Razgovarali smo s proslavljenom kazališnom, filmskom, televizijskom i jedinom hrvatskom glumicom ovjenčanom prestižnom nagradom Olivier za ulogu u mjuziklu Once, što je nezapamćen uspjeh nekog dramskog umjetnika s ovih prostora. Glumila je i u seriji Capital BBC-a, a na filmu je ostvarila sjajne uloge, od kojih su najzapaženije u filmovima Što je muškarac bez brkova i Na putu.

Dobili ste Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu gospođe Šafranek u predstavi Tko pjeva, zlo ne misli HNK u Zagrebu. Kako ste kreirali tu ulogu i kako je na Vas utjecala filmska interpretacija?

Uloga je nastala isključivo kroz rad s mojim divnim partnerima i kreativnim timom – Reneom Medvešekom i Pravdanom Devlahovićem. Znam da je šablonski reći: „to je najbolji ansambl na svijetu”, ali u toj predstavi osjećam da je zaista tako. Rene Medvešek znao je odabrati prave glumce za sve uloge i predstava se jednostavno dogodila sama od sebe. To je ansambl od petnaestak ljudi na koje u svakoj sekundi predstave možete računati da će vam držati leđa ako bilo što pođe po zlu, što daje neopisiv osjećaj slobode igranja. Drugi razlog uspjeha predstave je genijalnost filmskog predloška i Golikove režije i glume tih glumaca. Neka je bezvremenska radost življenja u tom scenariju i u tom filmu. Neka nepodnošljiva lakoća postojanja. I jedino što smo mi zapravo trebali je nastaviti letjeti na tim krilima. Ono što nije bilo jednostavno je zamijeniti takve velikane hrvatskog glumišta. Ali na svu sreću, to nismo ni pokušavali. Odlučili smo jednostavno stvoriti nove ljude, onako kako smo ih mi osjećali i nadali se da će uspjeti oživjeti na sceni. Treći razlog uspjeha naše predstave krije se u pomanjkanju ega svih članova našeg ansambla. Jedino tako mogli smo stvoriti tu zajedničku radost življenja koju prenosimo svaki puta publici, ali i jedni drugima.

Svestrana ste dramska umjetnica. Postigli ste iznimne uspjehe u svemu u čemu ste se okušali – od dramskih predstava, komedija i mjuzikla, preko televizijskih serija do filmskih komedija i drama; od HNK i hrvatskog filma do West Enda, Berlinalea i BBC-a. Možete li usporediti rad u Hrvatskoj i Velikoj Britaniji; Vaše kazališne, filmske i TV-izazove?

U mom osobnom radu nadam se da nije bilo nikakve razlike između hrvatskih projekata i projekata izvan države. Imam jedno jedino pravilo posljednjih desetak godina – ili radim sto posto i bez zadrške i fige u džepu ili uopće ne ulazim u projekt. Ranijih godina, onih prvih početničkih desetak, nije se moglo baš uvijek birati. Trebalo je imati za stanarinu svaki mjesec, režije i hranu, te poneko putovanje sa strane, za što je uvijek morao postojati crni fond. I ponekad bih se našla u projektu za koji bih vrlo brzo shvatila da nije za mene, odnosno da su u njemu ljudi čija mi energija i karakteri, ili sam pristup poslu, ne odgovaraju. Ali bih ostajala i pokušala naći neku slamku spasa za sebe i svoju dušu, s kojom ću ostati svoja i zdrava, netaknuta lošim projektom. Na svu sreću nije ih bilo puno, ali dovoljno da naučim da treba znati reći i „ne, hvala“.

A razlika je zapravo već u samom tržištu i potražnji i ponudi. I vrlo, vrlo važno – u produkciji i samom procesu oko projekta. Englesko je tržište veliko, naše je malo. U Engleskoj je puno više projekata, ali i više ljudi koji traže posao. Količina predstava, televizijskih i filmskih projekata odgovara i velikom broju publike. Kod nas je predstava koja doživi 50 izvedbi u jednoj sezoni hit svih hitova. Na West Endu sam ih 50 odigrala u mjesec i pol. No ono što je meni sve važnije kako odrastam u ovom poslu, jest mehanizam oko glumca koji u mojoj londonskoj kazališnoj karijeri toliko savršeno radi svoj posao da glumcu ostaje isključivo i samo baviti se svojim poslom. Oko tebe je  sve složeno tako da budeš najbolji što možeš. Kod nas to nažalost nije slučaj. Ako nešto ne znaš, najčešće je odgovor: „ma bude to glumac smislio sam”. Ako se nisam osjećala dobro u nekoj sceni, odgovor je često znao biti: „glumi bolje” ili „spremi se za probu bolje”. O toliko toga glumac mora razmišljati da je zapravo svjetsko čudo kojom kvalitetom glumci u našim kazalištima žive na tim scenama. A hrvatski glumci žive svjetskom kvalitetom na scenama, da bude jasno!

Konkretno, ne tako davno na generalnoj probi predstave u kojoj igram glavnu ulogu, potrgao se dio kostima koji je bio kupljen kao gotov proizvod i nepopravljiv. Došla sam u garderobu na dan premijere i shvatila da nije kupljen novi. Nije mi preostalo ništa drugo nego otrčati do trgovine i kupiti novo. Tako nešto je potpuno nezamislivo na West Endu. Da ne spominjem kvalitetu scenografije, kostima, rasvjete, cijele produkcije. Mi jednostavno za to očito nemamo dovoljno novaca, a možda ponekad niti volje.

Što se tiče televizijskih projekata, to ne mogu usporediti jer u Hrvatskoj nisam snimila niti jednu seriju. A kod filmskih projekata moram reći da je to nekako sve isto, isti je profesionalizam. Osim što naši režiseri vole probe prije samog ulaska u snimanje. Vani uglavnom nemaju vremena za to i uloge najčešće moraš složiti sam, naravno u dogovoru s režiserom. Pa se stvaranje uloga i scena zapravo događa tijekom snimanja, što nije lako.

U HNK igrate Maggie u kultnoj Mački na vrućem limenom krovu. Kako ste doživjeli taj lik danas, koliko je aktualan toliko godina poslije? Kako ste nadogradili ulogu?

Maggie u ovoj izvedbi Mačke na vrućem limenom krovu je Paolovo viđenje tog lika. Moje je bilo sasvim nešto drugo, više lirsko i damsko, nježnije. No, drago mi je da me gurnuo u nepoznat teritorij. Moje osjećanje lika koje spominjem bilo je iz  nečeg što već znam, nekog poznatog prostora u sebi. Što se tiče aktualnosti, nažalost cijeli je komad toliko aktualan danas da je to i tužno i zastrašujuće i nekako čovjek ima osjećaj da se kao društvo i nismo puno pomaknuli na bolje, plemenitije, pametnije… Pozicija djevojaka koje su se bogato udale u brakove u kojima nisu sretne niti štovane je nažalost sveprisutna. Borbe za novac i nasljedstva očito će uvijek biti tema. A i dogovornih brakova ili nedogovornih, u kojima je jedna osoba hetero a druga homo- ili otkrije da je homo- ili bi-, i toga je sve više. Frustracije, nezadovoljstva, ljubomore, neispunjenosti, utrke za novcem i svime što on nudi i pruža, šutnje o problemima i stavljanja pod tepih – sve je to svuda oko nas i danas. I zapravo sam pustila Maggie da ona vodi mene, da ona mene uči i meni daje. Njeno je životno iskustvo u tom smislu ionako veće od mog. I do kraja rada na predstavi sam je toliko pustila da uđe u mene da sam prvi put u svom profesionalnom radu osjetila onaj strah gdje te uloga preuzima, gdje se granica počinje brisati. Na svu sreću, na vrijeme sam to osvijestila.

Koji Vas potvrđeni novi projekti očekuju?

Ima nekih lijepih planova. Ali dok se ne dogodi prvi dan probe ili snimanja, za mene je to uvijek „ptica na grani” a ne „u ruci”. Ali trebalo bi opet biti onako kako najviše volim – red kazališta, red filma, red televizije…

Kako vidite svoju umjetničku budućnost, koje su Vam najveće želje i izazovi?

Nikad nisam bila osoba koja je gledala u daleku budućnost, što ponekad i nije bilo dobro, jer sam vidjela samo ono što je sada i tu, i ako nije bilo dobro i pozitivno, bila sam nesretna. Uvijek sam više sklona mišljenju da životu treba omogućiti da ti sam nosi darove i otvara nova vrata. Najveća želja mi je graditi i održavati svoj životni balans. Najveći san – svaki svoj dan živjeti punim plućima i bas onako kako želim, s malo divnih ljudi koje imaš sreću zvati svojim prijateljima i svojom obitelji, s kojima možeš voljeti i biti voljen; jer većeg životnog dostignuća nema. Najveće pravilo – raditi samo ono što te uistinu veseli i s ljudima s velikim Lj. To je zaista nešto čemu težim. Najveći izazov – svaki novi projekt je upravo to. Jer ako ga tako ne osjećate, bolje je reći „ne, hvala” i otići raditi u polje maslina ili restaurirati namještaj. Barem u mom slučaju.

© Zlatko Vidačković, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. studenog 2020.