Piše: Vesna M. Muhoberac

Vojnovićev dramski opus, jedan od najznačajnijih u hrvatskoj književnosti, nastao u razdoblju modernizma – stilske epohe umjetničkih promjena, otklona od realizma i tradicionalne književnosti, oduvijek je bio inspirativan kazališnim redateljima, dramaturzima i glumcima u istraživanju odgovarajućeg modusa za uprizorenje poetskih drama, drama nedogađanja, za koje je Krleža govorio kako su napisane isključivo za čitanje i da ih je nemoguće postaviti na scenu. Životna sreća i sudbina učinila nas je Vojnovićevim sugrađankama. Kao Dubrovkinje, moja sestra blizanka i ja mogle smo već u najranijemu djetinjstvu svakonoćno na probama upijati ljepotu Dubrovačke trilogije (drama dovršena 1901.) na Dubrovačkim ljetnim igrama, u mandatu Fani Muhoberac, naše majke i ravnateljice DLJI-a i u režiji Koste Spaića, tad pomoćnika za dramu, u trima reprezentativnim prostorima našega Grada: Kneževu dvoru, Sponzi i taraci u Gružu do koje se išlo žutim, nikad prežaljenim tramvajem i u kojima su se igrali Allons enfants, Suton i Na taraci. Poslije se Trilogija mogla pogledati u režiji Joška Juvančića u dvorcu Skočibuha i u parku Muzičke škole, ali i u predstavama i idejama drugih redatelja. Iako napisana vrlo filmično, Trilogija nije nikad ekranizirana, a sigurni smo da bi snimanje filma ili serije bilo redateljski i glumački izazovno i u filmske publike izvrsno prihvaćeno, ne samo kao dubrovačka nego kao hrvatska i europska filmska produkcija i univerzalna priča o ratnom osvajanju područja, odustajanju od djece, propadanju gradova, umiranju stanovnika i ponovnom rađanju neke nove generacije.

Uz Vojnovićevu dramu Gospođa sa suncokretom, nastalu na rezidenciji u Veneciji, povezuje se gotovo filmska priča o nastajanju i nestajanju, mističnosti, trilerskom zapletu, interpolaciji elemenata filmskoga jezika. „Uprava zagrebačkog kazališta šalje svoga dramaturga Iva Vojnovića u Veneciju kako bi u miru mogao napisati novu dramu, a vrlo brzo, za nekoliko mjeseci, godine 1911. Vojnović nudi Matici dalmatinskoj da će joj na objavljivanje dati Gospođu sa suncokretom.“ (Mira Muhoberac) Gospođu sa suncokretom, triptihon San mletačke noći, dramu napisanu na standardnome hrvatskome jeziku, Vojnović je smjestio u venecijanski hotel u koji dovodi mladića, avijatičara (Vitale Malipiero) koji je prvi obletio Afriku i koji ponovno sreće ženu koja ga je zavela i pokušala mu namjestiti ubojstvo svoga muža i optužiti ga, ali on je uspio pobjeći iz sobe u koju ga je zatvorila, a sad, ponovno promijenjena identiteta, namjerava slično napraviti s novim mužem. Trilerski zaplet neočekivano, ali jednako šokantno završava.

Predstavu smo, inspiriranu dramom prvi put tiskanom 1912. godine, moja sestra Mira Mićo Muhoberac i ja režirale 2019. godine u Slanici Revelina, uz zloslutnu pratnju klavira koji prati nijemi film snimljen na Lokrumu s replikama ispisanima bijelim rukopisom, u maniri izvođenja filma na početcima stvaranja kinematografije, na visokim zidovima impozantne tvrđave. A predstava, inspirirana tekstom podnaslovljenim kinematografska drama, stvorena je nakon detaljnoga istraživanja cijeloga konteksta nastajanja drame i snimljenoga filma koji je nestao. Ideju za proučavanje ove genijalne drame dobila je Mira Muhoberac kad je na zidovima kafića Sesame vlasnika Mihovila Miška Ercegovića u Dubrovniku uočila ulaznicu za film i filmski plakatić. Figura in absentia, jedna od najzanimljivijih u tadašnjoj kinematografiji, dovela je moju sestru do filmskoga arhiva u Pragu u kojemu je četiri godine bila zaposlena kao profesorica na Karlovu sveučilištu. Zna se da je film postojao, ali nije se moglo do njega. Istraživanje je Mira Muhoberac ponovila kad je prije četiri godine bila na Praškom kvadrijenalu scenografije i kostimografije. Filma još uvijek nema. Moja je sestra već o tome pisala u različitim medijima, kao i za manifestaciju Dani Hvarskoga kazališta 2002. godine.

Treća drama koju ćemo spomenuti za potrebe ovoga teksta, Ekvinocij, tiskana 1895., ima lijepu kazališnu povijest – od praizvedbe u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 30. listopada 1895. godine, preko izvrsne izvedbe u Kazalištu Marina Držića, do Juvančićeva uprizorenja na Lokrumu. Ekvinocij je tek drugi Vojnovićev dramski tekst koji je ekraniziran (osim navedenih nema nijedne ekranizacije Vojnovićevih tekstova), a izvedbi filma Nevjera redatelja Vladimira Pogačića (Karlovac, 1919. – Beograd, 1999.) iz 1953. godine (u suradnji s Delta videom i Avala filmom) nazočili smo, simbolično, u HNK-u u Zagrebu (dramska pokusna dvorana) u ciklusu projekcija naslovljenome Filmski trezor, 23. siječnja 2023. godine.

Redatelj Vladimir Pogačić studirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je prije Drugog svjetskog rata osnovao studentsko kazalište. Od 1945. radi kao dramaturg i redatelj na Radio Zagrebu, a od 1947. studira na Visokoj filmskoj školi u Beogradu. Režirao je nagrađene igrane i nekoliko dokumentarnih filmova, u hrvatskoj produkciji snimio je filmove Pukotina raja (1959.) i Čovjek sa fotografije (1963.), kojima je i zaključio svoj opus. Bio je ravnatelj Jugoslovenske kinoteke, potpredsjednik i predsjednik FIAF-a (Međunarodna organizacija filmskih arhiva), potpredsjednik Savjeta za film, radio i televiziju (CICT) pri UNESCO-u, predavač na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju (kasnije Fakultet dramskih umetnosti) u Beogradu, te glavni urednik časopisa Film danas.

Kako se u najavi filmske izvedbe moglo pročitati: „Film Nevjera iznimna je i svojevremeno međunarodno uspješna filmska adaptacija drame Iva Vojnovića Ekvinocijo, premijerno prikazana u glavnom programu filmskog festivala u Cannesu. Film koji baštini sve suptilnosti dubrovačke književne tradicije, iznad svega resi nevjerojatno upečatljiva uloga Marije Crnobori, veličanstvene glumice iznimno bogate karijere, koja je započela glumiti upravo u zagrebačkom HNK. Uz nju glume i Milivoje Živanović, Viktor Starčić, Severin Bijelić, Milena Dapčević i Karlo Bulić.“ 

Prije projekcije uvodno je pred manjim brojem filmskih sladokusaca o filmu govorio književni kritičar i povjesničar filma Daniel Rafaelić. Crno-bijeli igrani film traje oko 82 minute, snimljen je u tehnici 35mm standard u crnogorskome Svetome Stefanu koji u filmu glumi Dubrovnik, čime se odmah fokus odmiče od ambijentalnosti svojstvene Vojnovićevim dramama smještenima u Dubrovnik, u kojima dramske osobe govore dubrovačkim idiomom hrvatskoga jezika. Drugi je problem filma scenarij koji se odmiče od Vojnovićeve neizvjesnosti, mističnosti, kao i dramatičnosti završetka (scenarij: Momčilo Ilić), a kako su glumci, osim rijetkih (primjerice Baro Kriletić, izvrstan amaterski glumac u Dubrovačkom kazališnom amaterskom društvu), nedubrovčani, koji su se doduše trudili govoriti korektno, izostaje još jedan važan segment Ekvinocija, a to je govorna punina i raskoš mišljenja kao govora, parafraziramo li lingviste-filozofe.

Puležanka Marija Crnobori izvrsna je glumica, gledali smo je kao Jokastu u Sofoklovu Kralju Edipu na Dubrovačkim ljetnim igrama. Udajom za redatelja Marka Foteza preselila se u Beograd i manje smo je mogli viđati na hrvatskim pozornicama. Jelu Ledinić, jednu od rijetkih filmskih uloga, ostavljenu ženu, samohranu majku, donijela je manirom kazališne profesionalke, samozatajno, s grčem tuge i boli, zapretanim patosom, blago u odnosu prema sinu Ivu, snažno, ali za nijansu snishodljivo prema bivšemu ljubavniku, povratniku iz Amerike, Niku Marinoviću koji joj je odlaskom slomio srce i uništio život, a sad isto pokušava napraviti njezinu sinu najavljenom ženidbom za Ivovu zaručnicu Anicu. Samo je u naznakama dana uloga Vlaha Slijepoga, Jelina prijatelja. Iako je to dramska osoba koja je Vojnoviću iznimno bitna, Vlaho Slijepi i živio je u Dubrovniku, osoba je koja prepoznaje glasove, sjeća se svih životnih trenutaka, egzistira kao pouzdani svjedok vremena, kao povjerljiva osoba koja i pjeva i pjesmom, kao antički rapsodi, prenosi istinu i emociju.

Naime, posebno su zanimljive Vojnovićeve slijepe dramske osobe. Primjerice, slijepa je i Mare u trećem dijelu Trilogije (kako bi prepoznala mladenački glas vlastelina Lukše, a zapravo glas njegova nepriznatoga i dugo nepoznatoga sina Vuka). Iako dijelovi filma i događaji ponekad djeluju nemotivirano, a vidljiva je i filmska naivnost toga vremena, krupni kadrovi crno-bijeloga filma sugeriraju prodiranje u unutarnjost, psihologizaciju, gotovo trilersku atmosferu straha i neizvjesnosti. Milivoje Živanović kao Niko vrlo je uvjerljiv; glumac je iznijansirane palete emocija, tjelesno moćan, što potenciraju i donji rakursi kamere. Pokušavajući opravdati svoju kriminalnu prošlost, poslove koji dovode mlade ljude u propast a ne u obećanu zemlju, iznenađen je suprotstavljanjem jedne žene koju jedva i prepoznaje. Viktor Starčić također dobro glumi gospara Frana Dražića koji, ucijenjen, mora dati svoju kćer za ženu svome vršnjaku, poznaniku.

Severin Bijelić je Ivo Ledinić, na početku statičan, dojmljiv u dugim kadrovima, samozatajan, poslije nešto aktivniji. Odglumio je dosta uvjerljivo dobra sina i čovjeka, kao i budućega muža. Naravno da je, gledajući ga, teško zaboraviti kazališne mu pandane Krunoslava Šarića, Nikšu Kušelja, Mislava Ćavajdu kao sinove u nekima od antologijskih predstava. Milena Vrsajkov-Dapčević kao Ane di Gracia dojmljiva je, odlučna, kamera je voli, uvjerljiva je. Fokusiranost kamere na lica, oči, kao i krupni planovi stvaraju atmosferu nepovjerenja, gotovo dijaboličnosti. Unutarnji su prostori klaustrofobični, detaljno scenografski osmišljeni, ima zanimljivih rješenja sa stubištem kojim se uspinje, silazi, ali na njemu i osluškuje, koje podsjeća na labirint svijesti, a posebno su dojmljive sjene na zidovima (scenografija:Nikola Radanović).

U filmu, međutim, nedostaje ambijentalnih kadrova, uvjerljivosti vanjskih prostora. Većina je eksterijera snimana u zatvorenim prostorima, tako da nema atmosfere lučice u kojoj se popravljaju barke. Sve je previše ušminkano i novo. Ivo nosi arhetipsku mornarsku majicu, ljestve kojima se penje na brod nefunkcionalne su, alata gotovo nema. Međutim, sam ekvinocij, nevrijeme, dosta je dojmljivo sniman na uzburkanome moru. Dobiva se osjećaj mogućeg potonuća brodova, bolnog i teškog odlaska iz Grada, mukotrpnoga veslanja, topljenja, suprotstavljanja sudbini i životu kakav mladi ljudi u oluji atmosfere i života ne zaslužuju. Uz glazbu koja prati emotivna stanja i pojačava se kako se more razbuktava (glazba:Krešimir Baranović), kadrovi djeluju gotovo ekspresionistički (montaža:Milada Rajšić-Levi), bez ljudi, kao sugestija unutarnjega kaosa i kaosa međuljudskih odnosa u kadrovima u kojima gotovo izostaju glumci. U filmu glume i: Milan Ajvaz, Rahela Ferari, Nevenka Mikulić, Miša Mirković, Zoran Ristanović, Milutin Mića Tatić, Irina Višković, Janez Vrhovec, a posebno su nas zainteresirale moćne glumačke epizode Karla Bulića kao Kapetana broda i Pavla Vuisića kao Mornara.

Nevjeru je nagradilo Udruženje filmskih proizvođača Jugoslavije za najbolji film proizveden u razdoblju od 1. siječnja 1953. do 12. ožujka 1955., kao i za režiju i žensku ulogu (Marija Crnobori – ex aequo s Mirom Stupicom za Stojana Mutikašu). Ne dijelimo isti ushit, ali svakako je zanimljivo bilo pogledati film nastao prije sedamdeset godina, jedini sačuvan (kako se zasad čini) iz bogata Vojnovićeva dramskoga opusa, s filmskim referencama na talijanski neorealizam: sugeriranje prirodnosti osoba i događaja, socijalnih problema, svakodnevnih činjenica, pokušaj približavanja zbiljskom tijeku života, skučenost i sumornost, kao što Vittorio de Sica prikazuje u filmu Umberto D iz 1952. godine, koji naglaskom na psihološkoj analizi lika, kao i motivom smrti, označuje prijelaz k neorealizmu duše (glavni predstavnici: Antonioni i Federico Fellini), u kojemu se struktura tjeskobe pretvara u strukturu sama filma. Na tragu neorealizma, u svakom slučaju zanimljivo filmsko uprizorenje pogledali smo nadajući se da će možda film Gospođa sa suncokretom izroniti iz zaborava i da će se možda neki hrvatski ili strani redatelj prihvatiti izvrsnoga dramskoga opisa i naći pravi kȏd za prenošenje Vojnovića na film.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 15. veljače 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija