Razgovarala: Katarina Kolega

Na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta imali ste prekrasan govor o tome kako volite radio i koliko vam je radio važan. Što Vas privlači radiju?

Radio se treba njegovati. Za njega se nikako novac ne izdvaja uzalud, posebice za Dramski program. Radio apsolutno mora opstati jer je važan za odrasle, kao i za djecu. Mislim da bi se trebala povećati produkcija za djecu, kao što je to bilo nekoć. Treba nam više dječjih priča. Slušanje je sasvim drugačija disciplina od gledanja. Ono ima dosta veze s tobom, pomaže ti da se povežeš sa samim sobom i sa štivom koje slušaš, na potpuno drugačiji način od gotovog vizualnog proizvoda koji ti diktira što to jest ili što to nije. Zato nemojmo dopustiti da se išta radiju dogodi! Primjerice, u Njemačkoj postoji duga tradicija audioknjiga. U posljednjih petnaest godina svako uspješnije književno djelo automatski se snima u zvučnu knjigu. Srećom, kod nas su Ljubica Letinić i Lana Deban pokrenule aplikaciju book&zvook koja se ozbiljno bavi proizvodnjom zvučnih knjiga. Izabiru zahtjevne i lijepe tekstove i, poput Pavlice Bajsić Brazzoduro, posjeduju senzibilnost prema tom mediju. To je nužno za sve koji se bave tim vrlo osjetljivim poslom. Bilo bi lijepo da toga kod nas ima i više i da ne postoji samo dramski program na Hrvatskom radiju.

Kad ste počeli slušati radiodrame ili zvučne knjige?

U djetinjstvu sam često na pločama slušala dječje priče te smo se sestra i ja na njih naviknule. Kad ne bismo znale što raditi, stavile bismo ploču, legle na pod i slušale. Sjećam se kako nam je odjednom znala proraditi mašta. Dok smo slušale, znale smo se igrati ili smo crtale, no bile smo usredotočene na ono što slušamo. Oduvijek sam voljela tu vrstu zvuka, tih glasova, tog govora, načina koji dopušta mašti da se rasplamsa, da može krenuti kamo god hoće. Kad sam došla u Hrvatsku, otkrila sam Treći program Hrvatskog radija i počela sam slušati radiodrame. I slušam ih do danas. Sad se jako veselim kad prepoznam određene glasove. Slušanje radiodrama me opušta.

Žudnja je višeglasna monodrama u kojoj tumačite tri lica – protagonisticu, njezinu konzervativnu tradicionalnu majku i liberalnu, nekonvencionalnu tetku. Kako je bilo tumačiti tri dosta različita, a opet i slična lica i to na različite načine – protagonisticu govorite u monološkoj formi, dok se lica majke i tetke uvijek obraćaju glavnoj junakinji?

Lik majke i tetke nemaju mnogo teksta, no morali smo paziti na to da između njih postoji razlika. S obzirom na to da je Nina Mitrović tetku u svom tekstu dočarala kao aktivniju, živahniju, ekspresivniju od majke, nju sam osmišljavala uz pomoć neke radnje jer kad nešto radiš, automatski drugačije govoriš, drugačije se drugima obraćaš ili drukčije dovikuješ. Pripovjedačica se, s druge strane, prisjeća djetinjstva i mladosti, pojedinih godina u odrastanju. S obzirom na to da pripovijeda o svom životu, statična je, smirenija. Najviše sam se mučila s likom majke. Ona je određena kombinacija pripovjedačice i tetke, a ja ne mogu potpuno izmijeniti svoj glas jer bi to zvučalo karikaturalno. Zamislila sam je kao mirnu osobu koja odustaje od svega, a takva je i pripovjedačica. Dobiti razliku između njih dvije a da ne prijeđem granicu kako ozvučiti majku, utjeloviti je glasom, predstavljalo mi je najveći problem.

Žudnja je snažna ženska drama u kojoj Nina Mitrović putem dviju potpuno različitih žena i pripovjedačice, na koju obje utječu, progovara o mnogim važnim ženskim temama – od društveno prihvatljivog odnosno neprihvatljivog ponašanja, lažnog morala, odnosa muškaraca prema njima i odnosa s muškarcima, sputanih emocija, prava na izbor i prava na vlastito tijelo, nesvjesnog prenošenja pojedinih mrskih obrazaca na iduću generaciju, na kćeri.

Tako je. Bilo bi jako lijepo kad bismo je uprizorili i u kazalištu. Voljela bih tu dramu vidjeti na daskama. Ili čak na nekom filmu. Mislim da je tekst izuzetno lijep i da nas se svih tiče. Sve žene koje su ga poslušale, imale su moment prepoznavanja, povezanosti i sličnosti s izgovorenim mislima koje je Nina ispisala. Pogotovo se to očituje u odnosu majke i kćeri jer je vječno pitanje koliko svaka od nas želi postati kao svoja majka. Ako ne želiš slijediti njezine obrasce ponašanja, pitaš se kako to spriječiti kad su oni podsvjesno duboko u nas ugrađeni. Ili kad odrasteš, tek tada vidiš neke stvari i možeš razumjeti zašto se ponašala kako se ponašala, zašto je neke stvari radila koje ti kao djetetu ili djevojci nisu bile jasne ili su te živcirale. U ovom tekstu pripovjedačica ima silnu frustraciju zbog oca – ona kao dijete nije mogla shvatiti i prihvatiti njezino ponašanje prema ocu, no nakon svojih neuspjeha i ljubavnih brodoloma, mogla je vidjeti što to zapravo jest i prestala joj je zamjerati. To bi mogla biti svaka žena u srednjim godinama jer, nažalost, u životu je jednostavno skliznuti u nesreću i doživjeti ružne stvari. Ipak, na kraju u cijeloj priči postoji neki optimizam. Već sama činjenica da ona o tome razmišlja, da se prisjeća svog života, mislim da je uspjeh. Kad uspiješ sagledati što se sve dogodilo i prihvatiti da se tako dogodilo. Ne predbacivati si zbog toga, nego prihvatiti prošlost i biti otvoren prema budućnosti. Ova se protagonistkinja nije zatvorila, ona nije na kraju rekla: „Ja sebi više ne dopuštam život.“ To je zapravo melankolična priča s optimističnim krajem.

Jeste li kao majka osjećali bliskost s likom majke ili pripovjedačice?

Apsolutno ne. Moja su djeca još mala i nismo još došli do tih problema u životu. Nadam se da ih neće ni biti. Zato mi je redatelj Mislav Brečić bio velika pomoć u ostvarivanju tih lica.

Dakle, za dobru radiodramu za glumca je od presudne važnosti redatelj, a Mislav Brečić je uistinu sjajan redatelj.

To je najvažnije. Izuzetno je važno da redatelj glumca vodi, ali i da ga voli i poštuje. Nama glumcima treba ta vrsta podrške – da je redatelj tu s tobom, u toj bitci. A Mislav je svaki put u toj bitci. On stoji iza stakla u režiji i potpuno je s tobom, ukipi se kad se ti ukipiš, zgrči se, skače kad je nešto dobro, radosno navija, sav se prelomi dok snimam. To je pravi šou. Njega bi u tim trenucima trebalo snimati jer je stvarno predivno to što radi. Osim toga, izuzetno je precizan i uočava najsitnije nijanse. Ponekad pomislim da bi nešto i moglo proći, no njemu ništa nikada ne promakne. Mislav se ne da varati niti zavaravati, što je odlično. Imamo neki zajednički jezik i to mi je super. Stvarno je divan upravo zato što je cijelo vrijeme aktivan i sve proživljava. On je čarobnjak.

Koje su specifičnosti glume ispred mikrofona?

Prije svega važan je tekst jer svaki tekst nosi svoju interpretaciju. Postoje drukčije pripreme nego za kazalište ili film. Govorni aparat treba biti svjež jer se brzo umoriš. Nakon par sati potpuno si iscrpljen i ne možeš više govoriti, glas te više ne sluša. U tom je procesu izuzetno važan redatelj koji ti predočava svoju ideju. U Žudnji primjerice, redatelj Mislav Brečić inzistirao je na tome da ništa ne farbamo, da ne idemo u prevelike emocije, da ostavimo suho, hladno, a opet da slušatelji i slušateljice osjete da je ta žena proživjela sve o čemu govori i da stvara neke slike u glavi. No, želio je da im ostavimo prostora da sami odluče koliko će sebi obojiti tu emociju koju je Nina opisala. Zato je Mislav želio da govorim pomalo distancirano, a opet ne sasvim ravno. 

Za snimanje radiodrama proba je sve manje. S obzirom da na to da Vi sami tumačite tri lica i da radiodrama traje pedesetak minuta, kako su izgledale pripreme za snimanje Žudnje?

Dobila sam tekst sedam dana prije snimanja. Na probi sam pročitala prvih par stranica kako bismo ustanovili prvotni ton i onda smo krenuli sa snimanjem. Nismo čak ni snimali dugo. Sve zajedno je trajalo dva dana po par sati. Nismo ni mogli duže od toga jer mi se nakon nekog vremena umorio govorni aparat pa sam počela griješiti, pogrešno izgovarati akcente ili neke riječi, a i znala mi je od umora pobjeći misao. No, snimili smo dosta brzo jer je Mislav znao što hoće, a ja sam to čula, prepoznala i shvatila. Tako da je bilo jako lijepo.

S obzirom na to da ste snimali sami, bez glumačkih partnera, koliko Vam je bilo teško?

Nisam bila sama. Imala sam Mislava. Teže mi je bilo snimati Svjetionik Virginije Woolf za book&zvook. Prije svega, to je jako teško štivo jer jednu misao autorica ispisuje u šest redaka, često skače u vremenu, jezik je arhaičan i težak i to je bilo dosta zahtjevno. U Žudnji je jezik govorni, naš svakodnevni, što uvelike olakšava posao. Osim toga i misao je čista i jasna te je sve išlo s lakoćom kad smo se Mislav i ja dogovorili kako ćemo to izvesti. Moram priznati da sam se u početku prepala, no onda mi se počelo sviđati to što sam sama u studiju, samo ja i mikrofon – to mi je jako odgovaralo.

Često snimate radiodrame?

Nažalost povremeno. Već me dugo nije netko zvao.

Nadam se da će se to uskoro promijeniti. Zanimljivo je da ste samo nekoliko mjeseci nakon dobivene nagrade počeli raditi kazališnu predstavu s našom istaknutom radiofonijskom umjetnicom i redateljicom Pavlicom Bajsić Brazzoduro i to o našoj prvoj radijskoj spikerici, književnici, glumici i osnivačici Pionirskog kazališta, današnjeg Zagrebačkog kazališta mladih, Boženi Begović. Tu ste utjelovili snažnu, a opet izuzetno krhku, nekonvencionalnu ženu koja je često morala sputavati svoje osjećaje. Riječ je o predstavi Halo, halo, ovdje Radio Zagreb u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Da. To je baš smiješna koincidencija. No, tako često bude u životu da ti se stvari poklope ili jedno vuče drugo. Kod Pavlice izuzetno cijenim njezinu upornost u tom spajanju radija i kazališta. Gledala sam njezine predstave Hörspiel i Ratove svjetova i strašno mi se sviđa taj njezin senzibilitet i inzistiranje na tišini, na zvuku, na čarobnoj atmosferi koju napravi a koja se, prema mojem mišljenju, čuje na radiju, u radiodramama. Mislim da je to u ovoj predstavi uspjela.

Kako Vam je bilo tumačiti lik stvarne osobe, utjeloviti Boženu Begović?

Bilo mi je zahtjevno. Prije svega dugo nisam imala neku veću ulogu u kazalištu, a veća uloga uvijek nosi veću odgovornost. Postojala su i neka očekivanja izvana i naravno moja očekivanja da to bude kako treba. O Boženi Begović postoji malo podataka te su Tomislav Zajec i Pavlica Bajsić Brazzoduro dosta kopali da ih pronađu. Imala sam dilemu oko toga koliko moram kopirati njezin način govora, moram li igrati staricu, jer predstava počinje kad ona ima 64 godine, ili se to sve može prepustiti mašti gledatelja i gledateljica, da oni interpretiraju, da ih se samo uvede u nacrt koji smo napravili o tom životu. Tako sam odlučila i igrati – da to više bude neki nacrt te žene i te uloge, da ne idem u imitiranje i kopiju jer za tim nema potrebe. U predstavi se stalno skače kroz vrijeme i zapravo se samo kratko dotičemo te cijele kompleksne ljudske priče. Uostalom, bio bi preveliki zahtjev cijeli jedan život postaviti u jednoj večeri. Nije ni potrebno. No, mislim da je vrlo lijepo da smo uzeli njezin život i malo ga ocrtali i otrgnuli zaboravu. Naime, dosta ljudi ne zna za nju, a bila je velika, važna i jaka žena i puno je toga napravila. Velika je stvar da se predstava igra upravo u Zagrebačkom kazalištu mladih koje je ona prije sedamdeset godina osnovala. Nažalost, nije uspjela vidjeti temelje koje je sagradila, sjeme koje je posijala, a koje raste do danas. Borila se za to da dobije zgradu, a kako je u pet godina nije uspjela dobiti, to ju je dosta rastužilo. No, zaslužna je za to kazalište, pogotovo za današnje Učilište i dala je veliki obol cijeloj toj mašini snova koja se tamo neprestano događa.

Kad već govorimo o Zagrebačkom kazalištu mladih, u njemu ste zaposleni dvadesetak godina, a još se duže od toga govori kako je ansambl tog kazališta poseban, drugačiji od ostalih. To se zaista osjeća u publici, a zanima me osjećate li i vi među sobom tu posebnost?

Apsolutno. Mogu to reći jer sam radila s drugim ansamblima i u drugim kazalištima. U Zagrebačkom kazalištu mladih najvažnije je to što nema glavnih glumaca, nema malih uloga, nema guranja, nema ega. Barem ga se pokušava držati pod kontrolom. Rade se predstave i svi smo mi u službi predstave. Svi volimo raditi predstave, a znamo da je za predstavu potrebna suigra a ne solo izvedbe. Mislim da je to drugačije od većine kazališta i to je sigurno jedan dio našeg uspjeha – da se držimo skupa, da volimo to što radimo, da se poštujemo i da nitko nije važniji od drugih.

Zanimljivo je da posljednjih godina u tom kazalištu, ali i na nezavisnoj sceni, glumite u snažnim ženskim predstavama koje nastoje ženama, njihovim problemima i traumama dati glas i prostor, poput predstave Ljudski glas Bojana Đorđeva ili Razgovaranje Marine Petković Liker, a tu su i Bakhe Lenke Udovički.

Istina. O tome uopće nisam razmišljala. Nisam te predstave na taj način promatrala, ali da, imate pravo. Ženska tema je postala dominantna ne samo u kazalištu, nego i na filmu, što je naravno predivno, posebice za naše kćeri koje će možda živjeti u nekom jednostavnijem svijetu, koji više neće biti toliko iznenađen ženama koje su malo jače i malo glasnije. Problem je u tome što je društvo, osobito ovdje kod nas, dosta nazadno i teško se nosi s prihvaćanjem, s razumijevanjem toga da jedno neće ugroziti drugo, da možemo usporedno biti jednako jaki i jednako važni, jednako mudri i jednako hrabri i da treba iskoristiti inteligenciju, sposobnost. Je li to žena ili muškarac, to bi trebalo biti potpuno svejedno. No, dok živimo u svijetu u kojemu je žena manje plaćena od muškarca, u kojemu njezina sudbina ovisi o tome hoće li dobiti zaposlenje, mnogo toga još moramo napraviti. A u tome trebamo i pomoć muškaraca. Ne možemo, a i ne moramo se za sve same izboriti.

Razgovaranje Marine Petković Liker su nezavisan projekt u kojemu ponovno slušanje igra važnu ulogu. Slušali ste priče stvarnih žena, njihovih bolnih ratnih i postratnih iskustava koje ste u isto vrijeme, u fragmentima, prenosili publici. Kako Vam je bilo raditi u tom neuobičajenom kazališnom procesu?

Bilo je predivno. Bila sam izuzetno sretna jer sam radila s ljudima s kojima inače nemam priliku raditi, kao što je doajenka našeg kazališta Slavica Jukić koja je dala veliki obol predstavi, ili Dijana Vidušin, Lada Bonacci, Jasna Palić Picukarić, Urša Raukar i predivna Marina koja je sebe i nas pustila u jedan veliki eksperiment. To je svaki put bila improvizacija. Nismo imale fiksni tekst. Marina nas je naučila jednu metodu i bilo je vrlo rizično hoćemo li svaku večer uspjeti. Nismo imale točno trajanje, jedino smo dobile nekoliko zadanih točaka prema kojima smo se kretale. Morale smo obraćati pozornost na neke znakove i imale smo određenu interakciju sa slušalicama, odnosno sadržajem koji smo slušali. Ukratko, postojali su glasovi osoba koje ne vidimo, koje samo mi čujemo, a iz tog sadržaja crpile smo nadahnuće za improvizaciju. Tekst nije postojao. Sjedile smo za velikim stolom i razgovarale sa slušalicama na ušima. To mi je bio veliki gušt raditi i žao mi je što se predstava nije više izvodila. S obzirom na to da je to bila nezavisna produkcija, dobila je vrlo malo novca od grada i države, a nismo mogle naći ni termine za izvođenje te se to, na moju veliku žalost, ugasilo. Bilo bi je lijepo ponovno obnoviti jer se u njoj iz večeri u večer svašta događalo. U njoj je također bilo vrlo važno slušanje, osluškivanje njih, ali i sebe – hoću li reagirati, na koji način, hoću li prešutjeti, što s tom šutnjom, hoće li ta šutnja nešto drugo izazvati – bilo je baš silno zanimljivo.

I tišina je u toj predstavi bila vrlo važna. Tišina koja je vrlo važna i u radiodramskom stvaralaštvu. U predstavi Halo, halo, ovdje Radio Zagreb na ulazu u dvoranu Miško Polanec redateljica Pavlica Bajsić Brazzoduro postavila je svijetleći transparent na kojemu je pisao slavni citat velikog radijskog redatelja Zvonimira Bajsića, njezina oca: „Tišina je plodna zemlja.“ Kako Vi doživljavate tišinu?

Tišina je vrlo važna. Čak i u svakodnevnim, međuljudskim odnosima. Ona zna biti vrjednija od tisuću riječi, ponekad ti ponudi više prostora nego što si očekivao ili mislio da će ti dati. Tišina je također i tekst. Spomenuli ste maloprije i predstavu Bakhe. Sjećam se da je koreograf Staša Zurovac radeći s nama inzistirao na slušanju, na nultoj točki iz koje izlazimo. Govorio nam je da si dopustimo, igrajući na otvorenom, primijetiti galeba koji se spušta na pozornicu ili u gledalište, okolne zvukove, jer će sve te neočekivane vanjske okolnosti malkice promijeniti način izgovaranja teksta, a samim time izvedba će biti življa jer ćemo u svakom trenutku biti prisutni. To isto ima veze s tišinom i s osluškivanjem.

Glumili ste u Bakhama Teatra Ulysses na Brijunima, bili ste i na Dubrovačkim ljetnim igrama – mnogi glumci vole biti dijelom tih ljetnih festivala. Zašto su Vama izazovni?

To je veliki profesionalni izazov jer vanjski prostor nije tako lako svladati. Posebice glasovno. Prilikom vjetra ili vlage u zraku, glasovi lakše pucaju. Teže je obuhvatiti otvoreni prostor jer se on svaku večer mijenja. Svaku večer je drugačiji, ovisno o vremenskim prilikama. Može doći neki vjetar i nositi glas u potpuno drugom smjeru. I ti se možeš naprezati koliko god hoćeš, ali te se ne čuje. U kazališnoj crnoj kutiji si na sigurnom. Vani nisi. I zato je to izazov. Osim toga, na tim ljetnim festivalima radiš s ljudima s kojima tijekom godine nemaš priliku raditi, što je dodatni izazov. To zna biti jako lijepo, ali i jako naporno. Ljudi misle da glumci odlaze tamo ljetovati, a zapravo nam je to najljepši i ujedno najteži posao jer radimo po najvećoj vrućini i do kasno u noć. To je zapravo pravi rudarski posao.

Osvojili ste prvu, vjerujem i ne posljednju, skulpturu Nagrade hrvatskog glumišta. Kako ste se osjećali?

Bila sam izuzetno ushićena. Konkurencija je bila stvarno jaka, u užem izboru sam bila zajedno s Krešimirom Mikićem i Biserkom Ipšom i nisam računala na to da ću dobiti nagradu. No, silno me razveselilo i zbog redatelja Mislava Brečića i dramatičarke Nine Mitrović koji su napravili sjajan posao.

Čestitam i želim Vam i dalje puno uspjeha, dobrih uloga i predstava.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 25. srpnja 2022.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije