Razgovarao: Borna Vujčić

Lovro Juraga glumac je mlađe generacije, a već je uvažen od strane struke i prepoznatljiv u široj javnosti. Na Gumbekovim danima nagrađen je Nagradom za najbolju mušku ulogu, uz obrazloženje da je „vještom transformacijom kroz mnoštvo uloga, nikada se ne ponavljajući, karizmatične pojave i jakog te ugodnog glasa, dao naslutiti svoj glumački potencijal pa se nadamo da će mu ova nagrada biti poticaj za buduće glumačke uspjehe.”

U predstavi Studentica proživljavate glumačku transformaciju, predstavljajući mnoštvo likova. Možete li napraviti retrospektivu svih lica koje utjelovljujete, istaknuti specifičnosti svakog od njih i osvrnuti se na izazov ovakvog načina glume?

Ideja iza svih lica u predstavi bila je pokazati neke od stereotipa muškaraca u gradu Zagrebu. Na kraju improvizacija, na koje sam došao sa 15 različitih karaktera, odlučili smo se na šest glavnih i pet kratkih neverbalnih karaktera. Većina je proizašla iz mog privatnog života. Npr. tu je dinamovac Tomo koji predstavlja svaki onaj nabrijani lik za kojeg vjerujem da postoji u svakom kvartu u Zagrebu. Štreber Pero nastao je prema mom kolegi iz osnovne škole koji je bio opsjednut tehnologijom i igricama, dok mu socijalni život nije bio jača strana. Zaddy je gej-lik kojeg svaka nesretno zaljubljena mlada protagonistica ima za prijatelja da joj bude savjetnik u ljubavi, a nastao je kao spoj više gej-osoba koje sam sretao kroz život. Ima tu i drugih lica, ali ne bi ih htio otkriti baš sve. Kroz cijeli rad sam se fokusirao na preciznost izmjene među karakterima i na njihove različitosti, tj. da u niti jednom od karaktera nema sličnosti s drugim – dakle, da je svaki potpuno drugačiji, što je glumački bilo zahtjevno i zahtijevalo je koncentraciju, ali i spretnost i zaigranost u samom izričaju.

Kako je nastajao sadržaj predstave? Koliko tu ima glumačke improvizacije, a koliko su stvari autorski odredili dramaturginja i spisateljica Dorotea Šušak te redatelj Christian Jean-Michel Jalžečić?

Kao što sam rekao, počeli smo s improvizacijom u kojoj sam ja nudio razne teme, situacije iz različitih karaktera, a kolegica Lucija Dujmović je odgovarala na iste. U procesu Christian nas je vodio kroz te improvizacije bacajući upute što za karakter, što za situaciju ili kako bi on da se situacija završi, dok je Dorotea sve to snimala na diktafon. Puna dva tjedna smo improvizirali i radili na situacijama, nakon čega je Dorotea došla sa zapisanim materijalom koji je u dogovoru s Christianom izvukla iz naših improvizacija. Sav tekst je u nekom trenutku izašao iz nas, ali ga je trebalo fiksira da Lucija i ja imamo neka, tzv. sidra po kojima kasnije možemo voditi predstavu. 

Kako biste se osvrnuli na rad s Vašom glumačkom partnericom Lucijom Dujmović?

Lucija i ja se na samom početku nismo toliko dobro znali. Do tada smo surađivali na predstavi Don Juan u Zagrebačkom HNK-u, ali pošto je nas mladih bilo dosta tamo u ekipi, nismo se baš svi sa svima uspjeli do kraja upoznati  nego je sve više manje ostajalo na profesionalnoj suradnji. Kroz proces smo jako brzo kliknuli; mislim da smo se u scenskom smislu brzo skužili i cijeli proces tekao je k’o po loju. Lucija je jako ugodna za rad, promišlja sve što radi, daje dobre savjete i zapravo najveća kvaliteta je ta da dobro reagira i vrlo je otvorena partnerica. Nikad u procesu nismo imali trenutak svađe, nikad nismo ulazili u glupe rasprave, te su sve stvari tekle jedna u drugu i mislim da se to zajedništvo i osjeti u predstavi. Stvorili smo nekakav zajednički jezik i kroz zafrkanciju, zaigranost i dobro vodstvo redatelja Christiana Jalžečića i dramaturginje Doroteje Šušak stvorili našu Studenticu.

Studentica je svojevrsni omaž Zagrebu, njegovim posebnostima, toponimima i simbolima. Koja je tijekom nastanka predstave bila misao vodilja kad je u pitanju teatarsko predstavljanje glavnoga grada i koji su Vaši osobni sentimenti prema njemu?

Polazna točka nam je bila zanemarenost narativa o Zagrebu, njegovoj prošlosti i suvremenosti koja u teatarskom smislu, osim što je svojevrsni omaž nas kao izvođača i Christiana i Doroteje kao autorskog tima, svakako je i izvedbeni potencijal za humor, analizu aktualnog društvenog konteksta i presjek karaktera koji obilježavaju današnji život u njemu. Za mene će Zagreb zauvijek biti moj grad. Grad u kojem sam sve prvi put doživio, školovao se, započeo s radom i upoznao neke meni bitne i važne ljude za život. Na neki način ne usudim se maknuti iz njega jer mi je utočište. Planiram, ali još moram skupiti hrabrosti da to napravim.

Potječete iz ugledne glumačke loze, s bratom Markom i ocem Slavkom kao, vjerujem, uzorima i poticajima. Je li gluma utoliko obiteljski zanat koji je bilo prirodno i neupitno da ćete preuzeti, ili ste u ranijoj mladosti dvojili o svojem životnom putu? Nadalje, što imate za reći onima koji pojedince s obiteljskom pozadinom kakva je Vaša unaprijed osuđuju kao privilegirane kad su u pitanju, primjerice, upis na Akademiju ili dobivanje uloga? Je li Vam put zaista olakšan ili porijeklo poput Vašeg dolazi s cijenom?

To će me pitanje očito pratiti cijeli život. Naravno, podrška su mi i brat i tata, ali ja ih ne bi nazvao uzorima nego učiteljima. Obojica vole svoj zanat i veliki su radnici, jako cijenim i poštujem njihov rad. Cijeli život sam ih po raznim kazalištima gledao kako rade i nesvjesno upijao. Isprva, nisam mislio da ću upisati glumu, ali kako se bližio kraj srednjoj školi, sve mi se više to činilo kao logična opcija. Odlučio sam da želim i brat mi je pomogao oko izbora teksta i same pripreme za prijemni ispit na ADU. Kada sam krenuo studirati, na neki sam im način zabranio da me savjetuju oko rješenja i zamolio ih da me puste da se sam snalazim u zadacima koji su mi dani te da ću im ja doći ako mi bude trebao savjet oko nekih odluka. Naravno, uvijek su tu za mene i u najboljim i u najgorim trenucima i to jako cijenim. Sva trojica volimo čuti mišljenje druge dvojice, ali naravno, od toga uvijek uzmemo ono što svaki od nas pojedinačno smatra da je bitno. Što se tiče toga jesmo li mi koji potječemo iz obitelji glumaca/redatelja privilegirani ili nismo, smatram da to jest svojevrsna privilegija, ali je isto tako veliki teret. Moramo biti spremni na to da ćemo se cijeli život sretati s rečenicama poput: „A to mu je brat/tata omogućio ili riješio.” Ljudi valjda sebi na taj način olakšavaju, ali nije sve kako se čini. Mislim da sve potječe od odgoja i pristupa naših roditelja. Ne mogu govoriti za druge, ali meni u životu ništa nije bilo servirano. Sve što sam postigao i napravio sam sam. Išao sam na audicije kao i svi ostali, išao na prijemni ispit itd. Od tate i brata sam pokupio neke stvari, ali su me pustili da se dalje sam snalazim u glumačkom svijetu.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 22. srpnja 2023.