Piše: Vesna M. Muhoberac

Objavljeno: 23. lipnja 2023.

Film Horvatov izbor sniman je 1984. i 1985. godine, usporedno sa serijom Putovanje u Vučjak, kao zasebna narativna i dramaturška cjelina sačuvana u bogatoj arhivi Dramskog programa HRT-a (RO Zagreb film, Televizija Zagreb, produkcija: Zagreb Film, Radiotelevizija Zagreb). Kako piše na početku filma, uz najavnu špicu i off glasove koji prerastaju u vizualne kadrove u novinarskoj redakciji iz koje Krešimir Horvat, nezadovoljan represivnim odnosima, odlazi u nepoznato: Radnja ovog filma događa se zimi i u proljeće 1918., u četvrtoj godini rata, kad svjetsko krvoproliće još uvijek ne pokazuje nikakve znakove prestanka. U pozadini frontova sve je više vojnih bjegunaca i dezertera. U hrvatskim krajevima narod odbjegle domobrane iz austro-ugarske vojske naziva zelenim kaderom. Glavne uloge  u filmu snimljenome prema Krležinoj drami u tri čina s predigrom i intermecom glume: Rade Šerbedžija (Krešimir Horvat, apsolvent filozofije, invalid i suradnik „Narodne sloge”, dekretom vlade imenovani namjesni učitelj na mjestu Lazara Margetića na jednorazrednoj pučkoj školi u Vučjaku), Milena Dravić (Marijana Margitićka, udovica učitelja na jednorazrednoj pučkoj školi u Vučjaku), Mira Furlan (Eva Horvatek, Amerikanka, bivša vlasnica crnačkog bordela u Chicagu), Fabijan Šovagović (Lazar Margitić Lazo, učitelj koji je nestao u Galiciji), Zvonko Lepetić (Pantelija Crnković, narednik, vodnik oružničke postaje u Svetoj Ani), Mustafa Nadarević (Vinko Benčina), Edo Peročević (Jakob Lukač, predsjednik Školskog odbora), Duško Valentić (Lojzek), a slijedi ih  respektabilna glumačka ekipa: Zvonimir Ferenčić (Grgo Tomerlin, lihvar, član Školskog odbora), Božidar Smiljanić (Juraj Ratković), Slobodan Milovanović (Joko Krezubi Vican), Dušan Gruborović (Mitar), Mladen Vasary, Ljudevit Galic (Gabrek), Dragan Milivojević (Kraus-Rajterić), Vlatko Dulić, Ivo Serdar, Đuro Utješanović (Dane), Ivo Lovriček (Perek), Milan Plećaš, Otokar Levaj, Zlatko Crnković, Zijad Gračić, Vladimir Krstulović (Blažina), Danko Ljuština (Valek), Dražen Nikolić (Blaž Lukač), Emil Glad (Slavek), Miljenko Brlečić, Stevo Krnjajić (Mile Žakula), Ivica Zadro, Danilo Popržen, Dominik Zen, Lena Politeo, Marija Aleksić, Predrag Petrović, Drago Mitrović, Dragutin Lesnik, Adam Vedernjak, Petar Buntić, Domagoj Vukušić, Ivan Krištof, Pavle Balenović, Šimun Jagarinec, Mesud Dedović, Ilija Smoljenović, Rade Belić, Miroslav Vasić, Robert Kacijan, Mehmed Bašagić, Josip Šimek, Dorijan Bauman, Damir Sumić, Rajko Petrović, Zlatko Bandić, Darko Milošević, Vinka Krnić, Dina Daud, Tomislav Dovečer.

Eduard Galić, veliki hrvatski filmski redatelj razveselio je i počastio dolaskom gledatelje-filmoljupce na projekciji svoga filma Horvatov izbor na Filmskome trezoru (pretposljednja projekcija u ovoj sezoni) u zagrebačkome Hrvatskome narodnome kazalištu. U razgovoru s Danielom Rafaelićem, organizatorom ovih filmskih poslastica, doznali smo neke zanimljive detalje sa snimanja, ponešto o radu s glumcima, čekanju nužnoga snijega, posebnostima tadašnjih filmskih tehnika i uređaja (u drugome dijelu projekcije sinkronizacija nije bila dobra, ali razlog su možda brojne kopije filma ili projekcijski uvjeti u maloj pokusnoj/projekcijskoj dvorani HNK-a). Galić je spomenuo i razgovor s Krležom, kao i njegovu želju da Galić snima ratnu dramu Vučjak iako je u pripremi bio i serijal od šest epizoda scenaristički napravljen (u suradnji s hrvatskim književnikom Ivanom Kušanom) na temelju Krležina romana Banket u Blitvi (iz nepoznatih je razloga taj već skoro gotov projekt tadašnji ravnatelj televizije zaustavio). Poslije je Eduard Galić spomenuo kako mu nije žao što Banket u Blitvi nije snimljen jer je umjesto njega nastao ovaj film i serija Putovanje u Vučjak, snimljena 1986. u petnaest epizoda. Spomenuo je da na snimanju nije bilo nikakvih problema, pohvalio cijelu autorsku ekipu, pogotovo snimatelja, Perušinu, a istaknuo je i kako je sretan što je skupio takvu glumačku ekipu i s njima snimao, da je bilo ponekih pitanja javnosti oko izbora nekih glumaca, ali da su oni sve demantirali profesionalnim radom i naglasio kako mu je bio velik užitak raditi s plejadom takvih glumaca i spomenuo izvrsnu atmosferu na snimanju. Paralelno su snimali kadrove za film i seriju, malo ih preoblikujući, ali zanimljivo je kako je cijeli posao snimanja filma i serije išao usporedno. Iako je film ostao pomalo u sjeni serije koja se s velikim uspjehom prikazivala na HRT-u, i film je iznimno kvalitetan, napeto se prati intrigantna fabula, iako je od snimanja prošlo gotovo pedeset godina, a filmska industrija i filmska tehnika nevjerojatno su napredovali, film nije izgubio na modernosti, kvaliteti snimanja, kombiniraju se različiti planovi, od detalja, krupnoga plana, polutotala do totala, film je i redateljski i glumački moćan, jedino se čini kako su neki vremenski rezovi prejaki prema kraju filma, tako da se prebrzo mijenjaju mjesta, a fabula ponekad nepotrebno ubrzava (film traje 102 minute, ali pronašli smo i podatke o 112 i/ili 101 minuti trajanja). Autorsku ekipu filma čine: pomoćni redatelj: Krsto Petanjek, pomoćnica direktora filma: Vesna Mort, kostimografkinja: Vjera Ivanković, scenograf: Stanislav Dobrina, majstor rasvjete: Petar Kosovac, ton majstori: Mladen Prebil i Mladen Pervan, kompozitor: Živan Cvitković, montažer: Josip Podvorac, direktor fotografije: Mario Perušina, pomoćnici režije: Dominik Zen, Saša Vojković, Marko Svaguša.

Podsjetimo, Eduard Galić hrvatski filmski i televizijski redatelj i scenarist, najproduktivniji je hrvatski redatelj. Režirao je brojne televizijske drame, televizijske serije, dokumentarne filmove, tri igrana filma i sto raznih televizijskih formi. Rodio se u Trogiru 1936., u Splitu je maturirao Klasičnu gimnaziju, studirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu arheologiju i povijest, bio je i asistent na katedri za srednjovjekovnu arheologiju profesoru Milanu Prelogu, ali sve se više zanimao za filmsku režiju, tako da od 1963. godine aktivno počinje režirati, na početku dokumentarne filmove (dokumentaristički je kod vidljiv i u Galićevim igranim filmovima, pa tako i u Horvatovu izboru), a 1967. režira svoj prvi igrani film, Crne ptice. Druga polovica sedamdesetih, kao i osamdesete, donose režiranje Krležinih djela, što se nastavlja i dalje, pa je o Krleži 2000. snimio i dokumentarac. Krleža je otišao prije više od četrdeset godina, a njegov književni opus, naravno, još uvijek intrigira gledatelje. Bliži se 7. srpnja i njegov 130. rođendan, a raznim se događajima obilježava velika godišnjica jednog od najpoznatijih i najintrigantnijih hrvatskih književnika, kao što je u Zagrebu, primjerice, Filmski stručni sup u Matici hrvatskoj, predstava Krleža u tramvaju, a u okviru programa Sjećanja Krležinih suvremenika kao uvod u 12. festival Miroslav Krleža 18. lipnja u Muzeju Grada Zagreba Rade Šerbedžija u razgovoru s Goranom Matovićem svjedoči o susretima s Krležom, a tu je i Filmski trezor. Od 1914. godine Krleža piše svoje rane, kvantitativne, ekspresionističke drame, u drugome dijelu dramskoga stvaralaštva stvara ratne drame, u kojima su još vidljivi ekspresionistički postupci, ali i realistično prikazuje previranja posljednjih dana Austro-Ugarske i nastanak nove države (Galicija, 1922., Golgota, 1922., Vučjak, 1923.), a u trećemu dramskom razdoblju nastaje glembajevska trilogija. Zanimljivo, kao i u Gospodi Glembajevima (1928.), i u Vučjaku su, pet godina ranije, dvije ženske dramske uloge antonimno postavljene, postoji jedan potentan muškarac i jedan muškarac kao moguća alternativa.

U Vučjaku dva svijeta predočuju dvije žene čija je erotiziranost u filmu jasno naznačena, pogotovo u intimnim scenama, izvrsno snimljenima, jer jedna je suptilnije donesena, druga, tjelesnim atributima u filmu dominantnija, izravnija je u zavođenju, obje su ljubimice muškaraca, prikazuje se hedonizam na vučjakovski način, zbog njihove ili koristi drugih antagonista ovog maloga svijeta zagorskih odnosa koji imaju globalno značenje. Dva su svijeta suprotstavljena u zabit(n)ome Vučjaku, jedan je učiteljski, u kojemu Marijana, majka troje male djece i žena učitelja koji je otišao u Galiciju, a nije jasno je li poginuo, pokušava očuvati egzistenciju i zadržati kuću, a seoski licemjeri i mudrijaši, pervertiti, većinom i članovi Školskoga odbora, stigmatiziranoj ženi koja je izgubila muža nastoje dodatno zagorčati život iako naizgled nemaju nikakvu motivaciju osim navodnoga očuvanja morala seoskoga života. Zbog toga ni djecu ne puštaju u školu dok Marijanu, u impresivnoj ulozi Milene Dravić, novi učitelj, Horvat, uvijek i kazališno i filmski izvrstan Rade Šerbedžija, ne izbaci iz kuće, što on ne želi učiniti iako mu sve više smeta Marijanino ponašanje koja se zaljubila i emotivno i tjelesno osjeća potrebu za njim, a on je grubo odbacuje i priklanja se i simbolično zanimljivoj Evi, koketnoj zavodnici u maestralnoj ulozi Mire Furlan, fatalnoj ženi, kao što su fatalne i Kovačićeva Laura, Kozarčeva Tena i/ili Krležina Castellica. Dva svijeta, učiteljski i gospodski do kojega se došlo krađom i preprodajom, pomalo u filmu podsjećaju na Marušićevu televizijsku seriju U registraturi, dvjema arhetipski različitim ženama u dvjema kućama, mirnoj i toploj obiteljskoj i disfunkcionalnoj gradskoj, samo što je u filmu Horvatov izbor, naravno, i u Krležinoj drami, fokus na selu, a grad je samo poticaj na odlazak. Horvatov žuđeni mir sve je dalje, a potpuno nestane kad se iz rata vrati Marijanin muž kojeg su smatrali nestalim.

Muž se u interpretaciji uvijek karizmatičnoga i posebno nadahnutoga Fabijana Šovagovića vraća kao izbavitelj, pomalo karikaturalna osobnost s jasnim religijskim konotacijama, koja uvjerava seljake da cvijećem, klečanjem, molitvom trebaju tražiti oprost, kao kontrapunkt svim mračnim i mučnim događanjima na selu. Oprašta i svojoj ženi strast za novim učiteljem, ponekad se razotkrivajući kao intelektualac koji sve vidi, ali se prikriva svojevrsnim ludilom, njeguje svoju Marijanu kad prereže žile i čak, na njezinu želju, odlazi po Krešimira Horvata kojega Eva ne pušta. Pantelija (izvrsni Zvonko Lepetić) u tim trenutcima javlja Evi da je stigla brigadna patrola, da imaju uhidbeni nalog, želi joj pomoći u bijegu, ali kad u vreći ugleda sakrament i shvati odakle je blago, hoće je uhapsiti, ali ga Eva hladnokrvno ubija.

Zanimljivo, ni u Vučjaku, kao ni u seriji U registraturi, koja također problematizira Hrvatsko zagorje i u kojoj se, obratno, odlazi iz sela u grad i kružno vraća na selo(snimljena je 1974. u devet epizoda; scenarij i režija: Joakim Marušić, Ivica Kičmanović: Rade Šerbedžija, Laura: Ljubica Jović), glumci u filmskoj interpretaciji uglavnom ne govore dijalektalno, ali ima specificiranih idiolekata i dijalektizama u govoru, kao i lukavih pučkih sentencija. Intrigantna je i Horvatova pozicija novinara u Zagrebu koji je, kao i Marinkovićev Melkior Tresić, novinar i intelektualac u antologijskome Kiklopu, također okružen dvjema ženama, odlazi (ne svojom voljom) iz zagrebačke novinske agencije, unovačen je i iako se izgladnjuje, završava u ratu (Drugi svjetski rat), poslije u ludnici, a na kraju animalno puzi u Zoopolis. Horvat na kraju Prvoga svjetskog rata ne doživljava takvu preobrazbu nego, nakon što njegova ljubavnica Laura ubija njegova prijatelja Vinka Benčinu, jer Horvat odluči ostati s njim, a ne pobjeći od vojne policije s Laurom i stalnoprisutnim Lojzekom (glumački posebno zagonetan Duško Valentić) kočijom ponovno u nepoznato, i nakon što i nju i njezina pratitelja ubiju zelenokaderaši zbog kufera u kojemu makijavelistički nosi sve ukradene vrijednosti, Horvat položi prijatelja Benčinu (genijalnoga glumca Mustafu Nadarevića, koji se, nažalost, prekratko pojavljuje na filmu) na zemlju i ne osvrćući se odlazi prema šumi. 

Za razliku od promijenjenoga završetka, Krležina drama završava odlaskom Eve i Horvata.

U jednoj jedinoj sekundi iz njenog revolvera odjeknu dva hica: Taf, taf. Pantelija se skljokao nad vreću zlata bez riječi, kao rasparana vreća.

EVA: A šta si se zablenuo? Strpaj sve to u vreću, šta čekaš, nemamo vremena!

HORVAT, promatrajući je stuporozno: A što, a kuda?

EVA: Imam ja konje kod Lukačeve klijeti! Kuda? U Ameriku, beno jedna!

Gudbaj, old kontri! Potrpala je zlato u vreću i izjurila sa Horvatom napolje.

Vjetar.

Zavjesa

Horvatov izbor, prvu filmsku ekranizaciju nekog Krležina djela suvereno je režirao Eduard Galić, a film je bio hvaljen zbog režije, snimljenih kadrova eksterijera i interijera, glazbe, a  posebno zbog glumačkih interpretacija, a na temelju glumačkoga koda vrsnih glumaca, kojih, nažalost, većine više nema među nama, mogao bi nastati niz studija filmske glume (na pulskom filmskom festivalu film je osvojio nagradu za glazbu). „Dok je serija slobodna varijanta Krležine teme, film je konstruiran kao komorno tkivo iste teme i prezentiran kao drama intimnih rezonanci i psihičkih naboja glavnih junaka.“ Horvatov izbor, izvrsno polisemički naslovljen, iznimno intrigantan film nastao na temelju Krležine drame Vučjak, s ponekad skokovitim sižeom, znalački snimljen, pokazuje kako se intelektualac, u potrazi za mirom i smislom vlastita življenja, sudara s novom uzburkanom stvarnošću koja potpuno poremeti njegov život. Bio je umjetnički užitak ponovno uroniti u Galićev film, jedan od vrhunaca hrvatske kinematografije.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 23. lipnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija