Piše: Marija Barbieri

Dok je Maja de Strozzi bila apsolutna miljenica zagrebačkog opernog i koncertnog života i njegova svojevrsna ikona, druga žena njezina brata Tita, Ljubica Oblak, nije se zadovoljila Zagrebom, njezin je glas bio za velike scene, i krenula je u svijet. 

Ljubica Oblak rođena je 28. travnja 1896. u Sarajevu. Odrasla je u Zagrebu, gdje je u školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda upisala u školskoj godini 1910./1911. glavni predmet glasovir. Pjevala je u dječjem zboru zagrebačke Opere i već je 12. siječnja 1911. nastupila u maloj ulozi Hellwingova sina na praizvedbi opere Oganj Blagoja Berse (1873-1934). Otišla je zatim u Beč i nakon jednogodišnjeg učenja pjevanja i na temelju audicije u Dvorskoj operi u Dresdenu dobila je od njezinog intendanta grofa Nicolausa von Seebacha (1854-1930) stipendiju za nastavak studija u Berlinu. Na nagovor ravnatelja zagrebačke Opere Srećka Albinija (1869-1930) stupila je 1916. u angažman i debitirala 18. studenoga kao Djevica Ana Reich u nanovo uvježbanoj (premijerom se nazivala samo prva izvedba uopće u kazalištu) opere Vesele žene windsorske Otta Nicolaija (1810-1849). Dirigirao je Albini, režirao  Gjuro Prejac (1870-1936). Nastupila je tada uz buduću šogoricu Maju de Strozzi (1882-1960), navedenu na programskoj cedulji kao gošću, Marka Vuškovića (1877-1960) i Josipa Rijavca (1890-1959) koji je debitirao iste godine samo nekoliko mjeseci ranije. Dr. V N. napisao je u Narodnim novinama 20. studenoga da bi „lijepi i ugodni sopran još podnio škole (prelazi iz jačih dramskih izražaja na piano nešto su prenagli)“ te da „gospodjica pokazuje talenta i volje (možda više za operetu), a distoniranje u duetu s Fentonom očito je bila posljedica uzbudjenosti običajne kod prvog nastupa.“ Zanimljiv je tekst kritičara koji se potpisuje „– M –” istoga dana u Jutarnjem listu: „Simpatična gdjica Oblak ne će sigurno svoj umjetnički uspjeh kao ‘slatka Anka’ prosudjivati prema frenetičkom pljesku djačkog partera (koji se ovaj put ponašao kao galerija cirkusa, a ne opere) jer bi to bilo štetno za njezin umjetnički razvoj. Ona je pokazala snažan i visok glas i za debutanticu vrlo sigurnu igru.“ Slijedila je Sevira u Albinijevoj Bosonogoj plesačici, neke manje uloge te nastupi na premijerama Albinijeve Madame Troubadour (Georgetta), Carmen (Frasquita) i praizvedbi opere Vilin veo Petra Konjovića (1883-1970) (Vila Brodarica). Potkraj 1917. Ljubica Oblak vjenčala se s velikim dramskim glumcem i redateljem Titom Strozzijem (1892-1970). Zatim je otišla na dvogodišnji studij pjevanja u Beču kod Irene Schlemmer-Ambros (1853-1943), ugledne profesorice na bečkom Konzervatoriju.

U Zagreb se vratila kao Ljubica de Strozzi-Oblak i ponovno stupila u angažman. U siječnju 1920. prvi je put pjevala Cho-Cho-San u Madame Butterfly, u svibnju Giuliettu u Hoffmannovim pričama i u prosincu Maricu u Prodanoj nevjesti, sve tri s Josipom Rijavcem, zatim Prvu kraljičinu damu u Mozartovoj Čarobnoj fruli, u lipnju  malu ulogu Barene na prvoj hrvatskoj izvedbi Janáčekove opere Njena pastorka (Jenůfe), te Donnu Elviru na premijeri Don Juana. U vrlo dugom feljtonu objavljenom u Tagblattu 5. lipnja 1920., u kojemu podrobno analizira djelo i pojedinačne solističke nastupe, kritičar Z. V. T. posvetio je i njoj dosta prostora. Piše: „Dok je gospođa Oblak-Strozzi scenski ostvarila vrlo strogo stiliziran lik i bila snažno usmjerena prema tome da se kloni izraza strastvenosti i dojmljivost nadoknadila nijansom tamne i fanatične zanesenosti čemu je pridonijelo i njezino vrlo stilizirano pjevanje, stupanj sposobnosti modulacija njezinog jakog iako ne i punog glasa još nije zadovoljavajući i zahtijeva osobito u ovoj pjevačko-tehnički tako teškoj ulozi daleko veće školovanje.“

Ljubica Oblak-Strozzi nastavila je nizati uloge: 1921. nakon nekih manjih uloga došle su Micaela u Carmen, u lipnju Vesna Krasna na premijeri Snjeguročke Rimski-Korsakova, Grofica Rozina u Mozartovu Figarovu piru i u prosincu Sieglinda na premijeri Wagnerove Walküre pod ravnanjem Milana Sachsa (1884-1968), u režiji dr. Branka Gavelle (1885-1962), s Josipom Križajem (1887-1968) kao Wotanom i Milenom Šugh (1884-1957) u ulozi Brünnhilde. Žiga Hirschler (1894-1941) istaknuo je u Agramer Tagblattu 4. prosinca 1921. da je „gospođa Oblak-Strozzi, koja je uznapredovala do Sieglinde i tako postavljena u red prvih pjevačica, donijela ustreptalost ali zasad ne i ono duboko ljudsko što je povjereno tom Wagnerovom liku. Više sabranosti i ljubavnog osjećaja steći će njezina Sieglinda u sljedećim predstavama. U svakom slučaju ambicija koju iskazuje u posljednje vrijeme budi nadu u dalji razvitak pjevačice. Morala bi se ipak kloniti forsiranja glasa što dovodi do neugodnog tona i brzog zamora.“ Ljubica Oblak-Strozzi pjevala je 1922. Jenůfu, Aidu, Mimì u La Bohème i Mignon. U sezoni 1922./1923. istupila je iz angažmana ali je nastupala kao gost, repertoaru dodala Kupavu u Snjeguročki i u svibnju 1923. predstavila se zagrebačkoj publici kao Tosca i Saloma. Bila je već prvakinja Opere kad je, prema knjizi posljednje žene Tita Strozzija, Elize Gerner (1920-2013), došlo do incidenta između nje i dirigenta Milana Sachsa. Strogi poštovatelj notnoga teksta, Sachs, nije dozvoljavao da ga pomuti ikakav trenutak glume. Prekinula je pokus i obratila se dirigentu riječima: „Maestro, ja pjevam operu, a ne oratorij. Po vama, ja bih trebala stati na rampu i tuliti note.“ Nastala je konsternacija, pokus se prekinuo, a ona je nezadovoljna zaposlenjem u Zagrebu, otišla na audicije u Berlin i prihvatila dvogodišnji angažman u Wroclawu (gradu u Šleskoj na rijeci Odri, danas u Poljskoj a tada u Njemačkoj, pa se zvao Breslau).

Obzor je 4. svibnja 1923. prenio oduševljenje tiska njezinom kreacijom Salome u operi Gradskoga kazališta u Breslauu, kojom je „polučila izvanredni uspjeh“ i naveo kako „sve kritike nalaze riječi najvećeg priznanja i za muzikalno sigurnu pjevačicu, i za glumicu, i za plesačicu. Obzor citira novine Schlesische Zeitung, koje „ističu elementarnu snagu njezine kreacije kojom se je mlada umjetnica ne samo učinila središtem predstave, već kojom je i sve ostale aktere povukla u svoje kolo i nalaze da je ova jedinstvena i uvjerljiva kreacija imala veliko-genijski značaj.“ Prema Obzoru list 8 Uhr Abendblatt „hvali njezin lijepi, jaki glas i nalazi da posjeduje onaj žar nježne a istodobno eksotično rasne pojave koja fascinira. Kod ove umjetnice podudara se pojava na sceni sa pojavom kako si ju je autor zamislio, naročito u plesu, kojega je izvela virtuoznošću zvanične plesačice, u mekoj igri uda i u tragičnom izražaju mimike.“ Obzor u nastavku citira i Breslauer Neuesten Nachrichten, koje „hvale gibivost, punokrvnost i ćulnost njezine Salome, koja sa svakom kretnjom odaje neutaživu volju da do kraja ispuni čežnju svojih boličavih nagona. Njezin glas u boji kao što si ga je R. Strauss želio, izmedju naivnosti i požude, pobjedjuje uzburkani orkestar.“ Ravnatelj Opere Heinz Tietjen (1881-1967) koji će ubrzo postati generalni direktor berlinskih kazališta, prorekao joj je veliku karijeru. Promijenila je ime u Violetta de Strozzi. Počela je gostovati po Njemačkoj. Imala je tek 27 godina!

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Marija Barbieri, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 3. rujna 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija