Piše: Vlatko Perković

Da, Magda je umrla. Ostalo je sjećanje na Nju. Ali, tko je Ona?

Je li to ona prijatna osoba koja je s pažnjom i poštovanjem pratila rad nas mlađih, čak navraćala i na probe komada u kojima nije sama igrala? Zašto, radi čega? Bila je starija od nas. Bila je i stariji kazališni gledatelj od nas. A bila je i bremenita davnašnjim promišljanjima o doživljavanju kazališnog čina, još od vremena kad se u njezinu djetinjstvu, prije našeg rođenja, obiteljski prebiralo po sjećanju na karizmatična tenora Noju Matošića. To je ona gospođa koja bi se pažljivo ušuljala u zadnji red partera da bi suosjećala s našim dvojbama o najsretnijem putu do dramskog učinka svake pojedine sekvencije dramske radnje. Znali smo da je tu. To nas je hrabrilo, upućivalo na ustrajnost, u sretnu izglednost truda. Bila je to dobra gospođa kojoj smo vjerovali.

Ali, bila je i glumica. No, što uopće pretpostavlja  to – biti glumac, glumica Je li to svojstvo osobe koja sebe pravi drugim, drukčijim od Sebe? Da, nešto poput toga. To je osoba koja umjetnički čin, eto nas do prave glumačke muke, ostvaruje Sobom. Ne na platnu poput slikara, ne skladanjem tonova poput glazbenika, ne pisanjem na papiru priča, pjesama ili (daj, Bože!) drama i komedija poput književnika. Glumac, glumica, je svoje vlastito djelo. Čudna neka umjetnost!

Ali ako je to – to, kako ostati svoj pored tolikih pretvaranja? Veliki izazov! Poneki se zbune i gube Sebe. A poneki, naprotiv, u Sebi razabiru i te Druge, spoznavaju ih, razlučuju njihovo dobro od zla i tako stasaju prema ideji čovjeka koji vlada sobom, onog koji iz svog ovladana dobra potiče i druge na dobro. Osoba takve glumice živjela je u Magdi Matošić. Zato su se njezina zavirivanja na probe komada u kojima nije igrala doimala kao upaljena žarulja našem traganju za istinom djela. 

Čini mi se, a mislim da i vjerujem u to, da je svjetovna, intelektualna osobnost Magde Matošić, jer nesumnjivo, ona je bila intelektualka, nadjačavala one nagomilane dramske i komedijske likove u njoj. Mislim da su svi oni prolazili kroz njezin osobni filtar o ocjenjivanju razumnosti njihova ponašanja. Tada se činilo kao da je, dok bi izražavala strasti tih osoba, uspoređivala njihovu silinu s razumnijim ponašanjem. Ovu usporednost glumačkog izraza osobito sam osjetio 2005., kad je igrala svoju oproštajnu ulogu od daljnjeg bavljenja glumom. Za tu prigodu odabrala  je ulogu Mame Santice u mojoj drami u tri čin Deus ex machina. Igrala je takav dramski lik koji se zbog nekog svog asocijalnog sindroma ponaša vrlo zločesto prema okolini. Ali, glumeći ga, Magda kao da je uvijek podmetala smješljivu stranu  svim njegovim ispadima,  kao da je iskazujući zločestoću Mame Santice željela uputiti i na nužnost tolerancije i dobrote. Bila je to vrlo zapažena uloga koja je zasigurno pridonijela uspjehu predstave u režiji Vanče Kljakovića. Predstava je odabrana i za Marulićeve dane. Ali, naša očekivana nagrada Magdi Matošić je nažalost izostala.

I tako… eto tako se završio glumački život Magde Matošić. Ostalo je bila muka s bolesnim sinom, nekad vrijednim lirskim tenorom, u Domu umirovljenika, potom prerana smrt sina Vladimira Bobe Davidovića, koji je status općinskog suca zamijenio glumom u Gradskom kazalištu mladih u Splitu. Bila je to zbilja kompletna kazališna obitelj.

Živjela je do 93. godine. Dovoljno dugo da pripadnici novog naraštaja koji su došli na čelo Magdinih glumišnih mjesta ne znaju tko je ona bila.

A Bila je!

©Vlatko Perković, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. siječnja 2021.