Piše: Vesna M. Muhoberac

U ponedjeljak, 20. ožujka u 20 sati u Filmskome smo trezoru Daniela Rafaelića pogledali jedinstvenu televizijsku adaptaciju drame Ivana Kukuljevića Sakcinskog Juran i Sofija ili Turci kod Siska (objavljenu u travnju 1839. godine u tiskari Ljudevita Gaja) redatelja Zrinka Ogreste. Projekcija (97 minuta) održala se u dramskoj pokusnoj dvorani Hrvatskoga narodnoga kazališta (u suradnji s HTV-om), stalnoj kazališnoj kući vrhunskih glumaca, prvaka HNK-a – neprežaljene Ene Begović, naše prijateljice, izvrsne glumice, tragično nastradale 2000. godine i Siniše Popovića, današnjega nacionalnoga prvaka, Sofije i Jurana. Televizijska je adaptacija snimljena 13. rujna 1989. godine u dvorištu zagrebačke katedrale, a kazališnu predstavu umjetničkog direktora Zlatka Viteza izvodi Glumačka družina Histrion. Predstavu je režirao Kosta Spajić (pomoćnik redatelja: Zoran Mužić), vrhunski redatelj kojemu smo 100 godina rođenja obilježili u siječnju u HNK-u, a kojega su na impresivnome redateljskome putu uz Dubrovačke ljetne igre za vrijeme intendanture Fani Muhoberac (Skup, Dundo Maroje, Julije Cezar, Dubrovačka trilogija…) obilježile i predstave u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, u kojemu je režirao i svoju posljednju predstavu. Predstava, kako se navodi u najavi događaja, „uspješno osuvremenjuje sve arhaizme – kako one povijesne, tako one dramatske – zadržavajući romantičarski duh kanonskog predloška“, ali jasno su vidljivi jezični arhaizmi, jer autorski tim nasreću nije, što je danas čest slučaj u kazalištu i izdavaštvu, osuvremenjivao tekst kako bi bio transparentniji, lakši, jasniji, kako bi se mogao razumjeti. Glavne su uloge u Spaićevoj predstavi i na Ogrestinu filmu realizirali i majstori glume iz Zagrebačkog dramskog kazališta Gavella, u široj javnosti gotovo zaboravljeni Krešimir Zidarić i Nada Subotić kao Juranovi roditelji, Izet Hajdarhodžić, omiljen Spaićev, ali i naš dragi glumac, specijaliziran za Držića (antologijske predstave Skup i Dundo Maroje), ali i vrstan glumac u predstavama suvremenih tekstova, kao što je kultna Violićeva predstava Mirisi, zlato i tamjan (u Teatru &td) i druge, ovdje kao Siščanin, izaslanik koji dolazi u Zagreb tražiti pomoć, a otac abrahamski šalje svoga sina kao najbolji izbor u rat unatoč malome djetetu i ženi koje ostavlja i ne zna hoće li se ikad vratiti. Čak ni Juranov oproštaj od Sofije i djeteta nije prikazan patetično, iako bi, s obzirom na vrijeme pisanja i situaciju Hrvatske tad u Europi odlazak od obitelji mogao iskliznuti manje mudrim redateljima i glumcima u pojačani sentimentalizam.

Ovo je predstava napravljena ozbiljno, gotovo hladno u obiteljskim odnosima, s mjerom i s dozom ponosa, dostojanstveno, iz današnje perspektive pomalo statično, ali mizanscenski zanimljivo mišljeno jer se u jednome prostoru moralo rekreirati nekoliko drugih (možda se snimkom i položajem kamera to moglo bolje riješiti), uvijek ispod zidina grada (crkve), dok ispred gotovo dokumentaristički postavljana događaja in situ sjedi publika, komentira ili u potpunoj tišini prati zbivanja (na publici je fokus kamere samo nekoliko puta kako bi se naznačilo njezino postojanje). „Dramska je radnja usredotočena prije svega na sudbinu Jurana, sina hrvatskog bana Tome Erdödya, kojega su Turci utamničili. Središte dramske radnje čine pokušaji Juranove žene Sofije da oslobodi svoga muža iz turskoga zarobljeništva. Drama tematizira, za književnost ilirizma karakterističnu opreku između domoljubnih dužnosti i intimnih ljubavnih osjećaja, pri čemu je Katarina, žena bana Erdödya i Juranova majka, jedini lik u drami koji domoljubnom načelu nadređuje načelo ljubavi“.

Stevo Krnjaić, također sjajan gavellijanski glumac, kao narator govori stihove iz Gundulićeva Osmana, jednog od najboljih djela hrvatske književnosti, na koje se referiraju i tekstovi hrvatskoga romantizma i preporodni književnici, i njima počinje i zaključuje predstavu izravnim obraćanjem publici. Osman redatelja Petra Selema i dramaturginje i jezične savjetnice Mire Muhoberac, svoju praizvedbu doživio je u HNK-u također u za Hrvatsku problematičnim vremenima, a u kojem su također glumili Ena Begović, Siniša Popović i brojni glumački ansambl na čelu s Osmanom – Draganom Despotom.

Zanimljivo je bilo s distancom od više od trideset godina pogledati snimku predstave (izvrsni kostimi: Diana Kosec Bourek, pomoćnica kostimografkinje: Elvira Ulip, skladatelj: Igor Kuljerić, jezični savjetnik: Mihovil Dulčić, mačevanje: Ante Dulčić) nastale na temelju prve hrvatske drame novije književnosti, najpoznatijeg Kukuljevićeva djela, praizvedenog 1839. u Sisku (izveli su je kazališni amateri), a 1840. postavljena je i predstava u Zagrebu (profesionalni ansambl Domorodno teatralno društvo) u osvit Domovinskoga rata, a koja problematizira rat, stradavanje, zatvaranje, gubljenje identiteta, nacionalni identitet, hrabrost. U vješto napisanoj drami (predložak: viteško-romantična drama Thomas Erdödy, Ban von Kroatien L. Gindla), junačkoj igri u tri čina, intrigantnih zapleta i raspleta, mudrih dogovora, presudnih odluka, promjene identiteta, maskiranja, lukavstva, prijateljske pomoći, ženske snage uživali smo gotovo jednako kao i 1989. (naravno da televizijska adaptacija tada mladog redatelja Zrinka Ogreste, koji je bio Spaićev televizijski izbor, posreduje i sugerira, ali dosta uspješno).

Ovom su se prvom hrvatskom dramom ilirskoga razdoblja, koja problematizira prisjećanje na znamenitu bitku kod Siska 1593. i pobjedu kršćanske vojske nad Otomanskim Carstvom, koja je spriječila razaranje Zagreba, zanimljivo poigrali i brojevi: napisana je (i praizvedena) 1839., u Zagrebu je u 20. stoljeću izvedena 1989., a Ivan Kukuljević Sakcinski – hrvatski povjesničar, književnik i političar, umro je 1889. Sakcinski je za vrijeme školovanja počeo pisati na njemačkome jeziku, tako je i povijesnu dramu Juran i Sofija prvo napisao na njemačkome jeziku, a onda je preveo na hrvatski jezik (redaktor prijevoda bio je Vjekoslav Babukić). Nekoliko je godina nakon toga održao, 2. svibnja 1843. godine, nakon više stoljeća, prvi zastupnički govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskom saboru, zahtijevajući uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga jezika u škole i urede, a na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski sabor 1847. godine donosi zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga jezika. Bio je i predsjednik Matice hrvatske, a prije toga se kao dopredsjednik Matice ilirske zalagao za promjenu njezina imena u hrvatsko.

U predstavi glume: Krešimir Zidarić – Toma, knez Erdödi-Bakač moslavski, ban Horvata, Dalmatina i Slavonaca; Nada Subotić – Katarina, njegova supruga; Siniša Popović – Juran, njegov sin; Ena Begović – Sofija, Juranova supruga; Tomislav Rališ – Janko knez Drašković-Trakošćanski, začasni poglavar u Križevcu, prijatelj Juranov; Drago Krča – Andrija knez Auersberg-Turjački, poglavar u Karlovcu; Izet Hajdarhodžić – Blaž Gjurak, poglavar tvrđe u Sisku, a posvećeno i predano glume i  Dragoljub Lazarov, Slavko Brankov, Marko Stričević, Duško Valentić, Darko Janeš, Dražen Kühn.

SOFIJA: Što, ti si jurve oboružan?

JURAN: Da, ljubezna! oboružan k borbi za slobodu i otačbinu; – o kakovo rajsko čuvstvo obuzima dušu moju, kada mila imena ova izustiti mogu.

SOFIJA: Tekar malo proteče dana, otkada si se kući povratio, pak već naumljavaš mene ostaviti. – O ti ne znaš kakov čemer, kakovu brigu odlazak tvoj meni uzrokuje – kako lahko možeš ti u koju bijedu pasti, kako te lahko može slučaj koji meni tužnoj zauvijek oteti!

JURAN: Blagorodna ženo! Ne brini se zato – ako ja i na bojištu padnem, ostat će ti još moj otac, ostat će ti naš sin, obodvojica ćedu tražiti, da ti štetu tu nadoknade.

SOFIJA: O Jurane! Ja se jošte dobro sjećam onoga vrjemena, kada si drugačije mislio, kada tvoja Sofija tebi sve, sve bijaše – ali ono vrijeme jur prođe – tvoja jedina misao rat je sada, tvoj jedini posao borba – na ostavljenu suprugu i na čedo tvoje ti niti ne misliš, dokle oni osamljeni među zidinami gorke rone suze, ti za plijenom hrliš i u smrt ili u ropstvo letiš!

JURAN: Nit vojnika, nit junaka poznate su dužnosti tebi; mogu li ja drugačije raditi? – bi li bio vrijedan oca moga nositi ime! Bi li bio vrijedan otačbinu imati, ako bi u najpogibelnijem stanju njezinom bez brige i skrbi doma u sobi kod moga čeda, il u naručaju supruge dane sprovađao? – Ne ne, Sofijo! To ne bi misao tvoja.

SOFIJA: Da, Jurane! Iz vatreno sijevajućega oka, iz utišenja duše i srca moga vidim, da pravo govoriš, – ponosim se, da se tvojom ozivam, ohola sam, što sam supruga ilirskoga junaka! – Hiti onamo gdje te slava i lovor čeka, gdje rod i dom od propasti izbaviti možeš; – nu ne zaboravi ipak nikada, da te doma nježno ljubeća supruga i nevino čedo čeka.

JURAN: Blagorodna suprugo! Tvoje slatke riječi hrabrost moju do ushićenja uzvisuju!

(Zvuk trublje.)

SOFIJA: Ha, što će ovaj glas trublje? (…)

Današnji čitatelji i gledatelji sigurno će se zainteresirati za slijed događaja koji su obilježili hrvatsku povijest i za ovu dramu kojom se promijenila hrvatska kazališna povijest, a i snimka koju smo pogledali svjedoči nam o potrebi zaustavljanja zaborava i memoriranja hrvatskih predstava i kazališnih artefakata stvarajući Hrvatski kazališni muzej, za otvaranja kojega je ideju dala i godinama se zalagala moja sestra Mira Mićo Muhoberac – dramaturginja i teatrologinja. Nadajmo se da će ova kazališna i kulturološka ideja zaživjeti, a ovakve snimke kazališnih predstava barem djelomično zaustavljaju vrijeme i upućuju na to, ako ponekad i zaboravimo, da je Hrvatska uvijek imala izvrsno kazalište i da bi ga trebalo sačuvati.

©Vesna M. Muhoberac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 28. ožujka 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija