prodana nevjesta), Lucia (P. Mascagni, Cavalleria rusticana), Giulietta (J. Offenbach, Hoffmannove priče), Eva (I. Zajc, Nikola Šubić Zrinjski), a od operetnih: Kornelija (S. Albini, Barun Trenk), Jadviga (O. Nedbal, Poljačka krv), Galateja (F. Suppé, Lijepa Galateja), Orest (Offenbach, Lijepa Jelena) i Mam’zelle Nitouche (F. Hervé, istoimeno djelo).

[3] Među ostalim ulogama u ovome fahu, ističu se: Gladys (J. Berstl, Dover-Calais), Giovanna (F. M. Martini, Cvijet pred očima), Cora (E. Wallace, Čarobnjak), Colette (G. Berr i Verneuil, Advokat Bolbec i njegov suprug), Ljerka (M. Nehajev, Klupa na mjesečini), Suzy (M. Pagnol, Topaze), ali i uloge Roksane (E. Rostand, Cyrano de Bergerac), Ginette (P. Armont i M. Gerbidon, Škola za cocotte), Lize (F. Nozière i A. Savoir, Kreutzerova sonata), Sonje (L. Verneuil, Rođaka iz Varšave), Antonije (M. Lengyel) i dr.

[4] To su: Maša (L. N. Tolstoj, Živi leš), Tereza (M. Begović, Hrvatski Diogenes), Dorothy (É. Bourdet, Slabi spol), Žena (A. P. Antoine, Neprijateljica), Grofica (P. A. C. de Beaumarchais, Ludi dan ili Figarov pir), Gđa Parella (L. Pirandello, Čovjek, životinja i krepost), Ann (E. Burke, Ono što se zove ljubav), Gospođa Lukačević (Begović, Dva prstena), Nataša (A. Nielsen, Kontuszówka), Marina (A. De Benedetti, Crvene ruže), Giuditta (S. Pugliese, Junak), Germaine (A. Gehri, Na šestom katu).

[5] Dr. Aleksandar I. AranickiI (Zagreb, 19. ožujka 1892. – Zagreb, 8. srpnja 1977.), najmlađi sin Slavka i Jelene pl. Utješenović Ostrožinske. Pravnik, pisac, publicist i prevoditelj. Osnovnu, klasičnu gimnaziju i Pravni fakultet završio je u Zagrebu (1914.), a pravo je i doktorirao. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je artiljerijski natporučnik austrougarske vojske na ruskoj bojišnici – 1918. sudjeluje u časničkoj zavjeri protiv Austro-Ugarske. Osnivanjem Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba postaje ađutant povjerenika za vojne poslove Vijeća. Do 1930. generalni je tajnik Udruženja trgovaca Hrvatske i Slavonije i tajnik Udruženja izvoznika Jugoslavije, a do početka Drugoga svjetskog rata samostalni filmski gospodarstvenik te vlasnik dvaju zagrebačkih kinematografa (kino Europa i Lika) i uvoznik filmova. Kao tajnik Saveza filmskih poduzeća i vlasnika kinematografa te potpredsjednik Međunarodne filmske komore (1930 – 1941) sudjelovao u organiziranju i pravnom reguliranju položaja jugoslavenske kinematografije, pokrenuo i uređivao strukovno filmsko glasilo Filmska revija (1927 – 1941). Bavio se i književnim radom: napisao je jednu novelu, libreta za više opera, dramatizirao nekoliko kazališnih komada te prevodio dramske tekstove i libreta s njemačkoga, poljskoga i francuskoga. Među tim djelima ističe se dramatizacija romana Jaroslava Hašeka Dobri vojak Švejk, libreto za mjuzikl Katarina Velika Ive Tijardovića po drami G. B. Shawa i prijevodi drama Helmuta Gressiekera i Eugenea O’Neilla. Bio je i član Društava prevodilaca i Društva književnika, bavio se uredništvom u časopisima i pisao članke o gospodarstvu, trgovini i bankarstvu te o filmu, kazalištu i o kinima – neke pod pseudonimom Saša Ostrožinski.

(pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 7. svibnja 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta