Piše: Branka Primorac
Objavljeno: 18. siječnja 2024.
Književnik, redatelj i radijski urednik Josip Meštrović preminuo je u Zagrebu krajem srpnja 2023. godine u 87. godini, a u veljači, pet mjeseci prije smrti, oko rođendana, u ediciji Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika objavljena mu je posljednja knjiga, zbirka proznih zapisa Stari okvir za ništa. Riječ je dakle o piscu koji do posljednjeg daha nije prestao stvarati, a riječ je o knjizi ovećeg obujma (336 stranica), sa zahtjevnom tematikom. Njegov urednik, kritičar Ivica Matičević, o tome od čega treba početi u promišljanju Meštrovićeve proze, spominje kao moguće ishodište upravo naslov. Osim Starog okvira za ništa – u kojem je riječ o bilješkama iz svakodnevice u kojima autor u visokim godinama „pokušava pomiriti i izjednačiti ono što je prolazno i postojeće s onim što je neprolazno i nepostojeće” – još treba spomenuti neka njegova važnija izdanja od ukupno osam objavljenih: Neki tragovi nekoga koji se gubi (1974.), Listovi za Marka (1988.), Grabersko brdo (1992.) i Osam (2006.)
Veći broj tekstova objavio je u časopisima Kolo, Mogućnosti, Teka, Novi Prolog, Forum, Dubrovnik i Republika, časopisu DHK kojeg je bio član. U tajništvu Društva u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića 7, u koje je često navraćao i družio se s kolegama književnicima, s velikim poštovanjem dobro ga se sjeća Maja Kolman Maksimiljanović.
„Erudit, čovjek širokog znanja i uvijek zanimljivih priča, pažljiv sugovornik, dobar i suosjećajan, skroman, zaigran horoskopom i porukama što ih zvijezde i planeti šalju svakome od nas. Prvo bi u susretu s bilo kim tko bi taj čas stupio u prostoriju, prvo pitao za datum rođenja i kao od šale izrekao njegovu astrološku kartu”, kaže administrativna tajnica DHK. A od poznatih književnika, dugi niz godina prijateljevao je sa Stjepanom Čuićem.
Bio je čovjek koji se rijetko čak koristio pisaćim strojem, pisao je rukom na papiru pa bi onda netko drugi, najčešće Nevenka Žvan, nekadašnja tajnica uredništva Republike, prenosila tekst u računalo, u digitalni oblik. No, kaže M. Kolman Maksimiljanović, nije jedini: ima i mlađih kojima je draži papir ili zvuk pisaćeg stroja.
Toliko o njegovu književnom radu.
Službena biografija, pak, kaže sljedeće: rođen je 1937. godine u Korčuli. Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Potom je na zagrebačkoj kazališnoj akademiji studirao režiju. Ugledan je radijski redatelj i urednik, pjesnik i prozni pisac. Od 1961. do 2001. bio je redatelj drame, a nakon toga od 1991. i glavni urednik Dramskog programa Hrvatskog radija. S te pozicije odlazi u mirovinu, a nasljeđuje ga Mate Matišić.
Režirao je više od 200 radiodrama te brojna djela priredio za radiofonsku izvedbu. Poznat je i po režiji Klitemnestre (1974.) po scenariju Marijana Matkovića za Dubrovačke ljetne igre. Na međunarodnom radijskom festivalu u austrijskom Rustu 1989. godine dobio je nagradu za kratku formu Forma brevis, forma perennis.
Njegova zainteresiranost za razna područja ljudskog djelovanja ogleda se i u menadžerskim i organizacijskim vodama. Tako je s Tomislavom Bakarićem 1997. godine u Hvaru utemeljio Međunarodni festival igrane i dokumentarne radiodrame Prix Marulić – Starim tekstovima u pohode. Bio je i dugogodišnji predsjednik tog festivala.
Hrvatska radiotelevizija, njegova matična kuća, nagradila ga je 1998. godine Nagradom Ivan Šibl za životno djelo, najvišom za svoje zaposlenike.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 18. siječnja 2024.