Piše: Branka Primorac

Objavljeno: 15. siječnja 2024.

U crnom mjesecu za splitsku kazališnu zajednicu, u listopadu 2023. osim dramaturga Vjerana Zuppe te odvjetnika i omiljenog ravnatelja Ivice Restovića (1979-1991), 14. listopada u 76. godini preminula je dugogodišnja inspicijentica i šaptačica Zlata Kovačić – „dobri duh splitskog teatra“, napisali su kolege iz HNK Split. Pri tome ističu: „Desetljećima je bila ključni dio naše kazališne obitelji.“

Ključni čovjek, riječi su koje se ponavljaju u svim jednoobraznim vijestima o njezinoj smrti. Nisu pretjerane kad se govori o Zlati Kovačić, kao ni o mnogim drugim kazališnim radnicima bez kojih ne bi bilo predstave. Uglavnom je to manje-više sve. Za ljude izvan kazališta, čak i za pasionirane posjetitelje Talijina hrama, oni su anonimci. O njihovom se radu zna toliko dugo koliko žive njihovi suvremenici. Nema zapisa o godišnjicama, dvadesetoj, tridesetoj, četrdesetoj, nema nagrada, nema intervjua iz kojih bi se iščitao profil profesije ili sve nade i ljubavi osobe koja je posvetila život uspjehu drugih. Nema zapisa o događajima i doživljajima iza scene dok predstava ide, a tekst glumcu zapinje. Ostaje tek petnaestak redaka nekrologa iz matične kuće u kojem se kaže da je sve djelatnike splitskog teatra potresla smrt odlaskom kolegice s kojom su nebrojeno puta gradili svoje uloge i oslanjali se na njezinu pomoć. Ništa nije sporno, nije to specifičnost HNK Split. Naša je praksa da sve važno, a nevidljivo puštamo zaboravu da prebriše kao da ga nije bilo.

Za utjehu će zakratko pomoći iskreni emotivni oproštaj kolega od Zlate Kovačić, potresenih njezinim trajnim odlaskom. Kažu: „Posljednje zbogom našoj Zlati Kovačić. Na svom inspicijentskom pultu, iako nevidljiva publici, bila je jedna od onih ključnih sastavnica bez kojih je umjetnost kazališta nemoguća. Dobar duh kazališta kojeg je silno voljela, motor predstava i proba, desetljećima je bila ključni, neizostavni i nezaboravni dio naše kazališne obitelji. Počivaj u miru, draga Zlato.“

Mnoge je pogodilo da Zlate više nema, svi su redom isticali njezine vrline. Sjetili su se da se okušala u ulozi glumice, a sjetili su se i njezina supruga, pokojnog glumca Vasje Kovačića. „Učiteljica i obožavateljica, skrbnica i dama… divna Zlata“, komentirao je Vicko Bilandžić, intendant HNK Split.

Za Hrvatsko glumište nekoliko dojmova o pokojnoj inspicijentici izrekao je kazališni, filmski i televizijski glumac, pisac i redatelj, prvak Drame HNK Split Trpimir Jurkić: „Inspicijent i šaptač najvažniji su i najbliži glumčev suputnik. Naravno da je to i redatelj, ali kad on završi svoj posao život predstave preuzimaju uz glumca i inspicijenti i šaptači. No kako je odavno šaptačeva školjka u kazalištu zaboravljen pojam, tako su i u našem splitskom kazalištu ta dva poziva objedinjena. Zlata Kovačić cijeli svoj radni vijek provela je i proživjela kao inspicijentica i kao šaptačica. Bila je uistinu dio glumačke, kazališne obitelji, tim više što je njen suprug, Vasja Kovačić bio glumac, kao i njezine dvije kćeri, Natali i Helena.

Doista se može reći da joj je sav život bio kazalište,  a ona je to radila s puno entuzijazma, srca i znanja. Poznavala je proces rada, suradnju s režiserom, a poznavala je i svoje glumce, prepoznavala je sve njihove muke i dok se predstava stvara i dok živi svoj život pred publikom. Osjećala je one glumačke ritmove, a i bezdane koji se znaju otvoriti i spremno uskakala i pomagala. Osim svog inspicijentskog i šaptačkog rada u nekoliko navrata usudila se, kao istinski zaljubljenik u kazališnu umjetnost, pojaviti u nekoliko predstava i kao glumica s manjim zadacima. Nastupala je u predstavama Kate Kapuralica, Šest lica traži autora (u redateljskoj koncepciji Michalea Pesantia ona je bila baš inspicijentica koja proziva i poziva glumce na pozornicu, daje upute, a sve se to čulo i u publici), Gospoda Glembajevi… Zlata Kovačić bila je dio onog svijeta koji je rad u kazalištu osjećao kao povlasticu. Tom radu je bila potpuno posvećena i radila to s puno srca, radosti i poštovanja. Jednostavno rečeno, bila je ona stara škola koje više nema, niti će je biti. Nažalost.”

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. siječnja 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija