Piše: Josip Grozdanić

Kad je jednom pokušavao opisati svoju profesionalnu osobnost i umjetnost kojom se bavio, Pero Kvrgić ustvrdio je da je glumu i glumca teško definirati, baš kao i samog čovjeka. I gluma kao izvedbena umjetnost, podjednako kao i glumac koji je osoba koja, kako je pjevao Arsen, uistinu živi tek na sceni i pod svjetlima reflektora, izmiču svim konkretnijim definicijama. Navlas identična stvar je i sa samim čovjekom, pokušaj definiranja kojeg u kontekstu glume biva dodatno otežan, jer je prema Kvrgićevim riječima riječ o čovjeku koji igra drugog čovjeka, o čovjeku koji je svatko i nitko, o nekome tko se kreće između sna i jave, između fikcije i realnosti.

Po prirodi svog posla i dramaturgije, glumci uvijek i bez iznimke interpretiraju ljude s kojima se nešto događa, oni utjelovljuju to događanje i priču o tom događanju, kroz njih fikcija biva fokalizirana i kanalizirana prema stvarnosti. Oni fikciju čine stvarnom i mogućom, a ostvaruju to doslovnim unošenjem svog tijela, kako je govorio Kvrgić, jer ta priča biva postvarena zahvaljujući glumčevu tijelu i verbalnom iskazu. A glumčevo tijelo uvijek je dvostruko, tvrdio je zacijelo najuvjerljiviji i najrazigraniji kazališni Pomet, jer je s jedne strane prirodno, što je logično i očekivano, a s druge nužno nosi neko značenje. Glumčevo tijelo je zatvoreno u sebe, govorio je histrion koji je živio teatar i živio za teatar, a istodobno se uvijek pruža prema drugome, prema svijetu. Najjednostavniji primjer kojim je ilustrirao svoje riječi bio je čin pružanja ruke, što jest prirodna gesta, no gesta koja u svakoj situaciji posjeduje i određeno značenje.

A Pero Kvrgić je bio uistinu veličanstveni majstor ne samo glumačkih nego i životnih gesti, meštar suptilnih a veličanstvenih transformacija, čarobnjak posredovanja najskrovitijih intimnih stanja likova koje je tumačio, podjednako kao i najslojevitijih obilježja i značenja drama koje su ti likovi doživljavali i proživljavali. Bio je on majstor i glumačkih grimasa, dakako, koji je neopisivo točnom i preciznom mimikom, u kojoj je i najsitniji trzaj facijalnog mišića ili kuta usana bio dobro promišljen, strogo funkcionalan i nikad suvišan, minuciozno dočaravao i iznosio i najzakučastije detalje intime svojih likova, ljudi u pravilu zatečenih u nekoj zamci ili kako se činilo nerješivoj te moralističkim dvojbama intenzivno opterećenoj situaciji.

Veličanstveni Muno u Držićevu Skupu u Gavellinoj režiji bio je nenadmašan u filigranski detaljističkom portretiranju intimnih stanja, dvojbi, nesigurnosti i strahova likova ulovljenih u žrvnju života, u tragičnim momentima ili momentima koji sugeriraju neminovnu skoru ili završnu tragediju. U takvim okolnostima njegovi su likovi bivali nevjerojatno životnima, zaokruženima i dubokima, doimali su se proživljenima i jednostavno istinitima, a takvi su bivali možda i ponajviše zahvaljujući glumčevu iznimnom glumačkom, ali i životnom iskustvu. Sjajni don Zane iz Marinkovićeve Glorije i podjednako impresivni Sokrat u Platonovoj Apologiji Sokratu u adaptaciji Božidara Violića znao je biti veličanstven traged, ali nimalo teatralan ili patetičan nego dostojanstven u svojoj tragičnosti, ljudski, po nečemu neobičan ili izuzetan, a opet tako svakodnevan i običan. U dramskim djelima kao i u tragikom obilježenim komadima, pa čak i u nekim komičnim ili humorom prožetim i označenim djelima, u likovima koje je tumačio uvijek se gotovo konstantno osjećala određena ako ne tragična predestiniranost, kao sugestija neminovno lošeg završetka, a ono svakako svijest tih likova da negdje u skoroj budućnosti, možda već iza ugla, vreba neka nesreća ili zla kob koja će pokvariti trenutni mir i sklad te zbivanja usmjeriti u nekom posve drugom pravcu.

Glumac koji je ostavio neizbrisiv trag na daskama svih kazališta u kojima je glumio, a teško je pronaći neki teatar u kojem nije nastupao – od zagrebačkog i splitskog HNK preko Gavelle, Teatra &TD, ZKM-a i HKD teatra u Rijeci, potom Komedije, Kerempuha, Teatra u gostima, Žar ptice, Kazališta Marina Držića, Off teatra Bagatelle i Epilog teatra, do Splitskog ljeta, Dubrovačkih ljetnih igara i Teatra Ulysses, bio je i sjajan komičar. Ne samo superioran interpret likova iz Držićevih komedija, u kojima je tumačio čitav niz uloga – od Djetića Zlatikumova, Zlatikuma i Skupa u Skupu, preko Pometa, Negromanta i samog Dunda Maroja u Dundu Maroju, do Staniše u Grižuli, naslovna lika u Arkulinu i opet Negromanta u Dum Marinovim snima Ozrena Prohića, nego i impresivan tumač mediteranskih oriđinala i ciničnih intelektualaca, rola koje su mu 1998. donijele Držićev zlatni pečatnjak a dvije godine kasnije i Nagradu za životno djelo Grada Dubrovnika.

Pritom su i komične role savršena Molièreova Scapina iz Scapinovih spletki, Harpagona iz Škrtca, Sganarelle iz Don Juana i Nemoćnika iz Umišljenog bolesnika bile prožete neizbježnom sjetom, ako baš i ne konotacijama tragike ili naslućivane moguće zle kobi. Upravo iznimna širina Kvrgićeva glumačkog iskaza i njegovo podjednako raskošno bogatstvo u dočaravanju svih životnih situacija u kojima su se zatjecali likovi koje je tumačio, postali su razlozima što se adaptacija Queneauovih Stilskih vježbi u režiji Tomislava Radića i sa izvrsnom Lelom Margitić kao njegovom partnericom, s okruglih pola stoljeća kontinuirana izvođenja prometnula ne samo u najdugovječniju hrvatsku predstavu, nego i u najdugovječniju predstavu s istom glumačkom postavom na svijetu.

Dok je artist kojemu je teatar doslovce bio život na kazališnim daskama ostvario izuzetno bogat i raznolik opus, na filmu i na televiziji ostvario je mnogo manje uloga, no i u njima su do izražaja uvijek dolazile njegova temeljitost, apsolutna predanost umjetnosti, radni elan i élan vital. Životni elan, jer su iz svake njegove geste i grimase, iz svakog pokreta i izgovorene rečenice, iz svakog čina i kadra izbijale životna strast i ljubav prema životu, ali i prema umjetnosti i prema čovjeku uopće. Sve to razvidno je i u njegovoj knjizi Stilske vježbe iz 2004. godine, zbirci kolumni u kojima se oštroumno, komunikativno i duhovito pozabavio dramskom umjetnošću i glumom, ali i životom općenito.

Volio je Kvrgić život i ljude, u toj ljubavi nesebično se i bez imalo kalkulacija davao na pozornicama i pred kamerama, a to je uvijek bilo lako prepoznati, jer su i kamere kao i publika, ona živa kao i ona pred malim i velikim ekranima, voljele njega. Napokon, zbog svega toga je i ovjenčan brojnim nagradama u zemlji i inozemstvu – od Nagrade hrvatskog glumišta i Nagrade Eleonora Duse, preko nagrada Dubravko Dujšin, Tito Strozzi, Orlando te nagrada Sterijinog pozorja, sarajevskih Malih scena i gradova Zagreba i Dubrovnika, do Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. U svemu navedenom krije se tek mali dio razloga zbog kojih će Pero Kvrgić, veliki umjetnik vječno mlada, razigrana i znatiželjna duha sposoban snagom i sugestivnošću svoje glume opčiniti i za svoje likove čvrsto vezati gledatelje, ostati trajno prisutan i živ u hrvatskom glumištu i pred gledateljima.

©Josip Grozdanić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 6. siječnja 2021.