Piše: Maja Đurinović
Objavljeno: 28. listopada 2023.
U nepreglednom valu izbjeglica koji su se nakon Oktobarske revolucije prelijevali iz ratne i gladne Rusije u Europu našla se i obitelj Irene Aleksandrovske. Tako je ona početkom 1920-ih, kao djevojčica od dvanaest godina došla u Zagreb s majkom i očuhom Nikolom Rubinsteinom. (Prema svjedočenju Elize Gerner, „Aleksandrovska je tvrdila da je joj je otac bio nezakoniti sin cara Aleksandra III“ (E. Gerner, 1999:139) po kojem je i dobio i ime.)
Irinu mama upisuje na balet kod Margarite Froman, ruske baletne umjetnice koja je također emigrirala iz domovine i sa svojom baletnom trupom krenula na Zapad, da bi se u siječnju 1921. zaustavila u Zagrebu, gdje je nakon iznimno uspješnog nastupa prihvatila ponudu organizacije i vodstva Baleta u Narodnom kazalištu. Irena prvi put nastupa u Kazalištu kao članica Fromaničinog baletnog studija u proljeće 1925. u Cvijeću male Ide, a uskoro je nalazimo i kao članicu baleta, koji daje samostalne programe (Licitarsko srce, Figurine, Karneval, Kutija igračaka, Žara, Pan Towardovski, Svatovac), a redovito nastupa i u operama, operetama i drami. Tu će 1926., tijekom postavljanja Nušićeve komedija Put oko svijeta gdje su balerine plesale mornarski ples, crvenokosa ljepotica Irena privući pozornost redatelja Tita Strozzija. Kako se zaljubio, tako se rastao od Ljubice Violette Oblak Strozzi, u to vrijeme angažirane u Berlinskoj operi, i oženio Irenu Aleksandrovsku. Čak je tom prigodom prešao i na pravoslavnu vjeru, jer prema njegovom starom prijatelju iz djetinjstva Krleži, a kako je zabilježio Enes Čengić u razgovorima Iz dana u dan s Krležom, ona drugačije ne bi pristala. Pa se 1941. našao u grupi pravoslavaca koji su 27. i 28. travnja uhapšeni u Kazalištu i odvedeni u zatvor u Petrinjskoj ulici; ali je ubrzo pušten. Preuzimam citat Strozzija prilikom hapšenja iz knjige Snježane Banović: „Je, kaj ste vi ponoreli, mene hapsiti? Moral sam preći na pravoslavnu vjeru, drugač se nije htela udati za mene.“ (S. Banović, 2012:309-310)
Uspon zagrebačkog Baleta zaustavljen je 1927. odlaskom Margarite Froman u Beograd, a Tito Strozzi je bio osoba koja se najviše angažirala oko reorganizacije baleta i potrage za novim umjetničkim vodstvom. Tim povodom on uz podršku kazališne Uprave odlazi u Pariz u potragu za novim šefom baleta i primabalerinom. Uskoro je angažirao Teodora Vasiljeva koji 1928., na dvije godine preuzima zagrebački Balet, i koreografira dva programa (Baletnu večer u kojoj su Orgije hetera, Na vratima carstva i Žar ptica i Copppéliu), a Irena postaje prva solistica. Koliko je Irena bila ili nije bila vrsna balerina, više nije važno. Ne treba zaboraviti da kraj nje pleše mlada Mia Čorak (buduća svjetska baletna diva Slavenska), iznimnog talenta i radne discipline, koja naočigled umjetnički raste i unosi na zagrebačku scenu najviše europske standarde. I još je „domaće“ dijete, prva hrvatska balerina i uskoro primabalerina, koje publika i kritika obožavaju. Jedna kritika opere Židovka, u kojoj ponovno, nakon povratka iz Beograda nastupaju Margareta i Maks Froman, bilježi da je solo Čorak i Aleksandrovske dao malo prilike plesačicama da se istaknu, ali dovoljno da se „ustanovi slabo tehničko znanje Aleksandrovske“.
Zvonimir Podkovac, inače i sam plesač koji je 1950-ih emigrirao u Francusku i u Parizu nailazio na tragove plesačica iz Zagreba, našao je njezinu očito mladenačku fotografiju na špici, u baletnoj pozi uz partnersku podršku Ivana Krameršeka, datirajući je negdje između 1925. i 1928. Nema sumnje da mnogo sigurnije djeluje na kasnijim pariškim fotografijama fatalne „Plave ptice Folies Bergèra“. Naime, Irena Aleksandrovska nije dugo ostala u baletu, ne nalazimo je više u zagrebačkom Baletu u sezoni 1930./31., „budući da nikada nije bila fanatik rada, a u toj umjetnosti bez toga rezultata nema.“ (E. Gerner, 1999: 140) Bez obzira na ovaj suptilno ironičan komentar na bivšu suprugovu ženu, Eliza Gerner spominje svoj prvi posjet Parizu sa Strozzijem (1951.), kada ih je Irena pozvala na svoj pjevački nastup u ruski noćni klub Neva. „Ona je tada bila četrdesetogodišnjakinja, vrlo atraktivna, sofisticirano odjevena i zapravo zvijezda večeri.“
Prema Podkovčevom istraživanju i informacijama koje je dobio od njezine kolegice Olge Kononovič, još jedne ruske balerine koja je plesala kod Margarite Froman u Zagrebu i u Folies Bergère u Parizu, Irena je nakon Zagreba prvo „angažirana u Operi u Lavovu, gdje u veljači 1931. daje samostalnu baletnu večer. Sudeći po kritikama lavovskih novina postiže lijep uspjeh.“ (Z. Podkovac, 2001). U drugom tekstu Podkovac, (2006:163) spominje njezin angažman u Varšavi, a ne Lavovu, no svakako će se Irena ubrzo smjestiti u Parizu, gdje tri godine nastupa u Folies Bergère, i prelazi u pjevačice. U Zagrebu dva puta gostuje pjevajući u operetama Cherie (1933) i Fakinka (1936). „Snima u Parizu dva filma: Fanfare d’Amour i Une idée de genie. Igra u Theatre de l’Etoile 1945. u opereti On cherche un roi, i 1947. u Theatre des Capucines u opereti Les aventures du Roi Pausele, (Honneger).“
Eliza Gerner će sljedeći put Irene de Strozzi susresti u Rimu 1960. gdje se preselila.„Irena je u blizini Vie Veneta unajmila kuću koja je postala sastajalištem ljudi filmske struke.“ U to vrijeme ona je brinula o karijeri Pierrea Bricea, poznatog filmskog Winetoua. „Ona je bila Briceov menadžer, savjetnik i pedagog. Bez njezine prisutnosti na snimanjima on je bio izgubljen.“ (E. Gerner, 1999: 147)
Tito Strozzi i Irena Aleksandrovska ostali su u komunikaciji, čini se najviše iz financijskih razloga. Ona je smatrala da postoje dugovi između njihovih familija koje je Strozzi trebao u više navrata podmiriti. Prema riječima Elize Gerner i Maje Strozzi, Tito je brinuo o Ireninoj majci i očuhu, umjetninama i obiteljskim vrijednostima koje su ostale nakon što im je 1945. pomogao da prebjegnu iz Jugoslavije u Pariz, i koje su na neki način na kraju ipak prešle granicu SFRJ. Strozzi je Ireni „nemogućim kanalima dostavljao vrijednosti i novac iz zemlje iza željezne zavjese uz vrlo točno vođene bilješke“. (M. Strozzi, 2023: 58)
„Nije sigurno da je Irena bila zaljubljena u sedamnaest godina starijeg muškarca, koji je za njom potpuno poludio. Mogao ju je privući pristojnim izgledom, sjajnom inteligencijom i karakterom, svojim položajem u nacionalnom kazalištu, ustanovi u kojoj je i ona radila, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da je za nju njegov najveći atribut bila pripadnost plemstvu i plemićko prezime koje je udajom dobila. To prezime i markišku titulu nosila je i nakon izlaska iz braka, njome se ponosila gotovo jednako kao svojim „carskim podrijetlom“. Iako je njen muž, od kojeg je titulu dobila, ostao bez nje u socijalizumu, ona ju je nosila do kraja života.“ (M. Strozzi, 2023:56) Irena je pokopana na ruskom groblju Sainte-Genevieve-des-Bois, (Departement de l’Essonne, Île-de-France), kraj Pariza. Na križu na danas zapuštenom grobu piše: Irène Aleksandrovska de Strozzi.
(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)
©Maja Đurinović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. listopada 2023.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
Izvor fotografija: Arhiv autorice, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta
Izvori i literatura:
Banović, Snježana (2012), Država i njezino kazalište, Profil, Zagreb
Gerner, Eliza (1999), U sjeni stoljeća koje dolazi, HENA COM, Zagreb
Gerner, Eliza (2004), Tito Strozzi, Prometej, Zagreb
Podkovac, Zvonimir (2001), Labuđe jezero u dvadesetima, Vijenac, godište IX, br. 181, 8. veljače 2001
Podkovac, Zvonimir (2006), Iz povijesti zagrebačkog baleta, Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata, Biblioteka Književna smotra, Zagreb
Strozzi, Maja (2023), Bez dijagnoze, Durieux, Zagreb