Piše: Jasen Boko

Zoja Odak, nacionalna dramska prvakinja nedavno preminula u Splitu, Teatrologiju i književnost diplomirala je u Sarajevu a prve dramske uloge ostvaruje u svom gradu, u kazalištu Titovi mornari (današnje Gradsko kazalište mladih). U angažman u splitskom HNK ulazi 1972. godine,  a vrijeme pune umjetničke afirmacije Zoje Odak započinje nakon obnove kazališta, u osamdesetim godinama. Za neke od svojih do danas upamćenih uloga u to vrijeme osvaja i prve važne nagrade. U Bljesku zlatnog zuba Mate Matišića (1987) u režiji Marina Carića, Zoja Odak za ulogu Truse nagrađena je Majskom nagradom Društva dramskih umjetnika Hrvatske.

Nakon niza zapaženih uloga, dolazi jedna od njenih najvažnijih kreacija u predstavi koja je i danas upamćena kao vrhunac ambijentalnog kazališta i scenske umjetnosti uopće: bila je Klitemnestra u Euripidovoj Elektri (1988) na Splitskom ljetu u režiji Paola Magellija. Ta joj je uloga donijela Zlatni lovorov vijenac na Sarajevskom MESS-u i prestižnu hrvatsku nagradu Dubravko Dujšin. Tom je ulogom već tada zaslužila mjesto u samom vrhu hrvatskog glumišta. 

Svoj je blistavi niz osamdesetih i devedesetih nastavila brojnim ulogama i nagradama. 1994. osvaja Nagradu Marul na Marulićevim danima za ulogu Melite u Ledi Miroslava Krleže i režiji Želimira Oreškovića, a njezina Irina Arkadina u Čehovljevom Galebu (režija G. Paro) na 44. Splitskom ljetu donosi joj Nagradu Judita za najbolje glumačko ostvarenje. Juditu osvaja i pet godina kasnije, za naslovnu ulogu u predstavi Antigona, kraljica u Tebi u režiji Matka Raguža. Svog drugog Marula na Marulićevim danima Zoja Odak dobiva 2002. za ulogu Laure Lenbach u Krležinoj drami U agoniji (režija Aleksandar Anurov).  

Velikoj splitskoj glumici 2003. Ministarstvo kulture RH dodjeljuje status nacionalne prvakinje. 

Zoja Odak obilježila je u gotovo pola stoljeća profesionalnog rada hrvatski kazališni život, a svom je Splitu poklonila mnoge značajne uloge. Njezin glumački talent, moć i uvjerljivost najviše su ostali upamćeni u ulogama klasičnog repertoara; brojne antičke heroine utjelovila je s iznimnom snagom a duh Mediterana, kojega nosi već u svojoj pojavi, tu se duhom dodirnuo s antičkim tragičarima. Klitemnestra, Alkestida, Hekuba, Lizistrata, Antigona, Euridika tek su neke od dobro upamćenih uloga koje je realizirala.

Njezino glumačko umijeće nije stalo na antičkom tragičarskom repertoaru. Klasici i dramska baština, domaća i inozemna, ponudili su joj zahvalan materijal za druga velika ostvarenja: Držić, Čehov, Moliere, Dostojevski, Krleža, Ionesco – svi su oni ponudili misao i rečenicu koja je Zoji Odak dala priliku da scenski zablista u svojoj izuzetnoj pojavnosti, besprijekornoj dikciji i duboko promišljenom scenskom pristupu u svakoj od tih uloga.

Pa iako je briljirala u klasičnom repertoaru po kojem je pamti i kritika i teatrološka struka i profilirana publika, bitan segment rada Zoje Odak, a koji ju je zapravo učinio toliko prepoznatljivom u krugovima najšire publike Splita i Dalmacije, jest komediografski, pogotovo onaj obilježen mediteranskim štihom. Upravo njezine uloge u mediteranskom repertoaru učinile su je prepoznatljivom kod domaće publike, jer je ovdje pokazala svoju komičnu, ali i melodramsku  žicu, a da nikad nije upala u moguću patetiku. Goldoni i De Filippo dali su joj šlagvorte za neke od njezinih najboljih kreacija, poput naslovne uloge u Šjori Fili u kojoj je zajedno s Borisom Dvornikom ocrtala onaj poznati mediteranski duh, koji kombinira „suze i smij“ ili uloge Uršule u kultnim Goldonijevim Ribarskim svađama.

Fascinira način na koji se antička heroina Zoja Odak ovdje bila u stanju transformirati u komediografska lica s mediteranskog trga, u svađalicu, lajonu, furbastu anti-heroinu. Pamtimo je i kao Držićevu Lauru (Dundo Maroje) u znamenitoj Carićevoj režiji, ali i u novijem mediteranskom komediografskom izričaju, u Matišićevom Bljesku zlatnog zuba ili Svećenikovoj djeci. S jedne strane Stullijeva Kate Kapuralica ili Matišićeva Truse, a s druge Antigona, Klitemnestra ili Hekuba pokazale su izuzetno širok glumački raspon Zoje Odak.

Premda je na kazališnim daskama dala najviše, svaki njezin kreativni izlet  na televiziju ili film potvrdio je sve odlike koje karakteriziraju i njezinu scensku djelatnost: uvjerljivost, profesionalnost, suptilnost u izrazu i iznimno glumačko znanje koje se pretvara u vrhunsku glumačku umjetnost, a da nikad ne ide linijom manjeg (umjetničkog) otpora niti poseže za rutinskim rješenjima. Zato je i radila s najvećim klasicima hrvatskog filma – Krstom Papićem, Krešom Golikom, Eduardom Galićem, Danijelom Marušićem, ali i s mlađim autorima poput Zrinka Ogreste. I njen filmski rad donio joj je nagrade: za ulogu Marije u filmu Krste Papića Priča iz Hrvatske (1992) Zoja Odak dobila je Zlatnu arenu, a za naslovnu ulogu u filmu Ada M. Kosovca na Međunarodnom festivalu u Sanremu Bergamo osvaja Posebnu nagradu žirija. Pamtimo je i kao Blanku u popularnoj TV-seriji Inspektor Vinko.

Zoja Odak je svakom svojom novom ulogom donosila na scenu karizmu velike glumice, upotpunjenu vrhunskom glumačkom profesionalnošću, ali i iznimnim i snažnim umjetničkim osjećajem. Unatoč tomu što je postigla glumačku veličinu i slavu, Zoja Odak nikad do prerane smrti nije prestala raditi na sebi kao umjetnici, učiti i napredovati, ići uvijek dalje, a ne pristati zastati i ostati na onom dosad postignutom.

Više od četiri desetljeća na hrvatskim kazališnim daskama, uz desetke uloga, od kojih je svaka bila itekako primjetna i dojmljiva, čine Zoju Odak glumicom koja je obilježila jedno važno razdoblje hrvatskog kazališta.

Zbogom Zoja

Piše: Elvis Bošnjak

Shvatiti Zoju, razjasniti je, ispričati, rastumačiti… nemoguće je. Zoja je izmicala tomu da je se objasni, razumije, dokuči, stavi na neko mjesto, postavi negdje blizu. Radije je stajala dalje, bolje je vidjela iz daljega. Nisi je mogao držati u rukama, mogao bi se opeći, mogao bi se posjeći. Bila je sazdana od tvrdih materijala, oštra, obla, mrzla, vrela. Ne možeš je ispričati onome tko je nije doživio. Tko god je doživio Zoju, ispričao bi je nekako po svoju, a da opet nikad ne bi ispričao nju samu. Trebao je proći cijeli život da je povežem, jer Zoja nikad nije govorila zaokruženo. Njezine rečenice nisu završavale tvrdim točkama. Ne zato što Zoja nije imala jasan stav o nečemu – itekako je imala jasne stavove, nego zato što je smatrala da ne treba sve izgovarati, računala je s tim da će onaj komu govori nastaviti misao sam i učiniti od nje ono za što je sposoban. Ne sjećam se da sam ikad dobio ikakvu pohvalu od Zoje. Zoja se nije nikomu umiljavala, nije se trudila oko toga da je netko voli, nije nastojala biti simpatična mlađim kolegama. Nije gubila vrijeme na to. Nije imala vremena za prenemaganja, čekale su je važnije stvari.

Sa Zojom sam imao svoj prvi kazališni poljubac. Bio sam naravno prestravljen. Kad smo postavljali tu scenu, rekla mi je: „To ćemo obavit, shvaćaš, to nije bitno, nećemo se bavit time, to obavimo i doviđenja. Imamo važnijih stvari za raditi.“ A koje su to stvari, nije otkrivala, nije ih skidala riječima do gola, da ih ne bi oštetila, da ih ne bi unizila. Nama, mlađim kolegama, davala je brojne savjete. Oni su uvijek bili nezaokruženi, britki, nezgotovljeni. Nisi ih mogao otvoriti kao nekakav začin i ubaciti u svoj život. Ona je tražila od tebe da tragaš sam. Gledala bi me kako nešto radim, ispod oka, onako sa strane i govorila: „Pazi, vidi, razmisli, ne žuri, čekaj, vidi, tamo, na drugu stranu, jesi li siguran?“ Nisam uvijek razumio, priznajem. Godinama kasnije rekla bi mi: „Što ćemo pričat? Tebi ne moram govorit.“ Tad sam već znao što mi to Zoja ne mora govorit, ali to ne treba govoriti. 

I onda… vijest, Zoja je bolesna. Trebalo mi je dugo da je nazovem. Uzeo bih slušalicu i ostavio je. Možda nisam htio čuti kako stijena puca. Ali onda ipak… i nakon tog prvog poziva zvao sam je često. I možda sam tek tad, tek u tim razgovorima zaista shvatio Zoju. Ja bih upitao kako je i ona bi izrecitirala svoje stanje kao da govori vremensku prognozu – suho, britko, bez imalo patetike ili uljepšavanja, bez truna samosažaljenja i onda bi rekla: „Dobro, to je to, pusti to, idemo na bitno. Šta radiš? Šta pišeš? Govori, da čujem.“ Važnije od bolesti za Zoju je bilo ono što se stvara. I morao sam reći sve, u detalje, a Zoja bi rekla: „Dobro, pazi sad, vidi, razmisli, to nije slučajno, taj kamen, razmisli o tom kamenu.“ I nekih dvadesetak minuta nakon posljednjeg razgovora, stigla mi je zadnja poruka od Zoje. Ona je znala da je to naše zadnje, bio je to komadić koji je nedostajao, i ta poruka slomila mi je srce. Što je pisalo u njoj, ne mogu vam reći, ne treba govoriti.

Otkad je otišla, često razgovaram sa Zojom, s onom novom kakva mi se otkrila u zadnjim danima i s onom koju sam gledao na sceni. Gledam ponovno njezinu Klitemnestru kako u crnini silazi s bijelog konja i staje na tvrdu mosorsku stijenu. Nisam je mogao voljeti, ili mrziti, tu Zojinu Klitemnestru. Bio sam zapanjen. Mikenska kraljica koračala je preda mnom, velika, zastrašujuća, čvrsta. Ne sjećam se da sam ikad vidio takvu snagu, takav stil, toliko ukusa u interpretaciji jedne klasične junakinje. Iz Slobodne Dalmacije su tražili da kažem nešto o Zoji. Istog trenutka na pamet mi je pala riječ ukus.

Ukus, to je riječ u koju bih mogao smjestiti Zoju – ona je glumila s ukusom, govorila i jela s ukusom, oblačila se s ukusom i otišla s ukusom. „Sad smo ostali siročad“, rekla mi je Anastasija Jankovska kad je otišla Zoja. I da, tako je, istina je. Napisao sam joj pozdrav. Tek toliko da joj mahnem.

Zbogom Zoja
Mrzla vodo
Ljeta su vruća
Zbogom Zoja
Oštra stijeno
Zemlja je suha
Zbogom Zoe
Što znači Život
Rađala si po sezoni
Četiri života
U šalici kave
utapa se osa
Smrt je konačna
Život je beskonačan 

Mjera izvrsnosti splitskog teatra

Piše: Nenni Delmestre

Zoja je bila uistinu velika umjetnica; naša vertikala, naša mjera izvrsnosti, zaštitni znak splitskog teatra. Glumica koja je pomicala granice interpretacije antičkog teatra do te mjere da je pomicala njegove stupove, uvijek suvremena, uvijek aktualna, uvijek bespoštedna u traženju najboljeg od sebe i od nas. Imala je intelekt, talent i hrabrost da stoji na sceni ogoljela do same srži, do same biti. Njezina gluma bila je oduzimanje svega suvišnog i površnog i vječno traganje za dubinom. Duboko uronjena u problem scene, minimalističkim sredstvima, ali s ogromnom strašću prenosila je svoju percepciju trenutka u kojem živimo, svoju filozofiju i kritiku konteksta u kojemu se nalazi. Raditi s njom značilo je obvezu da budemo na razini, da razbijamo i odbacujemo svoje granice. Zahvalna sam za sve što smo prošle u ovih burnih 35 godina, a osobito za zadnjih petnaestak naše intenzivne suradnje i prijateljstva. Zojina posljednja uloga na sceni Rebecca Nurse, u našoj zajedničkoj predstavi Kušnja Arthura Millera, bila je na neki način sublimacija Zojinog puta kroz život u kazalištu. Bez puno riječi Zoja je stajala na sceni kao savjest koja ni do samog kraja ne popušta, koja podsjeća i opominje da ni jedan kraj nije tragičan ako dolaskom do tog kraja nismo izgubili sebe. U našem zadnjem razgovoru Zoja mi je rekla: „Ne brini se, sve sam posložila na svoje mjesto i imam snage za što dođe da dođe…”

Bila je osoba čvrstih stavova, snažnih argumenata, koja je znala čuti drugoga. Ali bila je i neizmjerno duhovita. Uživala sam s njom komentirati probu dok se vozimo doma. Njezini komentari bili su lucidni, duhoviti, sve je primjećivala, svaki pomak na probi, ali i kako se kolege ponašaju u pauzi. Znale smo se smijati još sat vremena nakon probe. Svima nama koji smo radili sa Zojom ostavila je neke znakove, putokaze koje ćemo slijediti, prije svega da usavršavamo sebe, da nikad ne odustajemo, jer posao nikada nije gotov.

Fališ mi, strašno mi fališ, draga Zoja…

©Jasen Boko, Elvis Bošnjak, Nenni Delmestre, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. siječnja 2021.