Piše: Vesna M. Muhoberac

Otišao je i Kruno!

Kruno Šarić, Krunoslav Šarić, veliki hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac, dragi prijatelj naše obitelji, pridružio se drugim velikanima hrvatske umjetničke scene 12. lipnja. Nadam se da nije otišao u nezaborav.

Dan prije, u nedjelju uvečer, 11. lipnja, slučajno sam susrela Gorana Matovića i razgovarali smo o uprizorenjima Krleže u Hrvatskoj, Gospodi Glembajevima u Dramskom kazalištu Gavella koje je režirao Petar Veček. Mira Muhoberac bila je dramaturginja i umjetnička suradnica redatelja, Rade Šerbedžija Leone, a Dubravka Miletić (inače dugogodišnja glumačka partnerica Kruna Šarića) barunica Castelli, uz ostale velike glumce. Predstava je s ogromnim uspjehom igrala osam sezona. Rekla sam kako mi je ta predstava promijenila percepciju Krleže jer je bila moderna, suvremena, potpuno drukčije čitana od dotadašnjih salonskih Krleža. Zanimljivo, redatelj Vito Taufer zamolio je Kruna Šarića, tad već u mirovini, da odigra minijaturnu, ali neobično važnu ulogu Kamerdinera u haenkaovskim Glembajevima, 2011. godine sa samo jednom, poznatom završnom rečenicom. Druga je predstava o kojoj smo Matović i ja progovorili, također dugovječna, Krležin i Parov (dramaturg i suredatelj: Lado Kralj, umjetnički suradnici režije: Želimir Mesarić i Petar Robinson) Aretej u Bokaru (adaptator prostora: Miše Račić) na Dubrovačkim ljetnim igrama. Razgovarali smo o prostoru koji je, činilo se, gotovo bio upisan u tekst i dvjema podjelama. U jednoj su bili Tonko Lonza, Neva Rošić, Relja Bašić, Božidar Boban, u drugoj/ili prvoj Miše Martinović, Milka Podrug Kokotović, Ivan Katić i Kruno Šarić, uz ostale velike glumce, pravu plejadu majstora glume. Tih smo aretejskih i drugih lijepih kazališnih godina moja sestra Mićo i ja probe i predstave mogle gledati kad god bismo željele, a to je bilo svaku večer, i pratiti proces ulaženja u uloge i kostime (kostimografkinja: Inge Kostinčer).

Jedna od razlika između velikoga i maloga glumca je u tome kako ulazi u kostim i kako ga nosi. Kruno je bio iznimno zgodan, markantan, lijep čovjek i glumac. Možda zbog toga (ne znam koliko je bio svjestan svoga neodoljivoga šarma), ali i zbog glumačke veličine, nije nikad pravio nikakav problem oko kostima, nije inzistirao na prekrajanju, detaljima, bojama košulja i kravata; samo bi, za razliku od nekih drugih glumaca, obukao kostim i postao Krležin Apatrid, ali i ostajući svoj. Rođen u Derventi, govorio je izvrsnim standardnim hrvatskim jezikom, izvrsno artikulirao misao, ali i mogao ulaziti u različite idiome, samo se malo pomaknuvši iz svoga glumačkoga habitusa i osobnoga i glumačkoga idiolekta. Najbolji je bio u ulogama u kojima je ostajao svoj. Ozbiljan u radu na predstavi i fokusiran na poslu, tajanstven i zagonetan, s nekim dubokim bolom u dubini sebe, nekom tugom u oku, glumio je i komedijske uloge, ali ipak je vjerodostojniji bio u dramskim ulogama. Činio se iznimno smirenim, ali uvijek je prije predstave i ulaska na scenu osjećao tremu, odgovornost prema publici, tekstu, kolegama glumcima, suradnicima, sebi.

Kruno je kao akademac došao na Dubrovačke ljetne igre i odmah su ga svi zavoljeli kao glumca i čovjeka. Prijateljevao je sa svima, nasmiješen, srdačan, iskren, nije se nikad, nadam se, osjećao kao apatrid u našemu Gradu. Živio je kod nas doma na Pločama, kao i mnogi glumci i redatelji koje su naši roditelji, senzibilizirani za ljude – mama Fani, intendantica Dubrovačkih ljetnih igara i tata Vlaho, ravnatelj Centra za socijalni rad, ugošćivali i brinuli se za njih, a oni su se s nama igrali u đardinu i na probama. Bio je to divan život ispunjen probama, predstavama, dugonoćnim razgovorima o kazalištu. Živjeli smo kazalište i uživali u njemu. Kruno bi rano ujutro, potpuno se poistovjetivši s nama Mediterancima, čekao prve ribare i ribu donosio našoj babi da je spravi onako kako on najviše voli, a naša je Bine posebno za Kruna dolazila kod nas doma. U isto vrijeme kad i Kruno, kod nas je ljeti živio i Mladen Budišćak Budilica, još jedan nama omiljeni glumac, drukčiji tip glumca od znatno ozbiljnijega Kruna. Budilica je hodao na rukama uz našu ulicu, naše skaline i spuštao se niz njih samo da bi nama udovoljio, uz još neke klaunerije drage djeci iz susjedstva. Obožavali su nas, a i mi njih, kao i sve koji su kod nas provodili dane i noći. Kruno je već tad imao svoju Jadranku – bio je ozbiljan i u životnim odlukama; poslije su dobili divne kćeri Mašu i Ivu – bio je posvećen obitelji. Budilica je, nažalost, davno otišao, Kruno je mojoj Mići za komemoraciju u Kazalištu Marina Držića poslao svijeće i cvijeće…

Kruno je nakon srednje škole upisao studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, koji je završio 1969. godine u klasi Koste Spaića. Nakon studentskih uloga na DLJI, dolazi u Kazalište Marina Držića sa svojom glumačkom generacijom – prvo kao vanjski suradnik, a onda kao stalni član glumačkog ansambla. Izvrsna odluka da u Grad dođu tek završeni glumci donijela je nekoliko izvrsnih predstava tih sedam sezona i vratila gledatelje u Kazalište. Kruno je u KMD-u, najčešće kao partner Dubravki Miletić – tada Kunčević, odigrao sve velike uloge hrvatske i svjetske književnosti, najviše u režiji Ivice Kunčevića. Krunov izvrstan Baal donio je još jedno novo čitanje Brechta i promijenilo mi perspektivu o epskome kazalištu. Osim Baala, najdulje će se Kruno pamtiti kao Ivo Marinović u Vojnovićevu Ekvinociju, Macbeth u Shakespeareovu Macbethu, Sabljak u Orgijama monaha Janka Polića Kamova, a igrao je i u Zlatarićevoj i Sofoklovoj Elektri 1977. u Sorkočevićevu ljetnikovcu (iz 1521.) te mnoge uloge na Dubrovačkim ljetnim igrama, od kojih je najintrigantnija ona Mortimera u Eduardu II. redatelja Georgija Para (kad je 1972. na Lovrijencu zamijenio Izeta Hajdarhodžića u toj ulozi, nakon prisilnoga odlaska cijeloga vodstva Igara zbog političkih igara).

Godine 1983. godine postaje stalni član Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, gdje radi sve do odlaska u mirovinu 2010. godine. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Nakon sjajnih uloga u dubrovačkom teatru i dolaska u Zagreb, njegova prva predstava u Drami HNK-a bila je Šteta što je kurva Johna Forda, u režiji Georgija Para. Igrao je Vasquesa, prijetvornog Španjolca i ubojicu. Tom ulogom osvojio je i publiku i kritiku, koja nakon premijere 1984. godine piše: „Kako na sceni igrati jednu od najpokvarenijih duša što je hodala svijetom, a istodobno biti na neki odbojan način simpatičan, ili  barem toliko upečatljiv i nametljiv da ga se ne može zaboraviti? Kruno Šarić je upravo to: njegov Vasques u predstavi Šteta što je kurva je tako pokvaren da se gadi, ali i ta njegova odvratnost je zavodljiva. Pomalo Jago, pomalo Shylock, taj lik Fordove drame sublimira svu zloću radi zloće same, gotovo radi zabave. Vasques  je osoba o kojoj ne znamo ništa, no on o svima zna sve. U interpretaciji Krune Šarića Vasques bježi svakoj kodifikaciji. Neuhvatljiv u svojim namjerama, nedokučiv u svojim postupcima, Kruno Šarić je veliko otkriće u ovoj predstavi. Otkriće beskrajne glumačke energije koja nikada bez unutarnjeg razloga neće eksplodirati na sceni.“ Za tu je ulogu Kruno Šarić dobio Nagradu Vladimir Nazor.

„Bio je glumac kojeg sam odavno poštovao i gledao, puno prije no što je došao u HNK. Gledao sam ga na Dubrovačkim ljetnim igrama u ‘Dubrovačkoj trilogiji‘, u ‘Hamletu‘, u ‘Richardu II.‘ i bilo mi je čast kad sam u HNK dobio priliku da počnem učiti od tako velikog glumca kakav je bio Kruno. Čitav je život on imao strast i emociju. Potencirao je radost igranja na sceni. Učio me što znači predavati se do kraja, biti strastven, iskazivati emociju. Nikad ga nisam smatrao starim glumcem, uvijek sam ga gledao kao mladog čovjeka jer je imao tu karizmu koja nije blijedila, kao da nije mogla ostarjeti“, govori Dragan Despot, koji je kao mladi glumac u HNK došao iste godine kad i Kruno Šarić.

Glumačka energija i posvećenost profesiji neke su od glavnih karakteristika umijeća glume Kruna Šarića. „Odigrao je bezbroj uloga, i većih i manjih, od rola u suvremenim domaćim komadima kao što su: Redatelj u Aixaiji, Radovana Ivšića, Krđo u Božićevim Kurlanima, Burian u Mori Tomislava Bakarića, Daut u Gundulićevu Osmanu, Ban Josip Jelačić u Fabrijevoj Berenikinoj kosi, Niko u Vojnovićevu Ekvinociju, Dundo Maroje u Držićevoj istoimenoj komediji, do uloga u klasicima svjetske literature poput Postumusa Leonatusa u Cymbelinu Shakespearea, Jeshue Ha Nocrija u Majstoru i Margariti Bulgakova, Don Pedra Tenoria u Seviljskom zavodniku i kamenom uzvaniku Tirsa de Moline, Kazarina u Maskaradi Ljermontova, Agamemnona u Trilogiji o Agamemnonu Lade Kaštelan, Macduffa u Macbethu Shakespearea, Pavela Petroviča Kirsanova u Očevima i sinovima Friela, Croza u Korupciji u palači pravde Bettija, Prvog glumca u Hamletu, Shakespearea, Mefista u Kunčevićevom Faustu, 2000. godine, za kojeg je dobio nagradu Mila Dimitrijević Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. O brojnim filmovima i tv serijama da se i ne govori. Uz Ivu Gregurevića i Mustafu Nadarevića bio je jedan od najzaposlenijih i najcjenjenijih hrvatskih televizijskih i filmskih glumaca. Uvijek dosljedan sebi, velikog znanja i besprijekornog umjetničkog ukusa, birao je uloge po kvaliteti a ne po kvantiteti, što nimalo nije umanjilo njegove umjetničke dosege. Surađivao je s najboljim hrvatskim kazališnim redateljima, od Koste Spaića, Vlade Habuneka, Georgija Para, Joška Juvančića, do Božidara Violića, Ivice Kunčevića, Mire Međimurca, Marina Carića, Ivice Boban i mnogih drugih, a često je radio i sa stranim gostujućim redateljima poput Horee Popescua, Stevena Kenta ili Vite Taufera“, pišu u njegovoj matičnoj kući.

Igrao je i u drugim kazalištima, a njegova je najveća uloga u Histrionima uloga Siniše u Gričkoj vještici s Enom Begović kao kontesom Nerom 1987., a 1990. glumio je i u histrionskome Ordenu koji je postavio Želimir Mesarić nakon što je ista predstava zabranjena početkom osamdesetih.            

Lica koje voli kamera, možda je mogao postići i zapaženiju filmsku karijeru, ali birao je uloge i nije se prepuštao sudjelovanju u umjetnički upitnim produkcijama. „Glumio je u brojnim filmovima, televizijskim dramama i serijama. Glumio je, primjerice, partizanskog oficira u filmu Sokol ga nije volio 1987., bio je to debitantski naslov Branka Schmidta. „U tom je filmu Kruno igrao antipatičnog lika, posve suprotnost onome što je on sam bio. Partner mu je bio Fabijan Šovagović. Znam da ga je i Šovo beskrajno volio i poštivao zbog njegove velike dobrote i talenta koji je imao. Šova i Krunoslav imali su ključnu scenu u kojoj Krunoslav, kao partizanski oficir, Šovu prisiljava da uđe u zadrugu, da zemlju preda državi, radnja se događa neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Ja sam se pribojavao kako će to ispasti, jer Kruno bio blag čovjek, a u toj sceni je morao biti prava guja. Znam da nas je sve iznenadio kako je to uvjerljivo odigrao. To je jedna od najjačih scena filma. Šovo je govorio da je Kruno to odradio fenomenalno. I stvarno jest“, rekao je Branko Schmidt. S Josipom Gendom glumio je u filmu, akcijskoj drami Vrijeme ratnika scenarista i redatelja Dejana Šorka snimanoj ujesen 1990., u predvečerje rata protiv Hrvatske, na području uz rijeku Kupu. „Dvojica prijatelja, Dakar i Fabijan, oprečnih karaktera, kontroverznih biografija, odlaze u nedjeljni ribolov i nađu se u okolnostima okrutne borbe za opstanak, suočeni s iracionalnim zlom nepoznatih ubojica.“

Za svekoliko umjetničko djelovanje 2019. godine Krunoslav Šarić dobio je Nagradu hrvatskoga glumišta.

Adio, dragi naš Kruno! Neka te vječno prate jata anđela…

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 16. lipnja 2023.