Piše: Josip Grozdanić

Ako bi se umjetnički i životni put glumice Mire Furlan željelo opisati samo jednom riječju, to bi bila imenica hrabrost. Furlan je uistinu bila odvažna artistica i osoba, podjednako dok je tijekom druge polovine 70-ih i kroz 80-e godine prošlog stoljeća gradila i razvijala svoj umjetnički habitus i glumački status, kao i kad se silom političkih (ne)prilika početkom 90-ih sa suprugom preselila u SAD, suočivši se s potpunom egzistencijalnom neizvjesnošću i spoznajom da je kao glumica prisiljena krenuti iz početka i doslovce se boriti za koricu kruha. Na neki način, kao da je uvijek jurišala na barikade, kao da je dokazujući vlastito histrionsko umijeće ujedno i pionirski krčila putove u ostvarivanju iznimnih umjetničkih dometa i podjednako joj važnih ljudskih sloboda, beskompromisno, bez imalo kalkuliranja i bez obzira na cijene koje je za to na oba polja bilo potrebno platiti. Cijene za koje je znala da mogu biti izuzetno visoke, štoviše da će takve svakako i biti, ali koje su njoj i kao glumici i kao ženi predstavljale dodatne i možda ključne izazove u borbi ne samo za samoostvarenje i samoemancipaciju, nego i na širem planu aktivizma u feminističkom pokretu 80-ih.

Neustrašivo se borila i dokazivala i kad je ostvarivala sjajne uloge u zagrebačkom HNK, i kad je zahvaljujući dojmljivim interpretacijama brojnih filmskih i televizijskih rola stjecala ugled jedne od najcjenjenijih i najpopularnijih glumica u Hrvatskoj i ondašnjoj Jugoslaviji, i kad je svjesno i tendenciozno tumačila nerijetko i snažnom erotičnošću i seksualnošću označene likove manje ili više osviješteno slobodoumnih žena koje ne pristaju ni na kakve ograde i okove. Žena koje se bore za vlastitu samostalnost i slobodu izbora, koje su energične i samosvjesne, koje ne priznaju ničije diktate niti uvjete, a utjelovljivanjem kojih se Furlan svjesno angažirala u borbi protiv neiskorjenjivog patrijarhata u društvu i društvenim strukturama.

Kao i sve istinske umjetnice i umjetnici, kao sve one i svi oni kojima je bavljenje nekom umjetnošću iskonski, iskreni i duboki životni poziv, a ne tek posao koji se odrađuje ponekad i kao „tezga”, kao sve one i svi oni kojima kazališne daske uistinu život znače, a nisu tek puki scenski rekviziti i dekoracija, kao sve one i svi oni koji pred kamere staju sa sviješću o važnosti svog i kolektivnog pristupa umjetnosti u cilju kreiranja važnog i autentičnog umjetničkog djela, Furlan je intenzivno brisala granice između svojih scenskih persona i svoje ljudske osobnosti. Svi likovi koje je tumačila do početka 90-ih, u kazalištu navlas identično kao i na filmskim i televizijskim setovima, te likovi koje je utjelovila tijekom posljednjih 15-ak godina na pozornici riječkog HNK Ivana pl. Zajca i Kazališta Ulysses na Brijunima, kao i u ponekom filmu, bili su scenske ekstenzije njezina ljudskog habitusa, onoga što je držala da kao žena i umjetnica jedino može i mora raditi. Da svoju intimu i tjelesnost, svoju emocionalnost i svoju krhkost, svoj senzibilitet i svoju hrabrost, svoj duh i svoju borbenost, može i mora koristiti ne samo za stvaranje umjetnosti nego i za ljudski i socijalni angažman.

Na počecima svoje glumačke karijere, tijekom druge polovine 70-ih, Mira Furlan je poprilici podjednako ugled stjecala i kao kazališna i kao televizijska te u manjoj mjeri filmska glumica. Dok je u teatru nastupala većinom u klasičnim komadima, te je zahvaljujući dojmljivom tumačenju važnih uloga rano postala prvakinjom Drame zagrebačkog HNK, na televiziji je interpretirala sporedne role u TV-dramama kakve su Njih troje i Ljubica Tomislava Radića te Istarska rapsodija Daniela Marušića. Na filmu je debitirala također sporednom ulogom novinarke Vere u drami Novinar Fadila Hadžića, izvrsnom ostvarenju koje se do danas prometnulo u domaći filmski klasik te koje je tematski jednako aktualno i u današnjem vremenu. Nakon što je početkom 80-ih probojnu TV-ulogu ostvarila kao Kate u kultnoj seriji Velo misto Miljenka Smoje i Joakima Marušića, Furlan je tijekom tog desetljeća glumački „eksplodirala”, u kazalištu u jednakoj mjeri kao i na filmu i TV-u.

Dok je u teatru briljirala kao Petrunjela u Dundu Maroju u režiji Ivice Kunčevića, s Mustafom Nadarevićem kao Pometom, ali i u predstavama Šteta što je kurva i Mjesec dana na selu Georgija Para, Đavolov učenik Božidara Violića i ostalima, uloga Enke u filmu (i seriji) Kiklop Antuna Vrdoljaka donijela joj je prvu Zlatnu arenu. Ovom ulogom kao da je zacrtala gabarite svog glumačkog habitusa – tumačenje slobodoumnih, nesputanih, erotiziranih i seksualnošću obilježenih žena u dominantno patrijarhalnom uže-obiteljskom i šire-društvenom okviru. Tijekom 80-ih na filmu i TV-u tumačila je mahom energične urbane mlade žene nespremne na kompromise, od TV-drame Rano sazrijevanje Marka Kovača Branka Schmidta i serije Nepokoreni grad, do filmova Pismo – glava Bate Čengića, U raljama života i Za sreću je potrebno troje Rajka Grlića te Zadarski memento Joakima Marušića, i zahvaljujući svom osobnom, ali i glumačkom habitusu, pronašla se u takvom tipu uloga.

S jedne strane slobodnomisleća, energična i nerijetko cinična urbana mlada žena, a s druge patrijarhalnim okovima i strogom tradicijom zarobljena žena iz ruralne zabiti Crne Gore u erotskoj drami Lepota poroka Živka Nikolića, za tumačenje koje je Furlan osvojila drugu Zlatnu arenu. Lik Jaglike, žene iz zabiti u unutrašnjosti Crne Gore koja se kao naivna seljanka iz patrijarhalnog braka kroz druženje s parom slobodoumnih stranaca oslobađa ne samo okova patrijarhata nego i seksualnih inhibicija te oslobađa svoju senzualnost i senzibilnost, možda je i najkompleksniji lik u filmskom opusu Mire Furlan, a njezina uloga je izuzetno hrabra. Izvrsna je i u liku Ankice Vidmar, ljubavnice protagonista Zlatnom palmom ovjenčane i za Oscara nominirane drame Otac na službenom putu Emira Kusturice, u kojoj joj se glumački put opet ukrstio s onim Mustafe Nadarevića, kao i u liku Eve u Krležinu Putovanju u Vučjak, odnosno seriji Horvatov izbor u režiji Ede Galića.

Tijekom 80-ih Furlan je bila i Mira u Osuđenima Zorana Tadića, i Glumica u drami Za sada bez dobrog naslova Srđana Karanovića, i Vranka u Braći po materi Zdravka Šotre, a gledatelji je pamte i iz svim generacijama kultne serije Smogovci Hrvoja Hitreca i Milivoja Puhlovskog. U sam osvit Domovinskog rata, 1990. godine, Mira Furlan je opet bila partnerica Mustafe Nadarevića, u ratnoj drami Gluvi barut Bate Čengića, u kojoj je tumačila senzibilnu seosku udovicu u čijoj se sudbini prelamaju ratna zbivanja i ključni ideološki prijepori srpskog stanovništva koje mora odabrati između partizana i četnika.

Nakon odlaska u SAD, Furlan je u 90-ima glumila u znanstveno-fantastičnoj hit-seriji Babilon 5, a u prvom desetljeću ovog stoljeća u također izuzetno popularnoj seriji Izgubljeni, odnosno Lost. U oba slučaja riječ je o vrlo popularnim, dijelom i kultnim serijama, od kojih je potonja znatno uspjelija u svim izvedbenim segmentima, iako se i jednoj i drugoj može prigovoriti zbog mnogo toga, od žanrovske formulaičnosti preko dramaturške i narativne nekonzistentnosti, što je i razumljivo za serije s velikim brojem likova koje traju mnogo sezona, do nedorečenosti i nezaokruženosti, osobito u slučaju Izgubljenih, u kojoj autori nisu znali kako na zadovoljavajući način razriješiti i zaključiti dosta vješto i intrigantno sročenu priču. No Furlan je u objema serijama na visini glumačkog zadatka, unatoč barem formalnoj ograničenosti lika minbarijske veleposlanice Delenn u Babilonu 5.

Tijekom posljednjeg desetljeća i pol Furlan je među ostalim nastupila u ratnoj drami Turneja Gorana Markovića, koja je nagrađena na festivalima u Solunu, Montréalu i Montpellieru, te u drami Cirkus Columbia Danisa Tanovića, prema istoimenom romanu Ivice Đikića, koja je nagrađena u Sarajevu i također u Solunu. Dok je u prvom filmu, priči o skupini beogradskih kazališnih glumaca koji mučeni besparicom ratne 1993. godine prihvaćaju angažman na prvoj crti bojišnice u Derventi, ulogu Hrvatice Sonje, nekadašnjeg seks-simbola, odigrala sa zamjetnom notom autoironije, u Tanovićevu filmu Furlan je najvažniju žensku ulogu, protagonistovu suprugu Luciju, predočenu kao stereotipni simbol plemenitih i požrtvovnih no nevoljenih i nesretnih hercegovačkih (može i dalmatinskih) žena koje čitav život vole jednog muškarca manje-više nevrijednog njihove ljubavi, unatoč svim pojednostavnjenjima i stereotipizacijama odigrala stoički i s dosta digniteta. Posve logično, jer su stoicizam i dignitet također ključno obilježili Miru Furlan, i tijekom njezine četiri i pol desetljeća duge glumačke karijere, i tijekom života u kojem je uvijek birala vlastite putove, bez obzira koliko oni teški i izazovni bili.

©Josip Grozdanić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 7. ožujka 2021.