Razgovarala: Vesna M. Muhoberac

Arijana Čulina – vrsna i svestrana umjetnica, komičarka, književnica, slikarica, pjevačica, a prije svega glumica zaposlena u splitskome HNK-u, dobila je Nagradu Hrvatskoga glumišta za sporednu žensku ulogu, ulogu Fani u predstavi 55 kvadrata Ivane Vuković u režiji Ivana Plazibata i produkciji Hrvatskoga narodnoga kazališta Split. Podsjetimo, Arijana Čulina završava Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu 1989. godine, a stalna članica Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu postaje 1988. Prve uloge u HNK-u Split: Slobodan Šnajder, Kamov, smrtopis (Narod), 1981., Slobodan Šnajder, Hrvatski Faust (Gospođica Magdalena), 1982., Miroslav Krleža, Golgota (Vox populi), 1982., Ivo Brešan, Svečana večera u pogrebnom poduzeću (Cvićarica), 1982., Aristofan, Lizistrata (Irina), 1982., Miljenko Smoje, Tijardović, život i vrijeme, 1983., Bertolt Brecht – V. Majakovski, Mefisto (jedna od radnica), 1983., Hanibal Lucić, Jur ni jedna na svit vila, 1985., Vladimir Stojsavljević, Ljubav i država (Mary Flaming), 1986., Bertolt Brecht, Opera Brecht (Karola), 1987., Mate Matišić, Bljesak zlatnog zuba (Zlata), 1987. Najnovije uloge u HNK-u Split: Damir Karakaš, Okretište (Baka), 2022., Ivana Vuković, 55 kvadrata (Fani), 2022., Tisja Kljaković Braić, U malu je uša đava (Teta Zorka), 2022., Miro Gavran, Paralelni svjetovi (Vera, psihijatrica), 2018., Marko Uvodić Splićanin, Ol’ smo za jedan dan, 2017., Eugène Ionesco, Nosorog (Stara), 2017.

Kako se osjećate kao laureatkinja hrvatskoga glumišta?

Kao neki ludi star – svi me zovu, dajem intervjue, gostujem na televiziji (smijeh).

Koliko je danas čovjek stabilan u suvremenome svijetu, na što upućuje tekst i Vaša predstava o splitskoj turističkoj svakodnevici, gubljenju i nestajanju prostora? Kako su Splićani prihvatili predstavu i koliko su i kako participirali u ogledalu stvarnosti? Je li do njih došao problem, prešao preko rampe i učinio stvarnost komičnom?

Split, kao i većina gradova kod nas, sad već rapidno gubi svoj identitet. Zaista se osjeća globalizacija – počela je kod nas najprije u većim gradovima, međutim mislim da je sad potpuno zavladala svim prostorima i da se više ne može govoriti o onom starom mediteranskom prostoru koji smo prije imali, koji je uvijek karakterizirala ona naša riječ – pomalo. Vrag odnija prišu! Je li danas lijep i sunčan dan? Hoćemo li uzet maslinovo ulje? Kakvu smo ribu ulovili? Je li ujutro vrti rame? Evala, šjor Stipe, evala, šjor Zane! Kako ste, gospođo Keka? Nema ni gospođe Keke, nema nigdje nikoga, ostala je samo jedna grupica ljudi, možda osamdesetih godina, što bi se sastajali na Peškariji ili negdje drugdje s tom starom retorikom, a sve ostalo je zahvatila luđačka globalizacija, trka za parama, uništavanje identiteta grada i uništavanje identiteta čovjeka i sve to u ime novca. Ja ovaj grad zovem: U se, na se i poda se. Nestale su sve male butigice, sve što je činilo identitet grada; sve je postalo pizza, veća i manja, restoran, apartmanizacija – znači: pojedi, lezi, zabavi se. Sad je u središtu grada, u Marmontovoj, gdje smo imali jedan dućan, niknuo cijeli ulaz s dezenom tigra jer će tu biti noćni klub. I kino Central se pretvorilo u noćni klub, a mogao je biti lijepi teatar, dvorana za potrebe u kulturi, a sad se rađa novi, jer će to biti dobro za turiste. Sve je podređeno tom ludilu. Jedino dobro u svemu tome vidim u tome što se malo obnovila ta povijesna jezgra grada. Naime, svatko je obnovio zadnju šupu, rupu za izdavanje, što mnogima pruža dodatnu zaradu. Ipak, u svemu treba naći mjeru. Nema više Mediterana u Splitu, a zimi je sve pusto, svi su otišli, odselili se negdje dalje jer će ovo ovdje iznajmljivati. I predstava 55 kvadrata govori o tome. Susreću se tri generacije unutar tog jednog stana gdje su se svi natrpali. Znači, imamo i baku i majku i oca i mlađu generaciju, a zapravo svakoga muči neka problematika. Stara sanja o prošlim vremenima, ne može se snaći u svemu tome, otac i majka žive neku realnost, a mladi razmišljaju o tome gdje će otići jer se ovako više ne može. Gubimo identitet. Treba ići naprijed, ali bilo bi lijepo da postoji, kao svugdje u svijetu, pravilo da gradske vlasti odrede da ne može baš svatko staviti nešto na neko mjesto gdje njemu to pada napamet. Ne može biti 888 fast foodova, jedan pokraj drugoga, a cijeli grad smrdi. Vani, kad sam bila, recimo u Amsterdamu, ili negdje drugdje, može netko promijeniti nešto u kući, ali fasada mora ostati ista. Osim toga, moraju biti neki kulturni sadržaji. Male knjižare u Splitu su zbili ili su nestale potpuno.

Je li Vaš angažman kad glumite sporedne uloge jednak ili (ne)mjerljiv angažmanu kad su pred Vama glavne uloge, stalno pojavljivanje na pozornici, stalni fokus na različite partnere i partnerice, veliku količinu teksta?

Ova je moja uloga u 55 kvadrata specifična. Utoliko nije sporedna jer je lik prisutan na sceni od početka do kraja predstave, kao i svi ostali. Ne možemo reći ni da je glavna jer su sve uloge gotovo podjednake. Nije to neka epizoda koja se odigra u jednom dijelu predstave. Zato ne mogu generalno odgovoriti na pitanje. Slično je s mojom ulogom u dugometražnom igranom filmu Ne gledaj mi u pijat iz 2016., za koju sam dobila Arenu za sporednu ulogu (Zlatna arena za najbolju sporednu žensku ulogu za ulogu Vere; 64. Pulski filmski festival, 2017.; op. V. M. M.) i nagradu na Festu (Nagrada za najbolju žensku ulogu za ulogu Vere u filmu Ne gledaj mi u pijat; FEST 2017.; op. V. M. M.). Postoje uloge gdje ste protagonist, a postoje i tzv. medaljoni – manje zaokružene uloge. Zapravo, uvijek glumac mora unijeti isti angažman, bila uloga glavna ili sporedna. Ponekad je teže napraviti medaljon jer kad imate veliku ulogu, imate čak i pravo popravka. Ako niste nešto dobro napravili u prvome dijelu, popravit ćete u drugome, a ovako moraš odmah uhvatiti lik. Nije jednostavno igrati te tzv. sporedne uloge, ali ovu ne bih nazvala sporednom. Mora se nekako, naravno, kategorizirati. Što god igrali, angažman mora biti jednak. Ne može se reći: sad mi je to manja uloga pa ću ja nešto manje raditi.

Kako biste karakterizirali Fani, tko je Vaša Fani?

Najprije je bilo svima u teatru čudno zašto se Ivan Plazibat odlučio da ja igram babu u ovim godinama. Plazibat je vrlo lucidan redatelj i točno ima u glavi viziju predstave i glumačkih podjela. On je odavno moj favorit, još otkada sam gledala njegovu Ukroćenu goropadnicu. Jako je pametan i talentiran redatelj. Interesantno da ja bez šminke i bez ičega igram i da se nitko u publici ne pita zašto ova žena igra majku ženi koja ima godina isto kao i ona. Fani je najstarija, starost uglavnom smeta, svi čekaju da je strpaju u dom, ona sve vidi na neki način, ne može izići iz te situacije, sjeća se nekih davnih vremena. Tako svi mi, kad dođemo u neke godine, to sam baš i napisala u svojoj novoj knjizi (Dva puta u pet minuta, trinaest autoironičnih priča iz 2022.; op. V. M. M.), kao da se vraćamo u neka njedra, i čini nam se da je ono što smo živjeli bolje nego što je zapravo bio onaj trenutak kad smo ga živjeli.

Koliko Vam je bitan prostor igre, veličina kazališta, koliko Vam je bitan prostor od 55 kvadrata? U ovoj predstavi igrate na samoj sceni. Koliko Vam je bitan prostor za percepciju uloge, za pamćenje teksta, koliko Vam je bitan prostor kazališta?

U kazalištu sam četrdeset godina, gostujem na filmu i sama radim predstave koje su i standup i došla sam do zaključka da glumac ne može nikad igrati na velikoj sceni onako kako igra na maloj sceni. Isto tako, kad igra na filmu ili u seriji, mora se prilagoditi danom prostoru svojim sredstvima, a da publika ne vidi koja su to sredstva. Recimo, mi smo u ovoj predstavi imali bubice kako bismo imali prirodnu filmsku glumu, a imamo i jednu otežavajuću okolnost, a to je što je naš teatar austrougarskog tipa i jednostavno morate govoriti glasnije da bi vas publika na galeriji mogla čuti. Prostor kao prostor je u svakoj predstavi bitan i dio je predstave i kao što usvajamo tekst, tako usvajamo i dani prostor koji igramo. U ovoj predstavi imamo zadani prostor, taj mali stan i baš je fora da je tako, da se svi guramo jer tako se dobiva dojam stiješnjenosti.

Koliko na Vašu glumu, trenutačnu inspiraciju, strast na pozornici djeluje publika, njezina brojnost i reakcija? Zna se da je predstava postavljena profesionalno i strogo, ali koliko Vam je bitna publika?

Hvala ti, bože, dosad nisam imala nikakvih problema oko toga da u kazalištu nema puno gledatelja. Poneki umjetnici govore da im to osobno nije važno, a ja mislim da ne govore istinu. Nama je glumcima vrlo bitna publika, interakcija s njom. Ne mora se publika smijati cijelo vrijeme, ali nam je jako bitno da osjetimo da smo do nje doprli na neki način. Jedna je intendantica rekla, dok su ljudi napuštali gledalište, da je to lijepo jer tako pokazuju svoj stav. Meni to nikako nije bilo lijepo. Kad netko iziđe iz publike za vrijeme predstave, većina nas ga registrira. Neki se pitaju je li možda išao u WC pa će se vratiti, ha, ha. Nisam nikad srela kolegu koji bi rekao da mu je svejedno. Prije svake predstave provjerimo je li pun teatar i ako je, budemo zadovoljniji. Jednom, bila sam predstavnica Europske konvencije, poslala me Mani Gotovac u Kopenhagen, radili smo jedan eksperiment, eksperimentalnu predstavu, svaki je glumac bio iz različite države. Dobila sam glavnu ulogu Lizistrate (priznanje za ulogu Lizistrate u projektu Glumci europske konvencije na Festivalu u Sibiu, Rumunjska, op. V. M. M.). Igrali smo u Norveškoj, Švedskoj, Rumunjskoj, na festivalima različitih zemalja. Kako je to Lizistrata, a bila je poluglazbena predstava, pozvala bih na engleskome jeziku, koji je bio bazičan, žene iz svih gradova da dođu, da se dogovorimo kako ćemo muškarcima uskratiti seks, a svaka je glumica govorila na svome jeziku. Nastala je kakofonija, što je bilo strašno zanimljivo – bunile su se na različitim jezicima. Predstavu smo radili u gradu Odense u Danskoj. Moja cimerica bila je glumica iz Francuske i kolege su nas pozvali uvečer na predstavu da ih gledamo. Govore, naravno, na danskome, a mi ništa ne razumijemo. Dogovorile smo se da ipak odemo za vrijeme pauze jer nas ionako nitko ne poznaje usred Danske. Kad smo sutradan došli na probu, svi su brujali o tome kako su se glumice iz Hrvatske i Francuske skupile nakon prvog čina. Bili su povrijeđeni. Kako vidite, svima nam je bitna publika.

Imate li neke svoje prioritete, što radije igrate, s kojim redateljima radite? Radili ste s Violićem, Parom, Magellijem, Radojevićem, Carićem, Delmestre, Golovkom, Plazibatom….

Tako je. S Magellijem sam radila dosta, ali i s Eduardom Millerom, kojem sam prijateljica i kojega strašno poštujem. Radila sam s Violićem, Mesarićem, Radojevićem, s Parom, koji je čak postavljao jedan moj tekst. Bila sam generacija s kojom su radili redatelji koji su učili od Gavelle i Spaića. Radila sam u Beogradu Đeknu sa Živkom Nikolićem (Đekna još nije umrla, a ka’ će, ne znamo, televizijska serija, uloga Milijane, 1988.; op. V. M. M.). To su stvarno redatelji od kojih se moglo učiti. Tu je i Joško Juvančić Jupa – uvijek smo se nešto svađali, ali lijepo radili.

S Marinom Carićem radili ste otkad ste bili djevojčica. Je li Vama bitan u radu s redateljima sličan senzibilitet, idiom, mediteransko prepoznavanje?

Marin Carić ima posebno mjesto u mom životu i životu nekih mojih kolega jer je on osnovao Glumački studio, bio nam je negdje kao otac. Tu je bio Golovko, Snježana Sinovčić, Dino Dvornik…To je jedan gospodin čovjek. Kad sam, na primjer, u Beogradu imala diplomski, on mi uopće nije rekao da će doći, a doletio je, pogledao moj ispit. Zanimljivo, nikad ne bih rekla da imam tako jak mediteranski pečat iako sam cijelo vrijeme u Splitu, osim kad igram neke takve uloge. Diplomirala sam na Brechtu i svi su govorili da sam brehtijanska glumica. Ono što nam negdje leži i što odigramo, onda smo mi to. Neko sam vrijeme igrala Gogu Bjondinu pa sam bila Goge pa Milijana. Ne mislim da je jednostavno biti kolumnist tri godine, biti aktualan i govoriti svoje tekstove. Ljudi te povežu s onim što jesi. Marin je imao to nešto naše, mediteransko, duboko u sebi mediteranski identitet, ali imao je snagu globalnog intelektualca – bio je intelektualac šireg spektra.

Završili ste kazališnu akademiju u Beogradu. Kakav je bio Beograd tad, s kojim ste profesorima radili? Kako to da ste studirali u Beogradu?

Bilo je u to vrijeme malo akademija – u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu. Malo se ljudi primalo. U Zagrebu sam neke papire sprtljala, tako da je sljedeći bio Beograd. Primili su me i onda sam ostala. Imala sam sjajnog profesora Bajčetića. Jedan nas je profesor vodio četiri godine i imala sam sjajne kolege. Bili su i drugi profesori zanimljivi. Svatko je vodio svoju klasu – od Vlade Jeftovića, Minje Dedića itd., a sa mnom su bili Milan Pleština, Anica Dobra, u razredu do našega bio je i Bjelogrlić, Žika Todorović, Jokovićka. Imali smo stvarno priliku učiti jer je to bila velika akademija gdje smo imali raznovrsna predavanja, radili smo zajedno s redateljima, montažerima, dramaturzima. Imali smo dvije projekcijske dvorane. Mi bismo igrali redateljima u njihovim filmovima, bilo je puno međusuradnje. Imali bismo priliku gledati BITEF, Fest, sve te velike filmove. Kad je Moja Afrika dobila Oscara, onda nam je došao predavati Sydney Pollack,pa Dušan Makavejev. Ostali smo cijeli život vezani, ta moja klasa, uz našega profesora koji nam je jako, jako puno dao.

Što Vas je odvelo glumi? Počeli ste kao djevojčica od 12 godina.

Ja sam kao dijete nešto recitirala i dobila neke nagrade, pisala sam neke pjesmice i za njih dobila neke nagrade, a onda sam sve to zaboravila nekih desetak, petnaest godina. Nisam na to uopće mislila, a onda sam počela glumiti jer se otvorio Glumački studio. Marin Carić je raspisao natječaj, a moja je prijateljica u školi rekla da otvaraju tamo neku glumu i bi li neko išao s njom da ne ide sama. Rekla sam: „Da ne ideš, Neve, sama, idem s tobom“. Nisam znala što ću i sjetim se da sam nekad u školi govorila Ribarske svađe koje sam izvela na audiciji. Ušla sam unutra, bili su u komisiji Marin Carić i Dino Radojević. Nju nisu primili, a mene jesu. Radojević je rekao: „Dobili ste novu komičarku“. Ja sam, eto, postala glumica, ona znanstvenica.

Kad se osvrnete na svoju karijeru, što vidite? Što biste voljeli odigrati? Biste li željeli igrati i u nekim drugim kazalištima? Što bi Vas još inspiriralo, koje uloge?

Dosta sam radila sama i u teatru jer sam uvijek imala dosta energije. Voljela bih da sam odigrala neke meni značajne uloge u teatru i na filmu, ali kako sam osoba koja ne pita i ne zove i uvijek prihvatim ono što mogu, što je u mojoj moći, tako sam se orijentirala na nešto što mogu napraviti sama. Možda je problem što sam ostala u Splitu, što nisam možda bila u Zagrebu. Imali smo jači teatar za vrijeme Borisa Dvornika, Zdravke Krstulović, Gende, Marina, Boška, Špira, Vidovića. Mislim da nisam odigrala ništa što mogu iako sam odigrala jako puno uloga. Prva mi je uloga bila u Šnajderovu i Radojevićevu Hrvatskom Faustu. Glumili su sa mnom Boris Buzančić i Vanja Drach. I igrala sam još Šnajderov Kamov, smrtopis. To su bile male uloge. Počela sam sa šesnaest godina. Prva je moja veća uloga Mirine, Atenjanke u Aristofanovoj Lizistrati koju je režirao Ljubiša Ristić. Poslije toga sam odigrala nebrojeno uloga. Komedije, mjuzikli. Igrala sam Malu Floramye, Splitski akvarel, operetu, Orfej u podzemlju, Brechta…. Ali, moj teatar nikad nije za mene postavio nijednu ulogu.

Neke glumice vole bile zvijezde, dive, a vidjela sam da ste Vi rekli kako niste nikad bili zvijezda svoga kazališta.

Nisam. Moj uspjeh je više bio izvan moga kazališta, a u teatru oni to nisu iskoristili. Ne samo u mome slučaju, nego i u slučaju još nekih mojih kolega. Nije logično da netko u nekom periodu bude poznat u cijeloj državi i da ga ljudi hoće gledati, a da naš teatar to ne iskoristi. Netko treba o tome promišljati na neki način, a nije. Nije se stavila neka Šjora File ili nešto slično za mene. I što na kraju znače te nagrade? Nažalost, ne puno, osim osobne satisfakcije. Nakon njih ne pljušte neke lude ponude i ne nude se neke značajne uloge. Sve opet ide po starom. Dođe neki redatelj, radi komad koji je on ili teatar predložio, uzme vas ili ne sviđalo se to vama ili ne i tako to ide.

Ovo Vam je prva Nagrada Hrvatskoga glumišta.

Tako je. Kako ću dobiti nagradu ako mi netko ne da priliku?

Sad ste u idealnim godinama za glumicu.

Meni se čini da su ranije godine bile idealnije.

Bavite se različitim izvedbenim umjetnostima. Školovana ste glazbenica, pjevali ste šansone, zato mi je i zanimljivo što to u Vašemu kazalištu nisu iskoristili.

Nisu sigurno. Možda se nisam pitala jer sam uvijek u rezervi imala deset stvari koje ću raditi. Šansone, knjige, slike, sve ja to volim, sve je to meni lijepo, lijepo mi je i kad pišem knjigu, kad radim predstave, slikam, pjevam. Nemam potrebu reći: ajme meni, on mene nije uzeo, što ću ja sad.

Koja je razlika kad radite kazališnu, televizijsku ili filmsku ulogu? Možete li napraviti neku distinkciju? Voli vas publika, voli vas kamera. Megapopularni ste u svim ovim segmentima. Koja je razlika između kazališne, televizijske i filmske glume?

Naša su sredstva drugačija kojima se koristimo. Kad ste na sceni, onda ste ekspresivniji, zato što takva vrsta glume zahtijeva takvu vrstu angažmana, ekspresivniju, mora vas se čuti, nemate ni mikrofone, i tehnički i iznutra je to drugačije. Kad ste na filmu, morate sve to zaboraviti. Na filmu jedan titraj oka je veliki znak. Kad je npr. Anthony Hopkins u kadru, on ništa ne mora raditi. Naravno, ima i na filmu ekspresije, možete poludjeti, ali morate ipak biti smireniji i ekspresiju dovesti na neku drugu razinu. A ono umjetničko je neobjašnjivo, instinktivno se glumac prilagodi mediju na jedan ili drugi način. Sapunica je nešto drugo, standup je nešto treće jer traži reakciju ako netko iz publike nešto dobaci ili komentira. To je kao u medicini razlika i sličnost između ginekologa, kirurga ili zubara.

Ionesco je jednom rekao da su na istoj kružnici i komično i tragično. Što znači Vaša misao: „Humor je ozbiljna stavka“?

Humor treba igrati najozbiljnije moguće, jer ako ga igrate neozbiljno, onda je to šmira ili kreveljenje. To nije humor. Kad igra Pero Kvrgić humor ili Čkalja ili Boris ili Pavle Vujisić ili Robin Williams, onda oni igraju u tom trenutku maksimalno ozbiljno. Postoji kod humorista još jedna mala stavka, a to je da se s tim treba roditi, jer ako se nisi rodio takav, to se ne može naučiti.

Što slikate? Kako povezujete glumu, slikarstvo, glazbu, ima li nekih zajedničkih parametara? Što Vam slikanje omogućuje?

Slikanje ne bih isticala kao svoju profesiju. Ja sam glumica i ponekad pišem, što je ipak bliže teatru od slikarstva. Slikarstvo meni znači opuštanje, nešto što je meni drago, ali tu nisam profesionalka. Što je rekao Charlie Chaplin, možemo biti eventualno profesionalci u jednome jer je život prekratak da bismo bili profesionalni u dvije, tri stvari. Ja sam glumica i pjevačica, jer je to isto povezano uz scenu, mislim glumački, naravno, a ne operno. Makar, u školi učite operno pjevanje, ali nisam operna pjevačica. Međutim, sve mi to što znam o pjevanju pomaže na sceni. I pisanje je vezano uz scenu. Gluma mi pomaže da mogu nešto napisati, jer glumci su cijeli život u dodiru s pisanom riječju pa nije ni čudo da ponekad požele pisati. Imam i Nagradu Držić za dramu (Nagrada Marin Držić Ministarstva kulture Republike Hrvatske za dramski tekst Splitska kvatrologija, 2003.; op. V. M. M.). Mira Muhoberac je bila jako za to da svi naši tekstovi nastajali u sklopu Marulićevih dana na radionicama koje je vodio Tomislav Zajec budu objavljeni i uprizoreni. Divan je Zajec. Bogme sam napisala i dramu Šifra kajmak, a kad će na scenu, ne zna se. A slikanje je ispušni ventil. Čovjek kad igra predstave ima puno ljudi ispred sebe, a ovo je samotan posao koji ponekad dođe kao dobar balans.

Kako biste definirali svoj književni stil? Objavili ste devet knjiga. Zanimljivi su i uvijek provokativni Vaši naslovi, npr. Što svaka žena triba znat o onin stvarima iz 2001. Nekad pišete iz muške perspektive. Sakrijete li se uvijek iza nekoga ili pišete uglavnom izravno? Koliko dugo pišete neku knjigu, mijenjate li rečenice kao što ih je Flaubert mijenjao, brusite li stil, za koju publiku pišete, mislite li o čitateljima kad pišete?

Flaubert je pisao u ženskom licu, meni je Flaubert izvrstan. Ne radim kao on, mislim na način. Pišem kao rijeka što teče, ali onda u drugoj i trećoj ruci malo ipak brusim. Dobro je isto kad se nešto piše da malo odleži pa se ponovno treba tome vratiti. Nemam pripremu nego iz mene ide sve nekako, ali imam ideju, naravno, i razrađujem je.

Počeli smo s nagradama, završili bismo s nagradama. Koliko Vama znače nagrade?

Svakom čovjeku znače nagrade, priznanja za rad. U zadnje sam vrijeme stvarno imala nagrada i priznanja. Ali trebate doći u priliku da vam predstava bude nominirana i da možda dobijete nagradu, što opet nije u vašoj moći. Odigrate milijun dobrih predstava, ali te godine nisu nominirane. Neke se stvari trebaju poklopiti. Svakome je drago dobiti nagradu.

Vi ste dobili nagrade za raznovrsne umjetnosti.

Kod mene je sve to zbrčkano.

Nadam se da će Splićani gostovati u Zagrebu. Rado sam gledala splitski HNK na Gavellinim večerima. Sjećam se izvrsnih razgovora nakon predstava u foajeu kazališta koje je vodila moja sestra Mira Muhoberac, dramaturginja, a svi su glumci i autorski timovi rado sudjelovali. Bilo je i puno pitanja iz publike.

To je problem, kad predstava dobije nagradu, a nitko je ne vidi izvan Splita.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. siječnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija