Piše: Katarina Kolega

Joško Juvančić redatelj je koji je ostavio neizbrisiv trag u povijesti hrvatskog kazališta. Prve susrete s kazališnom umjetnosti imao je u Dubrovniku, gdje se rodio 1936. godine. Tijekom gimnazijskih dana amaterski se bavio glumom u Kulturno-umjetničkom klubu Marin Držić, zajedno sa starijim članovima, kasnije istaknutim glumcima kao što su Tonko Lonza ili Izet Hajdarhodžić. Zahvaljujući njima počeo je raditi na Dubrovačkim ljetnim igrama. U početku su mu davali fizičke zadatke, pa je znao nositi stolce iz Kneževa dvora do Lovrjenca, a zatim se prijavio za statiranje u različitim predstavama jer se to, kako je naveo Hrvoju Ivankoviću u radijskoj emisiji Portret umjetnika u drami, „bolje plaća“.  Unatoč tom iskustvu, kazalište ga nije privuklo; predstave su mu uglavnom „bile davež“, te je nakon mature 1953. upisao Elektrotehnički fakultet u Zagrebu. Godinu dana poslije prebacio se na Filozofski fakultet, a kao student književnosti nije propuštao nijednu predstavu u tek otvorenom Zagrebačkom dramskom kazalištu. Sredinom pedesetih počele su mu biti zanimljive i predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama te mu je kazalište postajalo sve privlačnije. To je primijetio inspicijent i prvi ravnatelj Igara Mato Baković koji ga je 1958. zamolio da bude inspicijent na Gavellinoj Tireni. Dr. Branko Gavella već ga je tada prihvatio i zavolio, a dva mjeseca kasnije postao mu je profesor, jer je iste godine Juvančić upisao Akademiju za kazališnu umjetnost, a ubrzo mu je Gavella povjerio ulogu svog prvog i jedinog asistenta. U razgovoru za Hrvatsko glumište s teatrologom Borisom B. Hrovatom prisjetio se tih dana: „On me upoznao kao inspicijenta, i odmah mi je rekao: ‘Sad više nećeš biti inspicijent, nego moj asistent.’ Kad smo 1960. radili Hekubu, rekao mi je: ‘Mali, znaš što, u Hekubi nećeš više biti asistent, nego redateljski suradnik, to ti je lepše.’ To potpisivanje režije Držićeve Hekube godine 1960. ‘dr. Branko Gavella i redateljski suradnik Joško Juvančić’, smatram svojim umjetničkim, redateljskim početkom.“

Gavellu je često znao nazivati svojim duhovnim ocem, a njihova se suradnja nastavila sve do Gavellinog definitivnog odlaska iz kazališnog svijeta. Dubrovnik, mediteranski mentalitet i Gavellina estetika snažno su se upisale u redateljski rukopis mladog umjetnika koji je već prvim predstavama, kao što su Mandragola i Hvarkinja na Akademiji te Dubrovački skerco u dubrovačkom kazalištu Marina Držića, stekao publiku i prepoznatljivost. „Imao sam tada 24 godine i uvijek sam pokušavao raditi ono što me je veselilo, što je na neki način spontano izlazilo iz mene u kontaktu s glumcima i u činu kazališnog stvaranja, tako da se može kazati da je taj mediteranski dio kazališnog nerva na neki način prevladao.“ Na pozornici dubrovačkog kazališta napravio je mnoge hvaljene predstave, poput Vojnovićeva dramoleta Na taraci, a okušao se i kao redatelj predstava na otvorenom. Mogućnosti i značenja ambijentalnog teatra godinama je uspješno istraživao na Dubrovačkim ljetnim igrama, kojima je u nasljeđe ostavio antologijske predstave hrvatskog glumišta kao što su Dundo Maroje, Dubrovačka trilogija, Ekvinocijo, Grižula, Ecce homo, Kako bratja prodaše Jozefa i mnoge druge. U njima odustaje od doslovnog realizma i prostor tretira kao metaforu. Uz kreativno stvaralaštvo, dvadeset je godina bio dio umjetničkog rukovodstva tog našeg najuglednijeg festivala, a bio je dugogodišnji i najdugovječniji umjetnički ravnatelj dramskog programa.

Potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća napravio je važne iskorake prema modernom kazalištu i na zagrebačkim pozornicama. Svojim je nezaboravnim predstavama ispisivao zlatno doba Teatra ITD, gdje je napravio prve važnije zagrebačke režije – Obaldijeve Daktilografe i Schisgalova Tigra, a mnogi pamte legendarnu inscenaciju Stoppardove drame Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi. Prva predstava koju je režirao u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu bio je Goldonijev Veliki smiješni rat, u kojoj je na rijetko viđen način ismijavao uzroke i načine ratovanja. Od mnogih naslova koje je u tom kazalištu postavio ističu se Hvarkinja, Tako je ako vam se čini,  Zlatni mladić, Cymbeline, Svadba, Hamlet, Nihilist iz Vele Mlake, Daleka zemlja  i Korupcija u palači pravde, a Kušanova Čaruga 2010. bila je njegova posljednja režija u toj nacionalnoj kazališnoj kući. Najdraža zagrebačka pozornica bila mu je ona koja ga je fascinirala još u studentskim danima – pozornica Dramskog kazališta Gavella. Za predstave poput Hinkemanna i Škole za lude govorio je da je to bio „teatar bez trunke humora, u kojem sam pokušavao istražiti i sama sebe, i propitati koliko okrutnost u ljudskim životima može duboko zarezati dušu.“

U povijesti Dramskog kazališta Gavelle ostat će zapisano i njegovo uprizorenje Ghelderodeova Escuriala, a Goldonijeve Ribarske svađe najdugovječnija su predstava tog kazališta.

Prema navedenom popisu literarnih naslova koje je inscenirao, može se vidjeti da ga je zanimala žanrovski, tematski i stilski raznorodna literatura. Iako je posezao za mnogim svjetskim klasicima i suvremenicima, izuzetno je volio renesansu, talijanske i domaće pisce. Uprizorio je mnoga Držićeva i Vojnovićeva djela, ali i suvremenike poput Feđe Šehovića i Mavra Vetranovića.

Joško Juvančić često je isticao, a ponovio je i u radijskom razgovoru, da nikad nije bio sklon uvozništvu. „Uvijek sam bio skloniji izvozništvu našega kazališta i naše književnosti, budući da su moja osobna iskustva govorila kako je ponekad i pomodarstvo bilo uzrokom kazališnih padova i neiskrenih trenutaka. Kazalište je, naime, vrlo osjetljiva biljka i ako sve nije iskreno, ako ne proizlazi iz potrebe jedne, manje ili veće, skupine ljudi, bilo onih koji to kazalište stvaraju ili ga gledaju, onda sve može ispasti lažno i proizvesti jedno trajno nezanimanje za kazalište.“ Njegova ljubav prema lijepoj riječi pretočila se na kazališne pozornice. Cijenio je kvalitetne pisce, no nikad nije htio raditi autore u kojima nije prepoznavao sličnosti sa svojim životom i pitanjima koja si je postavljao, napomenuo je Borisu B. Hrovatu. „U predstavi ja postavljam pitanja na koja ne znam odgovor. Još od antičkih vremena, bez obzira na to radi li se o političkom ili ne,  kad vidim da postoji dovoljno pitanja koja se i danas mogu postaviti, to je slučaj s velikanima kazališta, Sofoklom, Shakespeareom, Ibsenom, Pirandellom…“

Režirao je na svim našim pozornicama – od Osijeka, Varaždina i Virovitice do Zadra, Splita i Dubrovnika, radio je i u Beogradu, Sarajevu, Zenici, Mostaru, a privlačilo ga je i kazalište za djecu te je zapaženi uspjeh ostvario u Zagrebačkom kazalištu mladih te Gradskom kazalištu Trešnji. Zanimalo ga je i lutkarstvo. Godinama je surađivao sa Zagrebačkim kazalištem lutaka, a za kazalište lutaka u Splitu napravio je nekoliko antologijskih lutkarskih predstava za odrasle kao što su Držićev Skup, Gundulićev Osman ili Shakespearov San ivanjske noći.

Joško Juvančić nije bio samo važan, osebujan i karizmatičan redatelj, nego i vrsni pedagog koji je odgojio mnoge generacije hrvatskih glumaca i većini njih otvorio velika vrata u svijet kazališta. Na katedri za glumu zagrebačke Akademije zaposlen je od 1960. – prvo kao Gavellin asistent, a asistirao je i Kosti Spaiću, te tijekom godina napredovao i u mirovinu otišao kao redoviti profesor u trajnom zvanju. Svoje je studente predano učio o vrijednosti literature, preporučivao im da u životu rade relevantne tekstove koji će od njih tražiti intelektualni umjetnički napor, te da se ne povode za lakom i brzom zaradom.

Doris Šarić Kukuljica zablistala je u Ekvinociju, a studentu treće godine glume Goranu Višnjiću povjerio je ulogu Hamleta na Dubrovačkim ljetnim igrama, što je glumcu donijelo veliki uspjeh. „Mladim je ljudima davao najbolji dio sebe“,kaže Doris Šarić Kukuljica, „što će vječno ostati upisano u svakome od nas koji smo imali tu sreću dijeliti s njim dio života.“

Za doprinos kazališnoj umjetnosti Joško Juvančić dobio je mnoge ugledne nagrade, od kojih su tri za životno djelo – Nagrada Hrvatskog glumišta, Nagrada Vladimir Nazor te Nagrada Grada Dubrovnika.

„Intelektualna radoznalost, raznovrsnost interesa i nemirenje s postojećim – oduvijek su bile glavne značajke Juvančićeva redateljskog rada. Sjedinjenje tradicije i suvremenosti, te blaga preferencija dubrovačkih i mediteranskih autora, dodatne su odrednice koje pedeset godina Juvančićeva djelovanja čine posebnim i prepoznatljivim.“, napisalo je stručno povjerenstvo za dramu (Zvonimir Zoričić, Lawrence Kiiru, Vlasta Knezović, Lada Martinac-Kralj, Ljubo Zečević) koje mu je 2010. dodijelilo Nagradu hrvatskog glumišta, uz obrazloženje:

„Joško Juvančić kazališni je čovjek renesansne svestranosti i čovjek renesanse kazališta, predani zastupnik istinskih vrijednosti te umjetnosti, koje danas mnogi zanemaruju. Zato i Nagrada odlazi u prave ruke, u ruke onoga tko je kazalište osjetio, osmislio, realizirao, i naposljetku, samozatajno predao drugima.“

Nedovršeni kolaž predivnih sjećanja

Piše: Krešimir Dolenčić

Dragi profesore, dragi moj Jupa!

Često sam bio u dilemi treba li reći „Bok, Jupa“ ili „Kako ste, profesore“?, pa ni sada nisam siguran kako ću govoriti o njemu. On bi me dakako uvijek preduhitrio sa „Bok, Kreš’ca“.  Jako ne volim kad me zovu Krešica. Jedino je kod njega to imalo nekog smisla i težinu, taj „Kreš’ca“ koji ostaje zanavijek u sjećanju. Pa sam ovo i nazvao Nedovršeni kolaž predivnih sjećanja.

Najčešće bi između nas umjesto pozdrava zazvonio poznati dijalog iz Dunda Maroja: „Da kako si ćaćko? Ovo su minuto godište velike bolesti bile, ma mi stari dekrepiti još smo živi. Ćaćko, ti nijesi star, jošte si fresak“.

To smo ponovili stotine puta. Pa neka tako i ostane. Jupa će uvijek u meni biti fresak i nikada star. Jer nije umio biti star. Postojao je i trajao vazda i uvijek isti. Sa jednakim poštovanjem i ljubavlju prema svojem pozivu i glumcima. Citirat ću Dinku Jeričević: „Znaš, nije problem napraviti dobru predstavu, uspjeh je kad traješ, kad se „izmi“ oko tebe mijenjaju, kad teatar budućnosti postane post teatar, kad nestane, pa dođe neki novi, a ti si tu i dišeš, radiš kazalište za sve neku drugu i novu publiku. Traješ“.

To mogu samo najveći Učitelji. Ne profesori nego baš Učitelji.

Govori  Negromant: „minu vrime od zlata“, a ja ću reći – minu vrime od učitelja. Pa se samo sjetim svoje zbornice: Ranko Marinković, Švacov, Pavletić, Peterlić, Lonza, Spaić, Durbešić, Ivančević, Bratanić, Batušić, Paro. Tu su i Zuppa i Đurđa Škavić, Neva Rošić, Ivica Boban. I hvala Bogu da su neki još tu da mogu porazgovarati s njima uživo kao što s nekima od njih vrlo često u mislima razgovaram.

A s Jupom niti sam prestao, niti ću prestati razgovarati. Toliku me alkemiju govora izučio da se te njegove fantastične, britke, pametne i mudre, duhovite i brižne rečenice pojavljuju odasvuda, iskaču i nameću se. Zaokružene onim prekrasnim uvodom „Vidi Kreš’ce, neka ti ja rečem nešto…“, a završavaju onim peterosmislenim smiješkom koji u sebi nikad nije imao niti trunke negativnog. Puka istina bez „unjiganja“. A istina hoće i zaboljeti ponekad.

Hodam Stradunom, negdje oko Vrata od Pila. Radim Dunda Maroja na Lovrjencu. Na drugoj godini sam Akademije. I odmah u glavu – Dundo Maroje. 1984. godina je. Evo ga, zastane, vidi me u mukama:

„Kreš’ce kako ide?“ Nemam pojma što ću reći pametnog, ne znam još niti definirati što je to ide ili ne ide. Bez veze mrmljam: „Ne valjaju mi Niko, Pjero, Vlaho“.

A Jupa će: „Ma pusti to, sitna boranija“.

Tako bi on to nazvao – sitna boranija. I naravno, umjesto da pustiš, onda tek počneš razmišljati o tome. To je bio Jupa. U kontri. Znao bi ujest usred najvećeg smijeha i opuštenosti, a s druge strane znali smo da neće potrajati kad je u najvećoj ljutnji, kad bi ga preuzelo. Bjež’ onda od njega, ali ne za dugo.  S tom sitnom boranijom, dakle malim i najmanjim ulogama, on se itekako bavio i čak preko njih dolazio do ušiju glumaca koji su igrali veće, zahtjevnije uloge.

Kad bi Jupa rekao onu svoju poznatu „glumite bolje“, to nije bio samo pokraćeni razlomak jednog velikog redatelja, erudite, pedagoga i talenta, nego i munja njegove stvaralačke snage kojoj nije bilo potrebe razvlačiti u beskraj teoriju određene predstave ili prizora nego jednim snažnim pokretom, dirigentskim, pridobiti pažnju velikog orkestra koji bi ga krenuo pratiti. „Glumite bolje“ nije nikakva anegdota. Primjera radi, evo male priče.

Nakon što je veliki dirigent Furtwangler otišao u mirovinu, a smatraju ga najvećim ikad koji je vodio Berlinsku filharmoniju, orkestar je nazadovao. No ipak, govorili bi stari muzičari da bi ponekad svirali bolje nego ikada kada bi znali da stari maestro samo sjedi u publici negdje otraga i sluša probu. To je to „glumite bolje“. To je Jupa bio, doduše nikada, ali nikada „stari maestro“, nego uvijek „fresak“ i britak.

Hoću li se ikad usuditi i ja reći glumcima „glumite bolje“? Koliko je tu trebalo proći godina, povjerenja, međusobne ljubavi… Samo naviru fragmenti.

Eto nas na Ecce homo. Tvrđava Sveti Ivan u Dubrovniku. Legendarna predstava. Sviram bubanj, pomalo asistiram i uživam u jednoj od najdražih mi kazališnih pustolovina u životu. Na Lokrumu čak i pišem neke vezne stihove. Jupi se dopali, pa ulaze u predstavu. Neki od nas se i danas pozdravljaju sa stihovima iz tog crkvenog prikazanja. „Bižmo, bižmo mi tja smradni, sega ti smo dobra gladni…“ Predivna ekipa i famozna postava glumaca. Bourek, Ici, Despot, Alma, Vili, Angel, Vasary, Ljubo, Jonac, Kuhar, Aćimović… Miho Demović, sjećam se svake glazbe i svake muke na tom Svetom Ivanu ljeta 1985. „Eli eli lama azavtani…“ I taj Ecce homo bio je pravi Jupa – tema ozbiljna da ne može biti ozbiljnija, borba dobra i zla, glumci prvoklasni, a u radu i načinu lakoća i jednostavnost. To samo najmudrijima uspije. Pokratiti taj razlomak.

Akademija. Asistent sam. Bez puno uvoda veli Jupa: „Vidi – evo ti njih trojica, pa ti radi s njima Pintera, Pazikuću. Ja ću doć pogledat“. Klincu dati potpunu samostalnost u vođenju klase!? Ranko Zidarić, Pjer Meničanin, Belmondo Miliša… Čak bih rekao da je to bila zadnja godina. Obišli smo bogme festivala s tim ispitom. Ogromno mi je povjerenje dao. I došao bi na probu, šturo prozborio nekoliko genijalnih rečenica i otišao. Jupa je znao odabrati zemlju, dobro posijati i zaliti, a onda bi prepustio da priroda, dragi Bog, teatar, odluči u kojem će smjeru ići, savjetujući se i s onim pod zemljom, a puštajući sunce ili kišu točno kad je trebalo.

„Kreš’ca, ja sam mislio da bi ti napravio Dunda u Dubrovniku s Gavellom! Treba komedije u Gradu!“1995. godina je, igramo na Gundulićevoj. Po probi imamo barem pedeset i više ljudi. Puštamo ih. Neka malo radosti u napaćeni Grad. Pređo, Ljuština, Budišćak, Kuhn, Galiano, Ksenija, Vili, Cvetko,  Vjeročka, Dubrovački trubaduri… A Jupa i ja na svakoj predstavi u Konzumu, backstageu pozornice naše poljane, sjedimo u „oštariji alla mižerija“ i zahvaljujući dobrom poslovođi mezimo sve iz frižidera i bumbimo gemište. „Je li vidiš da sam imao pravo kad sam vas zvao za Dunda?“ I bogme je imao i vječno sam mu zahvalan na najluđih mjesec dana Dubrovnika ikad.

A da ne govorim o radosti koja je vladala u Gavelli kad je režirao Ribarske svađe. Pređo, Joško, Edita, Ksenija, nevjerojatni Ivica Vidović, ma svi… Jupa u najvećem elementu i najboljoj formi. Došao je u ured i rekao: „Ja mislim da Gavelli treba jedna takva komedija“. Nema se tu što raspravljati. Imao je pravo. I odigrala se ta predstava preko 150 puta.

Kad sam bio mali, put me nanio na onu njegovu davnu Dubrovačku trilogiju i na Dunda Maroja na Bunićevoj, a trideset pet godina kasnije imao sam sreću vidjeti Na taraci u parku Muzičke škole s Lonzom, Perom, Marijom Kohn, Mišom Martinovićem. Vođeni nevidljivom rukom Jupinom, doista su „glumili najbolje“.

I zatim –  Ekvinocijo. I tko će se, molim vas, ikad više u Dubrovniku poduhvatiti tog Ekvinocija i  materijalizirati nešto točnije nego što je Lokrum, nego što su ti glumci i nego što je to more koje pošalje val na točne šlagvorte? Takav maestralni finale dostojan je samo najvećeg maestra! Moja djeca Marta i Đuro statirali su u toj predstavi kad smo je vratili nakon nekoliko godina. Danas, oni su vrlo mladi ljudi od 21 i 18 godina i iskreno tuguju što je Jupa poš’o. Označio im je tih nekoliko tjedana dubrovačkog djetinjstva za cijeli život. Nekome je darovao tjedne, a nekome desetljeća.

Evo, kako ja ove životne fragmente pamtim, tako mi je sve više jasno koliko je taj pojam Jupa označavao neki međaš, neku utjehu i neke skute pod koje bismo se uvijek mogli zavući, dobiti kakav lucidni komentar o nečem beskrajno važnom ili se savjetovati o mnogim naoko nevažnim stvarima. Koliko je to Jupa onaj polagani hod u sandalama s torbicom preko ramena u trapericama i majici po Stradunu, koliko je to sastavni dio mene i kako sad kad ovo pišem ne pričam o nekom drugom, nego o sebi samome.

Mi živimo u nevidljivim gradovima, baš kao što je Italo Calvino pisao za Veneciju. Kad hodamo Dubrovnikom, ne prolazimo kamenim ulicama, Stradunom, Prijekom… Ne. Rekao bih da lelujamo kroz prikaze, slike koje nas oplakuju gdje god da pogledamo. Mi taj grad ne vidimo, baš kao niti svaki drugi grad svojeg djetinjstva ili mladosti. Mi ga osjećamo. Taj eter postaje osnovna građa, jedino čvrsto tlo po kojem gazimo. Sazdan od snova, utihnulih zvukova, probdjevenih noći i zaustavljenih dana.

U tom hologramu našeg života Jupa postoji zauvijek. Ne koristeći prošlo vrijeme i bez imalo nostalgije mogu samo reći – bok, profesore, vidimo se, pitat ću Vas opet oko Nika, Pjera i Vlaha, uvijek iznova, sve ispočetka. I obećavam da ću pokušati glumiti bolje.

Pomaknuo si granice teatra prema nebu i ostavio fascinantan zemaljski trag

Komemoracija za Joška Juvančića Jupu, 30. ožujka 2021. u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku

Piše: Perica Martinović

Zatekli smo se u ovom tužnom času na sceni Kazališta Marina Držića. Svjedoci smo odlaska velikana hrvatskog teatra, za mene najvećeg! Otišao je naš Jupa, naš duhovni otac, profesor i ono najvažnije – Prijatelj. Nema smrti dok ima sjećanja i u srcu i u duši mnogih generacija studenata glume zagrebačke i osječke Akademije dramske umjetnosti.

Čudna smo bića mi glumci: igramo, a ta istina u očima, a jednostavnost riječi, taj trenutni pravi umjetnički doseg istinit kao nešto više i od običnog života jest taj trenutak SVE ISTINE koja nadmašuje samu sebe. Tomu si nas ti naučio, dragi Jupa. Možda za taj doseg doživljaja teatarske umjetnosti valjalo je ono što smo stvarali.

Hvala ti što si nas naučio da je u našoj profesiji samo 20% talent a sve ostalo krvavi rad, što si nas naučio da u ovom poslu treba trajati, što si nas naučio poštovati hrvatski jezik: jer u početku bijaše Riječ i Riječ bijaše od Boga i Bog bijaše Riječ.

Mnemozina, božica sjećanja, vraća fragmente života kao bljeskanje… Još na Akademiji imala sam čast raditi s tobom, diplomirati u tvojoj klasi s Pavlom iz Sutona (sve prohodi, sve se dune…), pa Grižula na Gracu, Dubrovačke ljetne igre (Vile, vilice iz guste planine: klizimo niz brdo po suhim borovim iglicama: Vera, Nada, Branka, Lana… „Joj, profesore, kliže se, past ćemo“. „Klizite po guzi, ali stignite na šlagvort“).

Sjećam se prve Trilogije – Ide Na taraci,pa Made, pa Vice, pa Lucije u našem Ekvinociju na Lokrumu, vrhunca Dubrovačkih ljetnih igara i hrvatskog ambijentalnog teatra. Pomaknuo si granice teatra prema nebu. Kad sam te pitala kako ću ja igrati Luciju u Ekvinociju, ona ima 80 godina, rekao si: „Znaš tetu Linu Siminiatti?“ „Bogme da znam.“ „Pa onda budi teta Lina, nemam ti što drugo reć“. Kako točna, jednostavna uputa. Na svakoj probi na prelijepom Lokrumu na hridima prema Italiji, dao bi nam pauzu. Onda bi svi počeli vaditi hranu koju smo donijeli. Bile su to prave gozbe, a onda bi popili žmuo vina. Za nas koji smo voljeli crno donio bi Kruno s Pelješca pravi Dingač, a Doris bi rekla: „Je li ga to donio Miho Stahurelo iz Rata?“ (što joj je inače bio tekst u Ekvinociju). Onda bi viknuo: „Pauza gotova, idemo dalje“. Dugo se i ozbiljno radilo. I doista, proba je išla bolje i lakše. Znao si kako izvući iz glumca ono najbolje. Tako jednostavna, naoko banalna uputa glumcu, a tako točna i ubada baš gdje treba, a to je: „Eli, eli, glumi bolje“. Nikad me u profesionalnom životu nije bilo sram da te nazovem i pitam za savjet.

Sjećam se naših putovanja Mlikoti u Zagvozd na festival Glumci u Zagvozdu. Još nije bilo autoceste, pa sam vozila preko Staševice, Gnječi, Vina serpentinama. Na jednom mjestu si tražio da stanem. Uzeo si buket cvijeća iz auta i rekao mi: „Znaš, ođe je moja Luce bila učiteljica i tu je pokopana moja sestrica“. Čekala sam te u autu pa smo u tišini nastavili put do Zagvozda, gdje nas je dočekao Vedranov otac i odveo u konobu na pršut i vino, a onda si me pitao: „Znaš li koje je vino najbolje?“ „Koje?“ „Bijelo, hladno i džabe“. Kasnije smo pod sloganom Kad jaganjci utihnu dočekali jutro s pjesmom, veseljem i naravno pričama o teatru. Sjećam se Festivala glumca: Vinkovci, Županja, Vukovar, Ilok, Otok; dodjela Nagrada hrvatskog glumišta; naše Gavelle i druženja kod Pava; slavlja rođendana u Saloonu; odlaska u Orašje kod našeg Gregurevića, a najviše našeg Dubrovnika. Nikad neću zaboraviti tvoj Šulić, tvoju obitelj, tvoju taracu na svetoga Lovra. Nebo! Padaju zvijezde! Kažu, to su suze svetoga Lovra… Bože moj, koliko sjećanja.

Dijelili smo sretne i tužne trenutke, iskustvo Domovinskog rata. U hipu smo obukli uniforme Hrvatske vojske i kao Croatian Art Forces krenuli po Hrvatskoj. Ostali smo zauvijek vezani čvrstom niti jer smo isto mislili i isto osjećali. Nije li cjelokupno naše trajanje neprekidno ogledanje u životu i pod svjetlima pozornice?

Ostavio si fascinantan zemaljski trag. Proslavio si naš Grad, naš Dubrovnik i ostao upisan u memoriji hrvatske kulture. Ostaju zebnja i tuga i spasonosno sjećanje kao tvoj novi oblik života.

U ime svih članova HDDU-a i moje osobno, želim ti reći: HVALA TI! Neka ti je laka hrvatska zemlja koju si toliko volio. Počivaj u miru Božjem. Doviđenja, dragi Jupa! „Vidimo se gori“.

Tvoja Pere

© Katarina Kolega, Krešimir Dolenčić, Perica Martinović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. srpnja 2021.