Piše: Davor Schopf

„Nisam rasna glumica… Čini mi se da nisam tako strasno zaljubljena u teatar… Teatar je za mene neobično zanimljiv i, dok god budem radoznala na tom području, a to još jesam, dotle ću se time baviti. Ali tome ne pristupam sa zaslijepljenošću ili strašću… Sasvim sigurno ne ubrajam se u one podanike teatra koji robuju onoj višestoljetnoj frazi: kad jednom omirišeš mastiks, više ga se ne možeš osloboditi. Kazalište mogu vrlo lijepo sagledati sa svih njegovih aspekata i vidjeti ono što mi u njemu godi i ono što mi ne godi… Bilo je toga u životu što bi me moglo okrenuti od kazališta i potaknuti da se s njime srdačno rastanem, da ostanemo dobri prijatelji i da ne budem od onih ljudi koji će počiniti samoubojstvo ako dožive razočaranje u kazalištu.“ (S. M. L.)

U brojnim je intervjuima Sanda Miladinov Langerholz uvijek voljela naglasiti svojevrstan osobni objektivni odmak od teatra, na neki se način ograditi od emocionalnosti imanentne teatru. Teatru u kojemu je provela intenzivna četiri i pol desetljeća, ili zamalo pola stoljeća – kako se već sagleda, i odigrala osamdesetak uloga.

Rođena Zagrepčanka s Trnja bila je okružena bogatim izborom knjiga u roditeljskom domu oca Franje, Slo­venca iz Medvoda pored Ljubljane, i majke Zore, Hrvatice, rođene Rački, iz Daruvara. Sanda (Aleksandra) je 1951. završila VII. žensku realnu gimnaziju. Pohađala je i Državnu muzičku školu (Glazbena škola Vatroslav Lisinski), najprije odsjek klavira, a zatim je završila solo pjevanje (1954.), gdje su joj profesori bili Ivo Lhotka Kalinski i Zlatko Šir. Ipak se odlučila da neće biti operna pjevačica, pa je upisala Akademiju za dramsku umjetnost. gdje studira u klasi Vlade Habuneka i pod mentorstvom Branka Gavelle, Mihovila Kombola, Slavka Batušića, Mate Grkovića, Bratoljuba Klaića. Diplomirala je 1956. ulogom Izabele u drami Mjera za mjeru Williama Shakespearea. Premda je još za studija bilo zapaženo njezino tumačenje Abigail Williams u Vješticama iz Salema Arthura Millera u Zagrebačkom dramskom kazalištu, po preporuci Branka Gavelle angažirana je od 1956. do 1958. u varaždinskom Narodnom kazalištu August Cesarac te od 1958. do 1960. u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Istodobno je nastupala u zagrebačkom HNK-u kao Clea u Lisici i grozdu Guilhermea Figueiredoa.

Na poziv Vlade Habuneka, 1960. sudjeluje na hrvatskoj praizvedbi mjuzikla Poljubi me, Kato Cola Portera. Za to ostvarenje nagrađena je Nagradom grada Zagreba, prvom izvan uvriježenih standarda, jer mjuzikl kao kazališni žanr tada još nije bio poznat; publika poznaje tek filmske holivudske mjuzikle. Velik uspjeh njezine kreacije uloge Katarine/Lilly odredio joj je karijeru i trajno je vezao uz Zagrebačko gradsko kazalište Komedija. Ujedno je pobudio zanimanje publike za mjuziklom. Izazov je uspio za sve – i za redatelja, i za Komediju, i za hrvatsko kazalište u cjelini, i – za Sandu.

U Komediji je angažirana od 1. rujna 1960. do 31. svibnja 1992., kada je umirovljena, ali je s punim intenzitetom nastavila igrati stare predstave do 1995. Posljednji je put sa svojim ansamblom nastupila na koncertima za Komedijin zlatni jubilej 2000. i na koncertu posvećenom mjuziklima Alfija Kabilja 2001. godine. Bila je jedna od najvećih Komedijinih zvijezda, s nizom nezaboravnih uloga u komediografskom i mjuzikl-repertoaru, uz nekoliko operetnih, te najjača pjevačka osobnost u hrvatskom mjuziklu. Svojim je pjevačkim i glasovnim mogućnostima već tijekom 1960-ih godina, kada se još nisu koristili mikrofoni, postavila visoke standarde u tom žanru. Ljepota njezina alta nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Ulogama uravnoteženoga dramskoga i glazbenog izraza u Ljubimici divljeg zapada, Slatkoj Irmi, Čovjeku iz Manche i Guslaču na krovu – mjuziklima koji su godinama bili na repertoaru, oduševljavala je publiku. Za ulogu Aldonze u Čovjeku iz Manche nagrađena je Nagradom Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, drugom izvan uvriježenih standarda, jer je dramska nagrada dodijeljena za glumačko-pjevačku kreaciju u glazbenoj predstavi kao  presedan.

U bogatom glumačkom opusu dramskih djela pretežno je tumačila karakterno i komediografski složene likove poput Perelle u Čovjeku, zvijeri i kreposti Luigija Pirandella, Clee u Crnoj komediji Paula Shaffera, Matilde u Matoševu Malo pa ništa, za što je dobila priznanje na Sterijinom pozorju 1971., tri različite uloge u Hotelu Plaza Niela Simona, Dotty Otley u Kaosu u kulisama Michaela Frayna.

„Najviše cijenim autore. Oni zauzimaju prvo mjesto u teatru.“ (S. M. L.)

U početnim, avangardnim godinama Teatra &TD, tumačila je Silviju u Daktilografima i Ellen Manville u Ljubafi Murraya Schisgala, koja 1976. gostuje u Teatru nacija u Parizu. Glumačku je poetiku gradila na interpretativnom sjedinjenju dramskih i glazbenih sklonosti te intelektualno i scenski šarmantnoj proživljenosti povjerenih likova, u rasponu od Pirandella do Ionesca i Fassbindera, od komedija domaće dramske baštine poput Freudenreichovih Graničara, Nušićeve Autobiografije i Hadžićeva Češlja do svjetskih klasika poput Shakespeareova Sve je dobro što se dobro svrši.

Uspješno je, s velikim afinitetom, tumačila likove u Dobrom čovjeku iz Sechuana Bertolta Brechta te  njegovim djelima s Kurtom Weillom Uspon i pad grada Mahagonnyja i Opera za tri pare groša. Izuzetno naklonjena interpretaciji Brechtovih songova, krei­rala je i režirala vlastiti recital, scensko-koncertni program odabira songova pod naslovom Zastori, koji govori o životnosti i aktualnosti Brechtove društveno angažirane dramatike. Ne upuštajući se u scenski eksperiment, pjevala je i glumila na brehtijanski  način, dajući Brechtovim songovima značenje salonsko-kabaretskog i teatarskog ugođaja.

Iako statistički brojevi mogu djelovati suhoparno, impresivni brojevi što ih je iznjedrila karijera Sande Miladinov Langerholz ukazuju na puninu njezina stvaralačkog rada. Na dramskoj akademiji ostvarila je sedam uloga, u Dramskom kazalištu Gavella tri, u varaždinskom kazalištu dvanaest, u Zagrebačkom kazalištu lutaka četiri i jednu u HNK-u u Zagrebu. U Komediji je ostvarila čak četrdeset uloga, u Teatru &TD četiri, u Teatru u gostima dvije, po jednu na Vedroj sceni u Osijeku, Teatru Thallasa i u Glumačkoj družini Histrion te dvije na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je nekoliko godina bila kraljica Gertruda u Hamletu u režiji Dina Radojevića, s Radom Šerbedžijom u naslovnoj ulozi.

„Dobar glumac postat će čovjek koji se zanima za ljudsku prirodu. Onaj koji se zanima za ljudsku intimu, ponajprije za sebe samoga, koji je neprekidno znatiželjan da upozna tu veliku zagonetku i sebe samoga te, potaknut time, počinje osjećati znatiželju za druge ljude… Znatiželja za tu nepreglednost, za kozmičnost ljudske duše – to je osnovni motiv glume. Ako čovjek nema taj duboki, dominantni interes za drugoga, uvjerena sam da ne može biti dobar glumac.“ (S. M. L.)

Iako je u Komediji uvijek bila maksimalno zaposlena, Sanda Miladinov Langerholz ostvarila je i dvadesetak filmskih uloga te uloge u desetak popularnih televizijskih serija poput Smogovaca te Velikih i malih. U slobodno vrijeme strastveno je čitala. Uho joj je privlačila jazz glazba. Bila je voditeljica izvrsnih emisija iz kulture na Televiziji Zagreb 1960-ih – Ekran na ekranu i Četvrtkom otvoreno. Na festivalu Muzički biennale Zagreb 1965. ostvarila je ulogu Šansonjerke u operi L’operabus Pierrea Schaeffera. Zvjezdani kazališni i televizijski status ostvarila je pod imenom Sanda Langerholz, a prezime supruga Angela – Miladinov, dodala je poslije njegove tragične smrti 1984. godine.

Na sceni je bila zvijezda, ali se u kazalištu iza scene nije nikada ponašala kao zvijezda. Krajnje profesionalna, bila je veliki radnik. Svaku probu maksimalno je koristila za vlastitu pripremu i uvježbavanje svih segmenata predstave kako bi publika uvijek dobila najbolje. Perfektuirala bi i najmanji detalj u mizansceni i u svojoj scenskoj igri. Bila je svjesna društvene uloge kazališta i odgovornosti prema publici.

U listopadu 1985. s cijelim ansamblom ispisuje izniman datum kazališnih ljetopisa. Kazalište Komedija, u koreografiji i režiji uglednoga američkog redatelja Genea Footea, za svoju je zvijezdu premijerno postavilo mjuzikl Aplauz. Tada se prvi put piše o Broadwayu na Kaptolu, za predstavu u kojoj nema granica među članovima ansambla. Glumci su pjevali i plesali, pjevači glumili i plesali a plesači pjevali i glumili. Komedijina zvijezda dobila je ulogu po svojoj punoj mjeri, ulogu kazališne dive Margo Channing, omogućujući joj da blista u raskoši svih svojih talenata, uključujući koreografski salto što ga je s guštom izvodila gospođa u svojoj 53. godini. Zaslužila je Nagradu Vladimir Nazor, ovoga puta u skladu sa svim standardima suvremenoga glazbenog kazališta.

Sanda Miladinov Langerholz bila je i protagonistica zagrebačke škole mjuzikla što ju je inaugurirao Vlado Štefančić te svojim entuzijazmom potaknuo nastanak tridesetak hrvatskih mjuzikala. Ona pridonosi u Plavoj limuzini, Ivanu od leptira, Noveli od… stranca, Gričkoj vještici, Caru Franji Josipu u Zagrebu. Na praizvedbi Jalte, Jalte u prosincu 1971. nitko nije predviđao da će se ta predstava zadržati na repertoaru do 1995. Boris Pavlenić kao Griša, Richard Simonelli kao Lari, Vladimir Krstulović kao Stenli, Lukrecija Brešković kao Brigadirka i Josip Fišer kao Samuel izveli su je 534 puta, predvođeni Sandinom Ninom Filipovnom i njezinim raskošnim glasom u pronošenju plemenite poruke o idealnome mjestu mira i ljubavi na svijetu koje svaki čovjek mora naći u sebi i vlastitome srcu. Song iznimno emotivnog naboja njezine interpretacije Što će biti s nama sutra dirao je u srce svakog gledatelja. Jalta, Jalta postala je zaštitni znak Komedije i hrvatskog mjuzikla u cjelini. Uz opere Nikola Šubić Zrinjski i Ero s onoga svijeta najizvođenije je hrvatsko glazbenoscensko djelo.

Posebnu glumačku kemiju, kako se to obično kaže, razvila je s Ivom Serdarom i Reljom Bašićem, Đanijem Šeginom, Ilijom Džuvalekovskim i Damirom Mejovšekom – dvojicom svojih Tevjea u 361 izvedbi Guslača na krovu, Borisom Pavlenićem.

Manje je poznato da je u Rijeci 2001. godine u Gradskom kazalištu lutaka prilagodila i režirala Ćopićevu bajku Ježeva kućica kao prvi hrvatski mjuzikl u lutkarskom kazalištu. Predstava je u dva desetljeća izvedena više od 500 puta i još je uvijek na repertoaru tako da se, srećom, djelovanje Sande Miladinov Langerholz u hrvatskom kazalištu nastavlja i dalje. Njezin duh živi dalje.

„Dobrodošla u teatar! U čaroliju i u laž‟, replika je Margo Channing kojom se obraća mladoj glumici Eve u mjuziklu Aplauz. „Dobrodošla u teatar! Ti ludo, zavoljet ćeš to‟, kaže joj proročki i sa strašću, istom strašću kojom se Sanda davala kazalištu, i to svom kazalištu Komedija. Ono će s ponosom pamtiti veliku umjetnicu i poštovanu kolegicu, sa zahvalom za njezin doprinos specifičnostima njegove scene, koji je obogatio hrvatsko glumište u cjelini. HDDU joj je 1994. dodijelilo Nagradu hrvatskoga glumišta za životno djelo.

Mjuzikl Jalta, Jalta obnovljen je u Komediji 2010. godine s novim, mladim izvođačima. Zadovoljno je Sanda Miladinov Langerholz dočekala trenutak da sama konačno može pogledati predstavu koju je odigrala toliko puta. Zatim se povukla iz javnosti, u privatnost svojega doma, izostajući sa svih mogućih medijskih događaja koji okupljaju osobe iz javnog života. Šteta je što je zato jedan cijeli naraštaj mlade kazališne publike ostao prikraćen za doživljaj njezine tako zanimljive eruditske umjetničke ličnosti.

Uvjeren sam da je Sanda Miladinov Langerholz voljela biti glumicom. Da je, ograđujući se od emocionalnosti i truda da što objektivnije sagleda teatar, istinski voljela pozornicu. Jer, kazalištu je bila posvećena i pripadala mu bez zadrške.

©Davor Schopf, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 9. lipnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija