Piše: Lucija Ljubić

Objavljeno: 27. listopada 2023.

Sedamdesete su godine 19. stoljeća u hrvatskom glumištu bile iznimno dinamične, a zagrebački je ansambl bio na važnim gostovanjima, među kojima se ističu predstave u Varaždinu 1873., u prigodi otvorenja kazališne zgrade pa je i varaždinska publika mogla vidjeti, primjerice, Kukuljevićeva Poturicu. Zagrebačka je drama na poziv gradskoga poglavarstva gostovala u Dubrovniku u travnju i svibnju 1875., a tom je prigodom izvedeno dvadesetak predstava, među kojima je prevladavao zabavni repertoar. Marija Ružička tad je, primjerice, nastupila i kao Lucy u Velikašici građanskoga roda, još jednom komadu Charlotte Birch-Pfeiffer, i kao naslovna Mejrima Dubrovčanina Matije Bana, što se gledateljima u Bundićevu kazalištu jako svidjelo. Ivka Kralj u svojim je „Crticama o putovanju hrvatskoga dramatskoga družtva u Dubrovnik“, objavljenima u „Vijencu“ iste godine, opisala to gostovanje osvrćući se na odigrane predstave i opisujući oduševljenje kojim su zagrebačke glumice i glumce dočekali domaćini, kao i oduševljenje ansambla zbog gostovanja u „hrvatskoj Ateni“. Ivka Kralj obradovala se kad je zagrebačkim glumicama koje su stajale ispred kazališta pristupilo nekoliko dubrovačkih gospođa i pružilo im ruku čestitajući na sinoćnjem nastupu. Glumica je zapisala: „Tko je u Dubrovniku nekoliko tjedana živio, uvidjet će, šta to znači, kad se jedna dubrovačka gospodja potrudila sa uzhitom pružiti ruku glumici. Kod nas je jošte duševni život ženȃ na dosta nizkom stepenu.“

Šenoina upozorenja da „ne sjedi svatko kraj pune zdjele“ bila su itekako utemeljena u kazališnoj svakodnevici. Unatoč velikom broju odigranih uloga glumci i glumice bili su nezadovoljni neriješenim socijalnim statusom i niskim primanjima koja nisu bila dovoljna za dostojan život, a o mirovini da se i ne govori. Proljetno-ljetna gostovanja nastavila su u drugim hrvatskim gradovima, pa je tako ansambl od svibnja do srpnja 1877., izvan kazališne sezone, gostovao sa šesnaest predstava u Karlovcu. Kad je potres 1880. godine oštetio zagrebačku kazališnu zgradu, dramski se ansambl na nekoliko mjeseci premjestio u Karlovac izvodeći predstave uglavnom zabavnog sadržaja. Gostovanja su se nastavila u Osijeku i Vukovaru 1884., a zagrebačke su predstave u svim gradovima svečano dočekivane.

Budući da je status kazališnih umjetnika bio nezavidan, sedamdesetih godina 19. stoljeća više je glumaca i glumica razmišljalo o odlasku u inozemstvo. Marija Ružička-Strozzi s Ivkom Kralj u dva je navrata boravila u Beču učeći njemački i gledajući predstave u Burgtheateru, a za to im je bila dodijeljena i vladina potpora od 150 forinta. Suočena s nezadovoljavajućim materijalnim uvjetima u zagrebačkom kazalištu, Marija Ružička-Strozzi odvažila se u ožujku 1878. na audiciju u Burgtheater. Preporučio ju je austrijski glumac Eduard Kierschner s kojim je na njemačkom uvježbala svoju ulogu Mosenthalove Debore. U audicijskoj predstavi partner joj je bio burgtheaterski slavni glumac Adolf von Sonnenthal (1834. – 1909.) koji je i inače igrao glavnu mušku ulogu u bečkoj predstavi Debore.

Sudeći prema zabilježenim uspomenama Elize Gerner (Kazalište kao sudbina), Sonnenthal je na početku glumičina nastupa bio nezainteresiran i neuživljen, no kad je primijetio žar i proživljenost s kojim je Marija Ružička-Strozzi tumačila svoju ulogu, odazvao se glumačkoj igri, a povjerenstvo je bilo oduševljeno glumičinim nastupom. Intendant bečkoga kazališta Franz Dingelstedt navodno ju je pozvao u angažman kako bi se njezin talent dodatno razvio. Međutim, od toga nije bila ništa, a Marija Ružička-Strozzi vratila se u zagrebačko kazalište. U bečko kazalište zvali su je ponovno 1881. godine, no glumica se i taj put vratila svojoj kazališnoj obitelji. Sljedećih je godina, osim s ansamblom, gostovala u Beogradu (1879.), Pragu (1886. i 1894.), Dalmaciji i Istri (1908.) te u drugim gradovima koji su s oduševljenjem dočekivali veliku tragetkinju. Godine 1883. zabljesnula je u još jednoj Sardouovoj drami, u naslovnoj ulozi kao Fedora u zagrebačkom kazalištu. To je ponukalo njezina bečkog agenta da joj ponudi gostovanje u New Yorku, no Marija Ružička-Strozzi ostala je u Zagrebu.

Bilo je to vrijeme kad je glumica dobila dostojnoga glumačkoga partnera. Andrija Fijan (1851. – 1911.) sedamdesetih je godina počeo nastupati u zagrebačkom kazalištu, a bio je zaposlen kao učitelj. U kazalištu je debitirao 1873. godine, no zbog obveze služenja vojske nastavio je još pet godina nastupati povremeno i anonimno, da bi stalnim članom ansambla postao 1878. Osim što je glumio u dramskim predstavama, bio je poslije redatelj, ravnatelj drame i intendant. „U svome vremenu on je neosporni prvak i dominantna pojava u hrvatskoj glumi, impozantna figura s voluminoznim organom brončanoga zvuka, traged koji na zagrebačkoj pozornici nije imao prethodnika“, zapisao je Slavko Batušić. Matoš je bio slikovitiji: „Kao čovjek i kao glumac bijaše taj umjetnik utjelovljenje, inkarnacija ljepote, i ta aristokracija izvanredne estetičke pojave davaše svakoj njegovoj riječi odabrani pečat stiha, svakom njegovom pokretu plemstvo melodije. Najestetičniji glumac. Među savremenicima bijaše kao divan sonet među vijestima i novinskim oglasima“ (Sabrana djela V, 1973.).

Fijan je odigrao oko pet stotina različitih uloga u raznolikom repertoaru. Među njegove najbolje uloge ulaze kreacije Shakespeareovih dramskih likova, a Marija Ružička-Strozzi često mu je bila partnerica. S godinama su postali nerazdvojni glumački partneri, pa i prve kazališne zvijezde, radi kojih su gledatelji hrlili u kazalište. Koliko god oboje bili suzdržani u svakodnevnoj komunikaciji, u kazališnim predstavama otvarali su se dramskim situacijama koje su tumačili izazivajući glasan pljesak. Iako je često nastupala i s Adamom Mandrovićem, Tošom Jovanovićem, Petrom Branijem i drugima, čini se da je Marija Ružička-Strozzi na sceni najbolje surađivala s Andrijom Fijanom.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 27. listopada 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta