Razgovarao: Borna Vujčić

Ivana Vuković dramska je umjetnica splitskog porijekla i mlađe generacije. Nakon više završenih studija – na Komparativnoj književnosti i zagrebačkoj Dramskoj akademiji, u dva najveća hrvatska grada sudjelovala je u nastanku hvaljenih predstava kao spisateljica, dramaturginja ili oboje. Njezin rad – predstava 55 kvadrata u produkciji HNK-a Split dobio je, u kontekstu hrvatske kazališne struke, možda i najprestižnije priznanje, a to je Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini.

Od redakcije Hrvatskog glumišta i posebice mene osobno, imate iskrene čestitke na nagradi za najbolju predstavu u cjelini. Što Vam znači to priznanje i kako gledate na nagrade općenito? 

Hvala tebi osobno i redakciji Hrvatskog glumišta. Priznanja uvijek dobro dođu, a Nagrada hrvatskog glumišta, posebno jer se doživljava kao centralna domaća nagrada, sigurno pridonosi vidljivosti predstave, a možda i autorica i autora. U ovom konkretnom slučaju čini mi se da je produžila život predstavi koju još nisu uspjeli ni pogledati svi koji su htjeli.

Navodite da Vas je za tekst inspirirala kolumna Jurice Pavičića – možete li više o tome?

Teško je sad prizvati detalje; tekst sam pisala 2017. i 2018. godine. Tada smo se u Splitu još uvijek privikavali na Ultru, ljetnim transformacijama stanova u apartmane smo se još čudili – bili su to tek povoji svega onoga što danas vidimo dovedeno do ekstrema. Htjela sam o tome pisati, u trenutku dok se to događa. Vidjela sam i premisu i likove, ali nedostajao mi je Grad, odnos s Gradom. Tada su se dogodila dva važna čitanja. Prvo, Pavičićeva kolumna u kojoj on vidi turiste, nepitku vodu, požar i smrad Karepovca kao kletvu za grijehe nedavnih predaka, kao biblijske napasti koje nas kažnjavaju za pohlepu. Drugo važno čitanje je priča iz Fuentesove zbirke Sve sretne obitelji, u kojoj lik s kruzera promatra taj nekoć carski grad i pita se je li to sve što je on bio samo fatamorgana.

Vaš tekst se između ostalog oslanja na slice of life tehniku. Biste li rekli da autorski zadatak prikaza jedne splitske obitelji ljeti sam po sebi traži taj pristup, ili Vas on i inače posebno intrigira?

55 kvadrata je priča koju svi Dalmatinci, ali i Mediteranci jako dobro znaju, zbog čega je pisanje bilo uvelike izazovnije. Uz moju početnu odluku da nema konflikta među likovima odnosno da su oni u konfliktu samo zato što su zbijeni u 55 kvadrata, važno mi je bilo dočarati koliko način života koji su političari odlučili za Split utječe na njegove stanovnike, koliko im se toga oduzimalo mic po mic dok nismo završili u vlastitim ćibicama, bez mogućnosti da, u najširem mogućem smislu, konzumiramo vlastiti grad. Slice of life je u ovom minimalističkom pristupu tehnika kojom sam izbjegla da likovi govore previše, da se ne nađemo u zamci trivijalizacije svakodnevice kao posljedice neizbježne duhovitosti, a da opet svi razumiju što su likovi zapravo htjeli reći.

Konvencionalna i najšira pravila dramskog pisma podrazumijevaju oslonce poput tročinske strukture i temeljnog dramskog sukoba. Biste li rekli da ste se opirali konvencijama ili ste ih prilagodili sadržaju?

Moj temeljni dramski sukob je dolazak svih pod isti krov, a čak bi se i našla tročinska struktura ako zadnji dio, kad krene mish-mash, doživimo kao epilog. Namjerno sam se opirala konfliktima među likovima. Uvijek bih morala stati nekoliko replika prije nego što bi konflikt dobio svoju puninu. Najočitiji konflikti su zapravo u onome što likovi govore u svojim monolozima, svaki od likova u svom stilu, što govore u dijalozima i uopće kako se ponašaju sami a kako okruženi obitelji. Mislim da je upravo drugačiji tretman navedenih konvencija omogućio da se poznata priča ispriča na netipičan način.

Je li po Vama 55 kvadrata društveno angažirani tekst? Neki ga prepoznaju kao aluziju na odnos gradske vlasti prema stanovnicima. Tu je i ukazivanje na apartmanizaciju Splita, odnosno jasne promjene grada na račun kapitalizma. Sugestivan je i citat iz knjižice: „Vidio je fatamorganu strogoga carskog grada, fikciju njegove izgubljene veličine…”

Društveno angažiran je prvenstveno jer na razini sadržaja govori o aktualnom problemu stvarnoga grada i stvarnih ljudi. Na razini forme nema proklamacije koja se prvoloptaški očekuje kad su u pitanju društveno angažirani tekstovi nego ima emocije koje teže preliti se na publiku i zateći ih zaključkom da se zapravo radi o njihovim sadašnjim životima, a upravo su emocije te koje su u našem društvu najpotisnutije. To je ironija stereotipa mediteranskog mentaliteta, otvorenog života na ulici, itd. Ipak, kad odrastate u tom mentalitetu, jasno vam je da postoji vrlo jasna selekcija onoga što se pokazuje na van, na ulicama, na kavama, i onoga što se čvrsto čuva u svoja četiri zida. A upravo je to često politički najvažnije. Aluzija na odnos gradske vlasti prema stanovnicima nije skrivana; dapače, važno je da se prepozna i razumije. Svaka vlast ionako misli da je problem od prethodne vlasti i tako dođemo vjerojatno do Dioklecijana. Fuentesov citat mi je bio posebno vrijedan jer ga govori stranac, nema patosa lokalne patetike koji često završi u onoj poznatoj kako je prije bilo bolje. Ovo sigurno nije tekst o tome kako je prije bilo bolje; prema takvim sentimentima osjećam isključivo skepsu. Citat je tu jer nam pokazuje da je Split imao potencijal danas biti neki drugi grad.

Ivan Plazibat je redatelj bogate karijere i za očekivati je da će dobivati sve značajnije angažmane. Što mislite o njemu kao redatelju i općenito, kulturnom djelatniku? 

Ivan je jedan od onih suradnika koji vam postanu bliski prijatelji, tako da o njemu mislim puno i previše. Samim time od Ivana kao kulturnog djelatnika imam visoka očekivanja. Sad je u poziciji da proba realizirati sve one ideje koje ima i o kojima pričamo godinama, tako da mu nije nimalo lako, ali i moja podrška je velika. Mislim da ima važnu kvalitetu da prvenstveno želi gledati dobro, suvremeno, inspirativno, kvalitetno kazalište, što sve druge potencijalne kombinacije baca u drugi plan. Ivan kao redatelj razumije kazalište kao kolektiv – suradnici nisu tu da naprave njegovu predstavu, nego da je radimo svi zajedno, i time otvara veliki prostor povjerenja za igru, istraživanje, greške i lutanja.

Mislite li da je glumačka podjela udahnula život Vašem tekstu onako kako ste to zamislili pišući? Je li Vas se dojmio netko s kim niste surađivali ranije? 

Kad sam pisala tekst, još sam imala taj mojo da ne mislim o izvedbi nego mislim točno o tim ljudima točno u tih 55 kvadrata; znala sam i točno koji je to stan (moje šalturice), i kad sam pisala, sve se tamo odvijalo. Nerazmišljanje o izvedbi dok pišem čini me lakšom i otvorenijom kad uđem u proces, da mogu tekst tretirati kao materijal podložan promjenama, da mogu pustiti da se stvari događaju i na probama otkrivati ono što zapravo predstava treba biti. Baš zbog toga, bar se meni čini, mogli smo prihvatiti, slijediti i podržavati put koji su glumci nudili u radu na likovima. Sigurno je da su i Ana, Snježa, Arijana, Gogo, Roko i Nikola na kraju točno ta obitelj i teško je zamisliti ijednu drugu. Iako sam mislila da nije tako, sad kad je prošlo godinu dana od početka rada, svjesna sam da mi je taj proces bio veliko uzbuđenje i velika trema. Mnogo se tu granica pomicalo i mnogo je prvih puta u toj predstavi za mene.

HNK Split je u fazi tranzicije vodstva nakon duljeg perioda, može se reći, burnih previranja. Koje nade imate za nacionalnu kuću svojeg rodnog grada? 

Osjećaj burnih previranja u HNK Split čini mi se traje otkad mogu razumjeti što znače previranja na tim funkcijama. Moja jedina nada je da maknemo tu sintagmu provincijskog teatra iznutra i izvana. Tu sintagmu su nam izmislili i dodijelili oni kojima je tako bilo lakše voditi kazalište, smanjiti očekivanja i slijegati ramenima. Ne moram ni objašnjavati zašto HNK-u Split ne odgovara uloga provincijskog teatra.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. veljače 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija