Piše: Ljubica Anđelković Džambić
Sve memoarske zapise Elize Gerner povezuje ista privlačna sila teatra koja će, bez obzira na ostale interese koje je ova umjetnica tijekom života ostvarila (između ostalog je doktorirala s temom iz ekonomije) biti jedino i trajno nadahnuće za njezinih nekoliko knjiga, kojima je nastojala spriječiti – kako će i sama isticati, da važni momenti i imena našeg teatra potonu u mrak zaborava. Nakon četiri knjige u kojima je bilježila uspomene na vlastito umjetničko djelovanje, Gerner 2001. godine objavljuje knjigu u kojoj kao glumica progovara – o drugim glumicama. I odmah kao da izražava žaljenje što ne može obuhvatiti sve kazališne umjetnice koje zaslužuju teatrološku pažnju, pa će u predgovoru najprije navesti one o kojima neće moći pisati, upozoravajući na obavezu da ih se zadrži u kazališnim sjećanjima.
Pišući ponajprije iz osjećaja dubokog poštovanja prema kazališnoj umjetnosti, koje se nadaje kao temeljni stav u oblikovanju svih njezinih tekstova, Eliza Gerner kao autorica koja je i sama bila glumica svjesna je toga da je kazalište kolektivna umjetnost, u kojoj se ne mora i ne može uvijek biti u središtu pozornosti. Štoviše, ponekad pozicija izvan tog središta – a njezina je bila takva da je, premda hvaljena na pozornici, nerijetko bila u sjeni istaknutijih aktera onodobnog glumišta – donosi osobitu kvalitetu svjedoka vremena, za što je također bilo potrebno razviti poseban talent, onaj spisateljski, koji će krhka sjećanja uspješno pretočiti u riječi. Eliza Gerner svoje je profesionalno samopouzdanje gradila i izvan pozornice, svjesna toga da njezina erudicija i minuciozni pogled na kazališni svijet mogu poslužiti na različite načine. Knjiga o dramskim divama, kako će ih autorica s pravom nazivati, stoga je poštovanja vrijedan i rijedak obol jedne glumice svojim kolegicama, ali i značajan dokument vremena, čime prerasta okvire tek lijepe geste.
Pogled iznutra
Premda, dakle, fokus interesa u ovoj knjizi Eliza Gerner pomiče s vlastitog umjetničkog djelovanja, ona ipak ostaje svojevrsnim sjecištem svih predstavljenih glumačkih portreta: u izboru glumica o kojima piše vodi se kriterijem osobne profesionalne, rodbinske ili prijateljske bliskosti s njima, nudeći tako suptilan ali vjerodostojan okvir unutar kojeg povezuje snažne i posve različite glumačke osobnosti: Mariju Ružičku-Strozzi, Milu Dimitrijević, Eli Haffner Gjermanović, Belu Krležu, Viku Podgorsku, Boženu Kraljevu i Ervinu Dragman. Perspektiva iz koje Gerner prilazi portretiranju naših glumačkih diva pritom je višestruko zanimljiva – pored polazišta u nedvosmislenom divljenju svakoj od njih, autorica piše iz pozicije promatračice unutar redova. Iskustveno poistovjećivanje sa sudbinama glumica o kojima piše posve je drugačije od stručnog kritičarskog ili teatrološkog pogleda koji glumačkome radu ipak može prići samo izvana, što ovim tekstovima dodaje na uvjerljivosti i životnosti.
Premda joj zadatak bilježenja vlastitih zapažanja dopušta da o odabranim temama piše i uz dozu subjektivnosti, kao i poetičnosti, Gerner kao spisateljica dobro osjeća gdje treba postaviti granicu između činjenice i ekspresije. Koliko je to iz njezinih saznanja moguće, u portretiranju navedenih glumica autorica dočarava i njihov životni put, odmjereno i decentno uvodeći privatne detalje u širu sliku njihovih profesionalnih kazališnih karijera. Njezina pozornost ponajprije obuhvaća različite aspekte glumačkoga posla, usredotočujući se u opisima na osobitosti njihovih glumačkih interpretacija, značajne uloge, suradnje s glumačkim partnerima, važne jubileje, a zanimat će je i odnos kritičara, publike prema njihovim glumačkim ostvarenjima i pojavama. Premda se umnogome oslanjajući na vlastito pamćenje, Eliza Gerner odgovorno i studiozno pristupa pisanju o ovim temama, ne dopuštajući si mogućnost pogreške. Stoga tvrdnje potkrepljuje iz raznih izvora, teatrološki precizno koristeći raznovrsnu dokumentacijsku građu, a među citiranim će se dokumentima pronaći i pravi biseri, poput pisma G. B. Shawa glumici Viki Podgorskoj ili hvalospjevâ koje su brojni naši umjetnici slali Mariji Ružičkoj-Strozzi.
Tamnije strane kazališnog mikrosvijeta
Portretiranje glumačkih karijera u ovoj knjizi posredno rastvara još jedan sloj, kojim se prikazuje kako je funkcionirala mreža suodnosa, utjecaja i moći među različitim kazališnim profesijama i pojedincima. Opisujući procese nastajanja pojedinih predstava i podjela uloga – o kojima se nerijetko odlučivalo odozgor, Gerner u priču uvodi i ondašnje dramske pisce, intendante, redatelje, diskretno ukazujući na različite, ponekad i nelijepe okolnosti koje su utjecale na pojedinačne umjetničke karijere nekih od ovih glumica, a u kojima ključnu ulogu nije uvijek igrao njihov talent. U opisu ondašnjeg kazališnog mikrosvijeta Gerner se neće libiti progovoriti niti o pojedinim glumačkim taštinama i konkurentskim odnosima, a isto tako ove stranice svjedoče i o još tamnijim stranama ove profesije kao što su loš socijalni status nekih glumica i ponižavajuća borba za bolje plaćen rad, kao i strah od starenja koje je za neke od njih značilo i kraj karijere.
U današnje vrijeme kada, barem u produkciji pisanih tekstova ako ne i u praksi, raste svijest o često nepovoljnom statusu umjetnica i kulturnih radnica, nemoguće je ne primijetiti da je Eliza Gerner svojom knjigom posvećenom drugim ženama, kolegicama o kojima piše s mnogo razumijevanja i udivljenja pred njihovim umjetničkim doprinosima za hrvatsko glumište, bila i jedna od preteča ovih glasova.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Ljubica Anđelković Džambić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 20. prosinca 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta