Razgovarao: Borna Vujčić

Petra Cicvarić na Marulovim danima zaslužila je nagradu za svoj dramski tekst Semafor, ali nije to bio prvi put da ju je struka nagradila. Inače članica ansambla Zorinog doma u Karlovcu, prepoznata je u javnosti po ulogama u TV-serijama i progovaranju u medijima o pitanju majčinstva.

Dosad ste se u području kulture većinom bavili glumom. Kako je došlo do odluke da se okušate u dramskom pismu? Je li vam nagrada svojevrsna potvrda da pripadate i među pisce?

Nije to bila odluka koja se dogodila preko noći nego se kuhala dugi niz godina. Zapravo, nije to ni bila konkretna odluka. Još kao studentica pisala sam priče i dramske tekstove koji su bili samo za moje oči jer nisam smatrala da su dovoljno dobri. Okuražila sam se tek kad sam upisala radionicu kod Tomislava Zajeca prije desetak godina. On je bio prvi koji je pročitao nešto moje. No onda sam opet godinama samo tiho, za sebe, smišljala priče u kojima bih voljela glumiti. Bila sam već zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin dom kada sam tadašnjem ravnatelju, Srećku Šestanu, predložila sebe kao autora nove dječje predstave. On je hrabro pristao. Napisala sam tekst, napravili smo predstavu koja je godinu dana poslije bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji za najbolju dječju predstavu. Uslijedila je vrlo brzo nagrada na festivalu Mali Marulić za moj neobjavljeni tekst U potrazi za slovom R. To je bila svojevrsna potvrda, pa je u Zorin domu postavljena istoimena predstava u režiji Peđe Gvozdića. Predstava je dobila nekoliko nagrada; stoga su se počele otvarati prilike. Tako sam od 2016. godine napisala šest dramskih tekstova za djecu i mlade. Tekstovi su pretočeni u predstave u mom matičnom kazalištu, ali i u kazalištu u Sisku te Kragujevcu. Tek sam se kasnije ohrabrila i napisala dva dramska teksta za odrasle. Jedan od njih je Semafor, koji je dobio nagradu na ovogodišnjem Festivalu hrvatske drame u Splitu. No više volim misliti da pripadam piscima zbog načina razmišljanja.

Obrazloženje dodjele nagrade opisuje Vaš tekst kao „dramaturški zahtjevan”. Zašto mislite da ga je žiri tako opisao? Koje ste sve spisateljske alate upotrijebili u nastanku teksta?

Moguće da je tako opisan jer radnja teksta nije linearna – čitavo vrijeme isprepliću se sadašnjost i prošlost, misli i dijalozi, ozbiljne dramske situacije s komičnima. A na kraju sve postane zaokružena slika. Pretpostavljam da je to, no ipak trebate pitati žiri za točno tumačenje.

Ne baratam alatima, ili baratam ali ih ne znam imenovati. Jedino što znam da imam je moja mašta i mogućnost empatije, a kao glumica osjećam i poznajem ritam, radnju i ljudsku prirodu. Više bih rekla da sam upotrijebila svoje glumačke vještine s intuicijom za pisanje.

Primarna tema teksta je autizam. Zašto ste odabrali tu temu, na koji način Vas se tiče? Imate li uvida u to kako se u hrvatskom zdravstvu tretira autizam i imate li komentar na tu temu?

Uz rizik da ću zvučati patetično – tema je odabrala mene. Doslovno su me dvije majke, koje imaju sinove s poremećajem iz spektra autizma, pitale može li se napraviti predstava koja će javnost educirati o autizmu i koja će maknuti stigmu s autizma. U početku sam mislila kako je to prevelik zalogaj za mene (i društvo), ali su se počele događati stvari oko mene koje su mi dale do znanja da se predstava na tu temu mora napraviti. Stoga sam zapela – prvo sam počela učiti sve što sam mogla o autizmu, zatim sam skupljala životne priče, te na kraju počela pisati. Saznala sam tako puno toga o tretiranju autizma u našem zdravstvu. I to iz prve ruke – od roditelja koji se već godinama bore s našim sustavom. Nedavno je jedan doktor, koji i sam ima sina s poremećajem iz spektra, gledao našu predstavu te mi poslije rekao (parafraziram): Sad trebaš napisati nastavak, ali koji neće biti tako pozitivan, u kojem ćemo pokazati dublju i precizniju sliku hrvatskog zdravstva i društva. On sam kaže kako ne postoji dovoljnoeduciranih ljudi u školstvu i zdravstvu koji bi se bavili djecom i mladima s poremećajem te se na obrazovanju uopće ne radi. Kad bi od 10 dijagnosticirane djece njih 8 odraslo u osobe koje su sposobne samostalno živjeti u društvu, onda bismo znali da zdravstvo i školstvo dobro rade svoj posao, ali…

U ovoj teškoj temi ipak ste našli prostor za humor. Je li to bilo zahtjevno? Koje zakonitosti komedije ste iskoristili pišući?

Uvijek ima prostora za humor. Na kraju krajeva, majke koje su mi se obratile i same su htjele da to ne bude teška drama nego da pokažemo i drugu stranu autizma. Proučavajući autizam i slušajući sve priče od različitih majki, i sama sam se smijala (sa suzom u oku) nekim njihovim dogodovštinama. Jedna od karakteristika autista je doslovno shvaćanje svijeta. Mi smo toliko naučeni na ironiju, sarkazam, crni humor, na dvostruke poruke i skrivene namjere, da nam je potpuna iskrenost neobično osvježenje. I to je bilo dovoljno da se uvede humor. Sve zakonitosti komedije koje znam naučila sam kroz glumu i zapravo kroz iskustvo na sceni, pa pretpostavljam da je to u meni, tako da nisam previše razmišljala o tome.

Jeste li zadovoljni redateljskom obradom Peđe Gvozdića? Kakva vam je bila suradnja?

Jako sam zadovoljna, pa i presretna. On je svojim načinom razmišljanja i gledanja na svijet obogatio moj tekst i na tome sam mu iznimno zahvalna. On ima ludost i hrabrost koje meni ponekad nedostaju, pa volim njegove prijedloge i interpretacije mojih tekstova. Peđa i ja se razumijemo kako na području glume, tako i života.

Vaša matična kuća Zorin dom – kakva je atmosfera u karlovačkom kazalištu i u kojem smjeru mislite da ono ide?

Kao i u svakom kazalištu, imamo bolje i lošije dane. Kao i u svakoj zajednici, imamo dobre ali i slabije odnose, a atmosfera se mijenja – ništa nije konstantno. Neki te projekti zbliže, ostave trag među ljudima i to je ono na čemu treba graditi dalje. Netko nas je jednom opisao kao ansambl koji radi autorske predstave i projekte. Spontano se dogodilo da imamo dosta autorskih predstava i volim to kod nas, ali ne bježimo od već postojećih tekstova i predložaka ili klasika (postavili smo ove sezone Bez trećega u režiji Želimira Mesarića). Tražimo da to bude nešto što rezonira s nama. Jako se osjeti kod nas kad se radi predstava samo zbog poznatog naslova ili kada dođe redatelj koji ne klikne s ansamblom.

Raznolikost nam je prednost. Radimo lutkarske predstave za djecu (cijeli ansambl, nas šestero, svi smo završili Glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku), radimo glumačke predstave za djecu i mlade, radimo dramske predstave za odrasle. Karlovačka publika je u zadnjih deset godina stekla naviku odlaska u kazalište. Pokrenuli smo Međunarodni lutkarski festival u Karlovcu (Input), vodimo lutkarski studio za djecu ali i odrasle i mislim da zaista prenosimo svoju ljubav prema kazalištu na našu publiku. Usađujemo tu ljubav publici od malih nogu i presretna sam što imamo tako veliku kulturnu ulogu u gradu.

Pišete li nešto novo? Koji su planovi za budućnost?

Uvijek nešto pišem jer stalno smišljam u čemu bih voljela glumiti ili o čemu bih voljela progovoriti, no naravno da se ne realizira sve, odnosno većina ne, he he. Ali smatram sve načinom izražavanja koje mi je neophodno, makar ostalo samo kao nedovršeni Word dokument. Majčinstvo, ali i gluma, naučili su me da je dobro imati planove, ali je još bolje ne pričati o njima.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 24. srpnja 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija