Piše: Davor Mojaš

Pozornica hrvatskog glumišta kojem smo suvremenici i kakvi-takvi i koliko treba marni pratitelji, ostala je bez još jednog velikana, dramskog umjetnika koji je svojim umijećem, bogatom i sadržajnom kazališnom kronologijom ali i životnim i drugim javnim prinosima ostavio važan trag obvezujućih priziva i zasluženih zahvala i spomena. Pretoplog i ljetnog festivalskog 1. kolovoza 2021. u Dubrovniku napustio nas je Miše Martinović. Glumac, redatelj i svestrano zainteresirani negromant teatra koji je svoj izniman opus posvetio gradu koji ga je iznjedrio i kojeg je, na svoj gosparski način, opjevavao osobnošću i prolaznošću svoje umjetnosti i interpretirao u svakoj novoj ulozi ali i u brojnim drugim javnim kulturnim događanjima u kojima je aktivno sudjelovao. Glumačka njegova dubrovačka kronologija duga gotovo sedam desetljeća impresivan je zbir odigranih uloga, od kojih su mnoge ostale upisane u amblematska ostvarenja po kojima se mogu pratiti teatarski odsjaji festivalskih sezona Dubrovačkih ljetnih igara a posebice one najsvjetlije stranice još nenapisane monografije njegovog matičnog Kazališta Marina Držića u kojem je sezonama nosio repertoar, ali bio i redatelj, jezični savjetnik, pa čak i kratko ravnatelj. Bio je i ostao neodvojiv od Dubrovnika. Miše Martinović i Dubrovnik bili su jedno drugome sudbina. Njegovim odlaskom ostala je praznina, tišina i sjeta. Ostao je drugačiji, utihnuliji i tužniji Grad.

Porijeklom iz Župe dubrovačke, iz Martinovića, Miše Martinović rođen je 1. lipnja 1926. u Dubrovniku u kojem je završio klasičnu gimnaziju upisujući potom Pravni fakultet koji nije završio. „Maturirao sam 1944. u proljeće, a na jesen sam otišao u vojsku, hrvatsko domobranstvo, u Zagreb. I onda sam bio u Sloveniji, u povlačenju, i tamo kod Bleiburga sam se predao Englezima. Znate kakvo je to vrijeme bilo, mi smo znali da saveznici dobivaju rat, ali smo mislili da kako su se borili protiv fašizma, pobijedili fašizam da će odmah nastaviti boriti se protiv komunizma, pa smo mislili da ćemo mi to zajedno srediti, no tada još nije bilo vrijeme. I tako sam prošao Križni put i kada su vidjeli da zapravo ništa nismo napravili protiv bilo koga, bili smo jednostavno mobilizirani u Jugoslavensku armiju i tako sam završio na Romaniji. Tamo smo još ganjali nekakve četnike, jedno šest mjeseci, i onda nakon toga sam dospio u zatvor, vojni zatvor. Zašto? Zato što sam dobio na čitanje ondašnje pastirsko pismo biskupa bivše Jugoslavije (na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincom, op.ur.), i to je bio kao nekakav akt inkriminacije, kojim sam ja i još dvadesetak drugih ljudi optuženi da smo stvarali nekakve antidržavne skupine koje su htjele rušiti postojeće društveno uređenje. I tako sam dobio, a imao sam 19-ak godina, dobio sam 15 godina robije. Završio sam u zatvoru u Zenici. Poslije je došla amnestija i ja sam nakon 2 i pol godine izašao i vratio se u Dubrovnik, 1948. godine uoči 1. maja, tako da nisam mogao ići na studij itd.“, ispričao mi je Miše Martinović, uz ostalo, ovu svoju burnu i znakovitu životnu epizodu kada sam za Hrvatski radio 1993. s njim razgovarao u studiju Radio Dubrovnika za njemu posvećenu emisiju Portret umjetnika u drami – Miše Martinović (uredio Borben Vladović). Spomenimo i to, u istom Radiju u Vili Dubravka u čijim je brojnim programima godinama sudjelovao.

Godine 1949. zaposlio se kao računovođa u tadašnjem Građevinskom poduzeću Graditelj u Dubrovniku da bi onda bio pozvan u tadašnje Narodno kazalište, jer se bio razbolio glavni glumac u predstavi Rusko pitanje Simonova, Baro Kriletić (tu je predstavu Martinović dobro poznavao jer je u njoj glumio u zeničkom zatvoru, što je znao tadašnji inspicijent kazališta Mato Baković, s kojim je bio zatvoren, op.ur.). Odigrao je ulogu Harryja Smitha. Prepoznavši njegov talent i glumačku strast, uskoro je bio angažiran u Cankarjevu Kralju Betajnove, pa u Krčmarici Mirandolini i Dubokom korijenju, Protekciji… sudjelujući te godine u četiri predstave a sljedeće u čak osam premijernih naslova. Kaže Martinović: „Eto tako počinje to. A 1950. godine, 1. siječnja, jednostavno sam dobio dekret da se premještam na rad u Kazalište Marin Držić u Dubrovniku i od tada počinje moje profesionalno bavljenje kazalištem. Dekretom!“

U povijest hrvatskog kazališta Miše Martinović upisao je gotovo sedam desetljeća svoje glumačke posvećenosti s bogatim opusom ostvarenih kreacija u mnogim antologijskim produkcijama, igrajući Krležu, Ionesca, Strindberga, Moliera, Shakespearea, Čehova, Goethea, Albeeja, Shawa, Goldonija, Pirandella, Mrožeka, Becketta, Jarryja, Brechta, Euripida, Ibsena, Lorcu, Ogrizovića, Frischa, Brešana i brojne druge, ali posebno i izdvojeno mjesto imale su njegove interpretacija likova tzv. dubrovačkog repertoara. Jedna od prvih antologijskih uloga u tom, recimo uvjetno, dubrovačkom teatropisu bila je Vuko Konavljanin u Gavellinoj Na taraci 1953. iako je već tih prvih formativnih godišta Dubrovačkih ljetnih igara bio i Kupido u Držićevom Plakiru, Maro u Dundu Maroju, Dživo i Prolog u Noveli od Stanca i Fabricio u Ljubovnicima.

Spomenimo da je u Fotezovom Hamletu 1952. bio i Fortinbras. Istovremeno, prvih godina 50-ih u dubrovačkom teatru, uz mnoge druge uloge, bio je Ivo Ledinić u Vojnovićevu Ekvinociju (1951)i Turčin u Držićevoj komediji Tripče de Utolče (1953). Otvoreno je tako Martinovićevo libro dubrovačkog repertoara obilja stranica s galerijom glumačkih ostvarenja, ali i raznih drugih umjetničkih sudjelovanja koja su unekoliko odredila njegove kasnije zrele glumačke prinose identitetskih sastavnica, ali i vrsnih kreacija upisanih u povijest hrvatskog glumišta. Postao je tako mjera, kako se to znalo napisati, „držićevsko-vojnovićevog teatra“ ili, kako se često opravdano i s pokrićem koristio termin – veliki dramski interpret klasičnog dubrovačkog repertoara. Slijedio je, u godinama njegova glumačkog sazrijevanja i zrelosti,  niz kazališnih uprizorenja u kojima je Miše Martinović bio onaj glumački nosivi kreativni i uporišni akter i protagonist koji je vrsnošću i osobnošću gradio temelje na kojima su se onda mogla ostvariti klasična, ali i suvremena redateljska i svaka druga iščitavanja i baštinskog teatra.

Glumačkom energijom i uronjenošću u Držićev svemir i Vojnovićev spleen, bio je poticajnom i inspirativnom karikom u uprizorenjima, ostalo je zabilježeno u teatarskim kronikama, Vojnovićeva i Kunčevićeva Ekvinocija kao Niko Marinović, Držićeva i Juvančićeva Grižule kao Plakir, Šehovićevog i Juvančićevog Dubrovačkog skerca (Luko), Šehovićeve i Oreškovićeve Novele od kapetana, Stulijeve i Radićeve Kate Kapuralice (Luko Kapural), Vojnovićeve i Juvančićeve Dubrovačke trilogije u kojoj je bio Gospar Lukša (Na taraci) i Knez (Allons enfants!) ili Tudiševićeva i Violićeva Tarta. U ovom slijedu tek jednog od rukavaca Martinovićeve kazališne kronologije, bogate i brojnim drugim važnim glumačkim ostvarenjima, spomenimo i da je bio Ribar u Kunčevićevoj suvremenoj interpretaciji Gundulićeve Dubravke, pa onda Dundo u Juvančićevoj i Magellijevoj režiji Držićeva Dunda Maroja i Radat u Tireni, Dživo i Stanac u Noveli od Stanca…

Odigrao je cijele galerije likova iz dramskih opusa Marina Držića i Iva Vojnovića. Sve Martinovićeve interpretacije lica iz dubrovačkog miljea, kako je zapisao Hrvoje Ivanković, „jednako su tako studije mentaliteta i odnosa zadanog mu tipa i karaktera prema duhovnom i cjelovitom životnom ozračju Grada.“ Obojane i utopljene u mediteranski i dubrovački kolorit koji zrači životnošću i preciznim unutarnjim dubinskim iščitavanjima koja su bila osnovom i tajnom njegove glumačke neponovljivosti. Ostat će u galeriji njegovih kazališnih uloga dubrovačkog predznaka upisan i njegov Frano kafetjer u Goldonijevoj, Čalinoj i Radićevoj desetljeće igranoj Kafetariji na Gundulićevoj poljani, ali i Gospar Lukša u Sršenovoj Farsi od gvere u dubrovačkom kazalištu. Povijest Dubrovačkih ljetnih igara i ambijentalnih antologijskih predstava bez njegove stalne prisutnosti u Dubrovniku i empatijske mu posvećenosti, bila bi u mnogome siromašnija, oskudnija i drugačija.

Glumački opus Miše Martinovića u matičnom Kazalištu Marina Drižića (u kojem ga je dočekala mirovina), kratkotrajno u Dramskom kazalištu Gavella i na Dubrovačkim ljetnim igrama, u nekoliko filmova i tv-serija, zavidan je zbir ostvarenja i dosega koji zaslužuju pozornije, analitičkije i sustavnije promatranje i vrednovanje. Samo na dubrovačkim otvorenim scenskim prostorima u festivalskim produkcijama odigrao je, možda i u logičnom slijedu upisanih glumačkih podjela njegova teatropisa, od Mara u Dundu Maroju do Nika Na taraci, gotovo šezdesetak uloga. Mnoge od njih u predstavama koje su ostale trajni markeri novije povijesti hrvatskog glumišta. Predstave koje su otvarale nova teatarska poglavlja, afirmirale dramaturške, redateljske, glumačke i druge iskorake i ostavile obvezujući trag umjetničkih pustolovina u kojima je predano i posvećeno sudjelovao.

Interpretacijom likova iz svjetske dramske literature i posebice onih iz dubrovačke dramske baštine, osvojio je gotovo sve do sada otvorene dubrovačke ljetne pozornice u slavu ambijentalnog teatra Igara: Lovrjenac, Bokar, Knežev dvor, park Gradac, prostore Umjetničke škole, Srđ, Danče, dubrovačke ljetnikovce, Gundulićevu, Držićevu, Bunićevu poljanu u Gradu, Sponzu, Mrtvo zvono, Sv. Ivan, Bokar, Revelin… Na Igrama je sudjelovao u predstavama koje su režirali Fotez, Račić, Gavella, Habunek, Strozzi, Spaić, Paro, Carey, Juvančić, Gaskill, Radić, Magelli, Kunčević, Škiljan. Njegove interpretacije, spomenimo samo nekoliko njih u ovom ipak prigodnom izboru, Fana Kafetijera u Kafetariji, Areteja u Krležinom Areteju, cijelu galeriju Držićevih i Vojnovićevih likova, ali i glumačka ostvarenja u Euripidovim Feničankama, Shakespearovom Hamletu, Macbethu i Juliju Cezaru, Cornelilleovom Cidu, Goetheovoj  Ifigeniji na Tauridi, Anouilhovoj Antigoni, Molièlovoj Školi za žene i Don Juanu, Sofoklovu Edipu na Kolonu i u brojnim drugim festivalskim izvedbama neizostavan su i važan repetitorij povijesti Dubrovačkih ljetnih igara i hrvatskog glumišta.

Mnogo je pisano o posebnostima i majstorstvu Martinovićevog  glumačkog „umjeteonstva“. Uz njegove interpretacije učile su i odrastale generacije glumaca i „ljudi od teatra“ a redatelji i dramaturzi ostajali zahvalni njegovim prinosima koji su afirmirali i odredili i njihove karijere u koje su ostali upisani. Jedina do sada objavljena monografija posvećena Miši Martinoviću je ona u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku 1999. godine s uredničkim potpisom Miljenka Foretića uz Pedesetu obljetnicu umjetničkog djelovanja Miše Martinovića (1949.-1999.). U ovom važnom izdanju objavljeni su tekstovi redatelja, teatrologa i kazališnih kritičara (Božidar Violić, Dalibor Foretić, Luko Paljetak, Petar Selem, Georgij Paro, Nikola Batušić, Igor Mrduljaš, Hrvoje Ivanković, Anatolij Kudrjavcev, Marija Grgičević, Tomislav Durbešić, Mira Muhoberac, Milka Podrug Kokotović, Branko Hećimović) koji su, svaki na svoj način, otkrivali i prepoznavali tajne i vrsnost glumačkog Martinovićevog umijeća. Mnogi od njih nisu više među nama, ali ostala su njihova zapisana svjedočanstva koja, u ovom slučaju, slave glumca i kolegu i partnera s kojim su surađivali, družili se, gledali ga, pratili ili prijateljevali.

Ovo vrijedno izdanje otvara nadahnuti esej Miše pl. Žeravica Božidara Violića. Evo njegovog uvodnog dijela: „Miše Martinović neodvojiv je od Dubrovnika, i kao čovjek i kao glumac. Njegov bi glumački portret trebalo naslikati kao u doba renesanse: u pozadini krajolik rodne Župe s plavim, osunčanim nebom bez oblačaka, u bližem, srednjem planu veduta Grada na kojoj se uvećani ističu fasada Kazališta Marina Držića i Orlandov stup s razvijenom zastavom Ljetnih igara, a u prednjem planu on, uspravan i stasit, stoji na pozornici uokviren portalom svojega, dubrovačkog teatra. Lijeva mu je ruka opuštena uz tijelo, a na dlanu desne, u visini struka, drži dvojnu glumačku masku, veselu i tužnu. Gleda nas pogledom djeteta koje nas prepoznaje, očima plavim i vedrim kao župsko nebo u zaleđu. Plava mu je kosa što se valovima uzdiže iznad čela poput prirodne krune, pod kojom i ozbiljnost u izrazu lica djeluje prirodno i neusiljeno, bez vladarske strogoće i oholosti. Držanjem i stavom odaje dostojanstvo pučanina što krajičkom usana krije u pričuvi osmijeh i podsmjeh. Jedri, rumenkasti obrazi mekano su zaobljeni te ne prikrivaju čvrstu građu lica koja sugerira odlučnost i jaku volju, podcrtanu nevelikim, nezamjetno povinutim nosom. Cijelom pojavom odiše zdravljem i krepčinom zreloga, punokrvna muškarca, samosvojna i suzdržana, glumca bujne mašte i temperamenta, jednako jednostavna i odmjerena u komičnim i ozbiljnim ulogama…

Kad bi kojom srećom još postojalo Veliko vijeće, imalo bi osnova da, po ugledu na englesku kraljicu, Miši Martinoviću dodijeli naslov plemića. Glumac koji je nezakonitom kmetu Vuku svojom darovitošću i marom, lege artis, uspio postati njegov priznati, rođeni otac, zavrijedio je da bude proglašen dubrovačkim plemićem… Uz rub donjeg okvira zamišljenog portreta velikim bi slovima na latinskom pisalo: MIŠE MARTINOVIĆ pl. ŽERAVICA, ZASLUŽNI HISTRION REPUBLIKE DUBROVAČKE. Time bi mi konačno bio riješen problem njegova kostima. Kako sam taj portret zamislio u stilu renesansnog slikarstva, najlogičnije bi bilo da je odjeven kao dubrovački plemić iz šesnaestog stoljeća. Kao, primjerice, gospar Nikola Vitov Gučetić na portretu u svom ljetnikovcu u Trstenom. U takvom bi renesansnom kostimu došle jače do izražaja Mišina zrelost i suvremenost.“ I ne slučajno u gradu teatru ili u teatru grada, godinama je u raznim ceremonijalima otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara kao Knez sa Sponze davao umjetnicima ključe „njarnjas grada“ s onim svojim prepoznatljivim višeznačnim: „Neka uđu!“ Svjedoka je sve manje, a i Kneza eto više nema. Sva ta „godišta koja su pasala“ pamte zelenci u gradskom zvoniku. Otkucavajući, kako onda tako i danas, ure. Njihove i naše.

Odlaskom Miše Martinovića hrvatsko glumište ubilježilo je još jedan veliki gubitak i, u svojim kronologijama, memorijama i preostalim empatijskim umjetničkim zagovorima, ostalo utihnulije za jednu zadržajnu, posvećenu i po svemu posebnu glumačku osobnost u koju su ostala upisana desetljeća teatra. I, rekao bih, naša odrastanja i prepoznavanja i godišta svih nas koji smo imali tu sreću i privilegiju susretati, slušati i gledati Gospara Mišu na sceni, Stradunu, Božidarevićevoj i drugim ulicama i svuda u Gradu gdje se događao, slutio i sanjao teatar. I ne samo to i puno toga još. Zahvaljujući njemu i zajedno s njim, među nama, uz mnoge druge velike i važne i značajne, vazda su bili i Držić i Vojnović. Iz njega progovarali, s njim igrali, bili zajedno Dubrovnik mjere, sklada, uspomena, nokturna, sjete i juga koji traje. I, čini mi se, takvi ostali, jer, svemu usprkos, zavjesa nije spuštena, samo je zalepršala otvarajući novi prizor u kojem će nam, sam i ostavljen na sceni, Gospar Miše šapnuti: „A sad!… homo spat!“. A Gospar Lukša biti i dalje na svojoj kamenoj taraci od Grada, osluškujući tišinu koju je ostavio. Miše Martinović ostat će dio našeg i ne samo dubrovačkog nezaborava. Glumac i Gospar koji je slavio, opjevavao i sanjao Grad u kojem je živio, udahnjujući mu arkadijski sklad i ljepotu svom prolaznošću svojeg „umjeteonstva“.

©Davor Mojaš, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 13. kolovoza 2021.