Piše: Lucija Ljubić
Objavljeno: 24. listopada 2023.
U prvim godinama svoga glumačkoga rada, dakle početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća, Marija Ružička nastupala je i u premijernim predstavama, ali tumačila je i uloge u predstavama koje su postavljane počevši od 1860., a u pravilu su ih mlađe kolegice preuzimale od starijih. Jedna je od takvih uloga boginja sreće – Srećana – koju je Marija Ružička tumačila 1872. godine u iznimno „čarobnoj glumi s pjevanjem“ Johanna Nepomuka Nestroya Hudi duh Lumpacius Vagabundus, dvanaest godina poslije premijere, a čak trideset i dvije godine prije no što je predstava, u prijevodu i preradi Josipa Freudenreicha, odigrana 1914. godine s ukupno šezdeset i osam izvedbi u pedeset i četiri godine. Nastupila je i kao Danica, Taštinovićeva kći u „veseloj igri s pjevanjem“ Varoš i ladanje ili marvinski trgovac iz Zagorja Friedericha Kaisera, premijerno izvedenoj 1860. godine. U povijesti hrvatskoga kazališta posebno mjesto pripada Freudenreichovim Graničarima, prvi put izvedenima 1857. godine u Zagrebu. U zagrebačkom su kazalištu Graničari premijerno izvedeni početkom 1861. godine, a na repertoaru su se održali čak do 1937. godine. Iako su Graničari posljednji put izvedeni nekoliko mjeseci prije glumičine smrti, Marija Ružička tumačila je Francisku, obrstarovu suprugu, samo na početku svoga umjetničkoga rada.
U prvim godinama, nakon angažmana 1868., Marija Ružička nastupila je u raznovrsnim i brojnim ulogama. Bila je Partenija u Sinu pustinje Friedricha Halma i Pavlina u Vragoljici ili ljubavi u kući na uglu Calderóna de la Barce, a nastupila je u velikom broju lakrdija, šala i veselih igara koje su tematizirale ljubavne pustolovine, bračne razmirice, nevjere (…), ali često su nudile sretne svršetke i prigodu za smijeh, a na repertoaru bi se odigrale jedanput ili samo nekoliko puta. Zato su glumice i glumci u naponu snage nastupali i tridesetak puta u tridesetak uloga godišnje. Marija Ružička nastupila je i u Freudenreichovoj Crnoj kraljici, još jednoj njegovoj „čarobnoj glumi s pjevanjem“ kao Ljubica 1872.
Gledatelji su posebno voljeli takve predstave, zato se i jesu dugo zadržale na repertoaru, no bile su daleko od tragične struke na koju je uprava kazališta obvezala glumicu kad je postala članicom ansambla. Dapače, često se zahtijevalo od dramskih glumica da nastupaju u operetama, ali i u „živim slikama“ kojima se, zahvaljujući oskudnim ženskim baletnim kostimima, nastojalo privući gledatelje u kazalište. Ni Marija Ružička nije bila iznimka, a sačuvane su i neke anegdote o njezinu protivljenju takvim nastupima. Primjerice, kad je Freudenreich pripremao izvedbu Suppéove jednočinske operete Deset djevojakah a za nijednu muža uključio je u nju mnogo dosjetki o aktualnim okolnostima, a u izvedbi su, unatoč svom protivljenju, morale nastupiti i dvije „tragetkinje“ Irma Jelenska i Marija Ružička.
Nepune dvije godine poslije angažmana Marija Ružička tumačila je naslovnu tragičnu ulogu u djelu Josefa Jiřija Kolára Monika, nastavila je Mosenthalovom naslovnom Izabellom Orsini, bila je Ljudmila u Imenjacima Janka Jurkovića te Griselda u Halmovoj istoimenoj drami. U djelima Alexandera Dumasa sina u razmaku od samo petnaestak dana nastupila je u predstavama Dva oca kao Maria Levoyer i Ideje gospođe Aubray kao Jeannina. Prvih godina u više je predstava nastupala u ulogama koje su više odgovarale njezinoj dobi, kao kad je, primjerice Maca Peris tumačila Racineovu Fedru, a Marija Ružička Ariciju. U komadu Alexandera Dumasa oca Katarina Howard nastupila je u naslovnoj ulozi, a premijera je, u režiji Petra Branija, bila i glumičina korisnica ili prijam.
Naime, nakon njemačko-hrvatskih predstava i redovitih gostovanja talijanskih opernih stagiona uvriježio se i u hrvatskom kazalištu običaj koji su u nevolji prihvatili i naši glumci, a to su predstave nazivane talijanski „benefice“ ili njemački „Einnahmen“. U pravilu svaki je pojedini glumac imao pravo na jednu ili dvije predstavu korisnicu u sezoni, a to je značilo da – nakon što se naplate troškovi – ima pravo na polovicu prihoda predstave, što je donekle popravljalo loš materijalni položaj i niske glumačke plaće. Kako bi se okupio što veći broj gledatelja, često su tiskane posebne kazališne cedulje na svili u kojima umjetnik ili umjetnica pozivaju na svoj prijam, a to je često bilo izazivalo i nelagodu i poniženje. Korisnice je ukinuo Marijan Derenčin u sezoni 1880./1881., a zadržao se običaj obilježavanja umjetničkih jubileja.
Unatoč donesenom Članku LXVII socijalni je položaj kazališnih umjetnika i umjetnika bio i dalje nepovoljan. Dok je Marija Ružička kao početnica primala plaću od 60 forinta, Josip Freudenreich kao najzaposleniji glumac i glavni redatelj primao je 150 forinta, Adam Mandrović kao „prvi junak tragički“ 110, a Karolina Norveg, Ivana Bajza, Maca Peris, Ivana Sajević i Petar Brani, tada već etablirani članovi ansambla, dobivali su 75. Plaće ostalih članova bile su i nekoliko puta manje pa su epizodni glumci, pjevačice u zboru i statistice, primjerice, primali samo 20 forinta. Budući da je kazališna sezona trajala od jeseni do proljeća, valjalo je pet-šest mjeseci preživjeti bez plaće pa su za to vrijeme glumci i glumice odlazili u pokrajinske gradove i mjesta kao priručno formirane putujuće družine kako bi se prehranili. Stoga nije neobično što je u arhivi zagrebačkoga kazališta moguće pronaći brojne zadužnice, molbe za posudbu novca, potvrde o otplati i slični dokumenti koji svjedoče o oskudici. Iako je talent Marije Ružičke odmah uočen i iako je ona brzo napredovala u prvom desetljeću svoga glumačkoga rada, plaće nisu pratile njezin uspjeh. Kako piše Slavko Batušić, godine 1879. Freudenreich i Mandrović primali su plaću od 140 forinta, prvak Tošo Jovanović 120 forinta, a Marija Ružička 100. Pritom je Andrija Fijan primao 90 forinta, članovi muškoga zbora 35, članovi orkestra 30 do 40 forinta, a članovi tehničkoga osoblja 24 do 35 forinta.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. listopada 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta