Piše: Davor Schopf

Na klasično pitanje koje je uloge najviše voljela, Ivanka Žunac odgovorila je: „Veliko mi je zadovoljstvo bilo plesati Juliju koju je koreografirao Dimitrije Parlić. Kolegica Đurđica Ludvig i ja mijenjale smo se s gošćom iz Beograda Dušankom Sifnios. Partner mi je bio Milorad Mišković, s kojim sam kasnije plesala i Giselle. Smatram da postoje tri ženske uloge u kazalištu koje su po specifičnosti pandan Hamletu. U drami to je Ofelija, u operi Lucia di Lammermoor, a u baletu Giselle. U njoj balerina treba biti glumački jaka. Tehniku sam imala. Tu ulogu treba odmjereno graditi, naročito prizor ludila. Kako sam je ja stvarala? Temelj sam imala iz Pionirskog kazališta. Glumački sam puno naučila od Mire Stupice dok nije otišla iz Zagreba. Jednom sam poslije probe pitala Boženu Kraljevu za savjet i ona me uputila kako da odigram taj poznati prizor ludila. Imala sam neku sreću da sam znala prepoznati i zamoliti pametne ljude za savjet, a oni su mi uvijek od srca dali dobre savjete. Tako sam ostvarila Giselle. Mislim da je ona moj najveći uspjeh, kao da je stvorena za mene.‟[1]

O premijeri i prvoj zagrebačkoj izvedbi Giselle u 20. stoljeću (premijera 25. travnja 1965.) pisala je Branka Rakić u Telegramu od 7. svibnja 1965., pod naslovom Klasičnost klasičnog baleta: „Dvije Žizele – Ivanka Žunac i Đurđa Ludvig – potpuno su se razlikovale u interpretacijama, no ni jedna nije dala nadahnut zreo lik ove velike plesne junakinje. Kod obadvije balerine ballonnéi su bili korektni, nešto vazdušniji i mekši kod Đurđe Ludvig, ali skokovi i batiranja bolji kod Ivanke Žunac. ‘Double rond de jamb’ u drugom činu, lijevom nogom nedovršen kod Đurđe Ludvig, a kod obadvije solistkinje slabi skokovi na prstima, kao što je ballonné u prvom činu. Ivanka Žunac, posebno, treba više pažnje obratiti rukama. Balans, pasaži développéa, što znači i arabesk, nedovoljno su savladani, tako da adagio i kod jedne i kod druge (više kod Ivanke Žunac) gubi od svoje ljepote i ne dolazi do izražaja. Scena ludila, iako korektno izvedena, nije uspjela da gane gledalište ni u jednoj interpretaciji.‟[2]

Unatoč strogim primjedbama Branke Rakić za debi, Giselle Ivanke Žunac i danas pamte i ističu kao najbolju svi oni koji su je imali prilike vidjeti prije više od pola stoljeća, iako je ona i nije plesala tako često, a poslije su je plesale i Đurđica Ludvig, Vesna Butorac Blaće, Irena Pasarić, Lidija Mila-Milovac, Ljiljana Gvozdenović i druge balerine.[3]

Ulogu Giselle, u razdoblju od 1965. do 1979., Ivanka Žunac plesala je četrnaest puta, uključujući premijeru 1965. i obnovu 1970. godine, u koreografiji Gradimira Hadži-Slavkovića, te proslavu 25. godišnjice umjetničkog rada, 1979. Partneri su joj bili Damir Novak, Stane Leben, Milorad Mišković, Marijan Bayer i Pavel Rotaru. U veljači 1967. dva puta gostovala je u Sarajevu (partner Slavko Pervan). Ulogu Myrthe plesala je dva puta, 1965. godine.[4]

S ulogom Giselle proslavila je 25. obljetnicu umjetničkog rada: „Svečanom izvedbom baleta Giselle Adolphea Adama (…) obilježena je 25. godišnjica umjetničkog rada zagrebačke primabalerine Ivanke Žunac. Ne osvrćući se na njene dosadašnje uspjehe (kojih je, usput rečeno, bilo zaista mnogo), željeli bismo o toj predstavi progovoriti onako kako se govori o svim ostalim premijerama ili reprizama, izbjegavajući tako nezahvalne “hvalospjeve” upućene onima čija je karijera, barem formalno, već zatvoreni krug.

Jer, Ivanka  Žunac je plesala svoju Giselle daleko iznad razine jednog, sada već penzioniranog umjetnika.[5] Njena glumačka i općenito scenska kreacija zaslužuje najkonkretniji kritički osvrt, bez primjesa bilo kakve “prigodne” tolerancije. Kao što smo napomenuli, Giselle Ivanke Žunac bila je vrhunsko glumačko ostvarenje, toliko prirodno i, što je najvažnije, uvjerljivo, da joj bilo kakva formalna stilizacija nije mogla naškoditi. Bez obzira na plesni rječnik koji, samo po sebi razumljivo, prati jednu baletnu predstavu i fizički napor koji je morala uložiti kroz nju, Ivanka Žunac udahnula je svojoj junakinji plemeniti život, stvorila od nje ne marionetu nego biće koje uistinu postoji, a time potvrdila i izuzetnu povijesnu vrijednost tog baleta.‟[6]

Uza solističku karijeru, Ivanka Žunac djelovala je i kao pedagoginja u svom ansamblu i nastavnica u baletnoj školi. Bavila se koreografijom i kraće je vrijeme pisala baletne kritike u novinama Vjesnik i Oko, što je izazvalo kontroverzije jer je, kao aktivna balerina, pisala o svojim kolegicama. No od kontroverzija nije zazirala, naprotiv. Djetinji vražičak nikada nije u njoj mirovao i svi su ga mogli vidjeti u njenim iskričavim, sjajnim očima. Kao i njihovu toplinu.

(pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1] Ivanka Žunac u emisiji U svijetu baleta, uz 70. rođendan; ur. D. Schopf, Treći program Hrvatskog radija, 19. lipnja 2008.

[2] Branka Rakić: Jugoslovenska baletna scena, Sarajevo, 1982., str. 85

[3] Stručne baletne kritike bile su malobrojne tijekom karijere Ivanke Žunac. Kritičari, u pravilu glazbeni, uglavnom pišu o premijerama s težištem na skladateljima i glazbi, tako da o mnogim ulogama i plesačkim ostvarenjima baletnih umjetnika nema pisanih svjedočanstava. Zato je dragocjena zbirka kritika Branke Rakić Jugoslovenska baletna scena.

[4] Mladen Mordej Vučković, monografija Giselle u Zagrebu, Zagreb, 2014., str. 50-63

[5] Autor B. Magdić ovdje griješi jer je Ivanka Žunac otišla u mirovinu 1981. godine. Poslije obljetničke Giselle još je nastupala u manjim ulogama.

[6] Branko Magdić, Večernji list, 9. prosinca 1979. 

©Davor Schopf, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 31. listopada 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i arhiva autora