Razgovarala: Branka Primorac

Teško je cijeli glumački život dug četrdeset godina ugurati u jedan intervju. No, počnimo od kraja. Je li podjela uloga u pučkom igrokazu Trenk iliti divji baron 2020. u usporedbi s onom iz 1984. dokaz da niste pogriješili u izboru zvanja?

Da, moglo bi se reći da je to baš forenzički dokaz. U onom Trenku s praizvedbe 1984. igrala sam groficu Nadrazsi, a 2020. evo stasala u veselu i prpošnu caricu Mariju Tereziju. Primjereno, dakle, mojim godinama. U svakom slučaju, u obje produkcije beskrajno sam uživala i zabavljala se.

Još imate glumačke strasti otplaćivati kredit koji Vam je dan s diplomom glumice 1983.?

Kad smo kod kredita, studentski kredit koji nam je tada odobrio Grad Osijek nisam ni morala vraćati zbog uspješnog studija i završetka fakulteta u roku. Da, to su bila dobra vremena kad su studenti koji su bili potrebni gradu, kao što je moja generacija, bili maženi i paženi. A što se tiče ovog umjetničkog kredita, mislim da ga nikad neću prestati otplaćivati, jer moja publika zaslužuje najveće dividende od mene.

A u mirovinu ne namjeravate?

Hvala Vam na tom pitanju. Sljedećih dvadeset godina bit će ključne. Dokle god budem mogla mentalno i fizički biti na sceni i pred kamerama, to i namjeravam činiti.

Biste li radije za obljetnicu opet igrali krvavu Lady Macbeth ili lascivnu caricu Mariju Tereziju? Naime, sa Shakespeareovim Macbethom ponavlja se slično kao s Trenkom. U Macbethu ste prvi put bili na sceni još kao studentica, u ulozi jedne od Vještica, a onda 2004. igrali ste glavnu ulogu?

Neka carice Marije Terezije, dobra je ona meni, i baš je bila carska proslava s njom u tijelu. Da, u pravu ste, prvi put sam se profesionalno pojavila na sceni 1980. u ulozi Vještice u Macbethu u produkciji HNK Osijek. Pa sam,  vradžbinama koje sam tad naučila, 24 godine poslije opet avanzirala i zaigrala Lady Macbeth u sjajnoj režiji Lea Katunarića. Baš sam svojski zagrizla u tu ulogu, uz divnog kolegu Nikšu Kušelja, i puno sam demona tada u sebi morala pronaći i izbaciti iz sebe.

Tko Vas poznaje izvan scene zna da ste vesela osoba, druželjubiva, hrabra, samouvjerena, a onda negdje pročitam da imate tremu na pozornici. Čak i danas, poslije stotinjak uloga i brojnih predstava, nastupa u tuzemstvu i inozemstvu, pa i na stranom jeziku. Nije Vam Fabijan Šovagović, Vaš profesor glume, dao neki savjet kako se nositi s tom emocijom?

Trema, hm… Da, vjerovali ili ne, još uvijek je imam. Odnosno, ne znam bih li to stanje prije nazvala odgovornošću. Što više iskustva imam, mislim da mi je ta odgovornost samo još veća. I vjerujem da brojne kolege isto osjećaju. Što se tiče mog nezaboravnog profesora Šove, kojem puno dugujem, najdraža mi je njegova uputa koju mi je dao kad smo zajedno snimali Gospodski život Stipe Zvonarova. Rekao je: „Samo igraj situaciju.” I taj se genijalni savjet može primijeniti ne samo u umjetnosti, nego i u životu.

Stotinjak uloga teško je pobrojati. Možete li izdvojiti pet u kojima ste se dobro osjećali? U kojima ste liku dopustili da punokrvno živi u Vašoj interpretaciji?

Uvijek se zaista trudim da svakom liku dam život kakav zaslužuje. Ne volim da se te žene, ili muškarci – igrala sam i muške uloge, osjećaju nesretni i nevoljeni. Naravno da u tom nastojanju nisam uvijek i uspjela doći do cilja. A onih pet-šest baš najdražih, s kojima sam se najbolje osjećala? Svakako Lady Macbeth, zatim Vera u Crnom kruhu, koju sam igrala u Kölnu na njemačkom jeziku, i Tamara u Ženama u crvenom – obje Špišićeve junakinje; pa Krležina Anka u Kraljevu, Majka u Emetu Ivane Šojat, Ist u Vujčićevu Crkvenom mišu…

Sjećate li se teksta nekih od uloga koje ste odigrali davno?

Kako da ne! Tekst Vještice i danas mi se vrti po glavi (smijeh). Zgodno mi je doći, kao gledateljica, na neku predstavu koju sam nekad davno igrala, i odjednom skužim da ponavljam tekst s kolegicom koja je tog trenutka na sceni.

Kako učite novi tekst? Usput dok kuhate, a kuhate svakodnevno, ili u tišini zatvorena u sobu?

Najlakše mi je učiti tekst uz svakodnevne obaveze i poslove. Tako se i uz miomirise dobre hrane dobro uči i uloga.

Tražite li sugestije kućnog kritičara?

Da. Moj muž je moj najveći kritičar i najveća podrška. Njemu beskrajno vjerujem. I vraćam mu istom mjerom.

Volite zaigrati pred kamerama, ali Vam je nezamjenjiv živi kontakt s publikom u kazalištu. On sa sobom nosi niz opasnosti. Kažete: „Odmah osjetiš jesi li ih dobila, da li sam ih zaslužila, ili sam fulala tu večer? To vam je poput seksa. Odmah znaš na čemu si.” Rijedak ste primjer glumice koja govori kritički o svom radu. Je li Vam teško kad promašite bit lika koji igrate?

Da, u tom sam slučaju beskrajno nesretna. Osjećam se kao da sam iznevjerila dobrog prijatelja koji to nije zaslužio. Uvijek se trudim da tih promašaja i iznevjerenih očekivanja bude što manje, ali zato baš i volim teatar jer je živ organizam, neponovljiv u trenutku.

Unatoč pozivima da promijenite sredinu, ostali ste vjerni Osijeku i osječkom teatru. A zvali su Vas kapitalci poput Tomaža Pandura u Maribor i Ljubiše Ristića u Suboticu. Volite putovati, ali se ne volite seliti?

Također sam svojedobno imala i ponudu da prijeđem u ansambl zagrebačkog HNK. Jest, imala sam ponuda, ali tu nije problem selidba nego volim Osijek i nekako sam se uvijek osjećala kao vestalka HNK Osijek. Kad ste spomenuli putovanja – da, jako volim putovati; obišla sam već dosta svijeta po svim kontinentima, ali negdje vas moraju čekati vaše knjige. Morate imati bazu. Osijek je idealna baza za odlaske i povratke.

Kako je sjediti u gledalištu i gledati kolege kako se muče s ulogom ili je nadrastaju?

Volim teatar. Volim pogledati dobru predstavu. I uvijek mi je užitak kad kolege briljiraju. Isto tako budem tužna ako vidim da nisu uspjeli i da su zbog toga i oni nesretni i nezadovoljni. A to glumac može najbolje u drugom glumcu prepoznati.

Iz jednog intervjua u Glasu Slavonije vrišti podnaslov: Crvena, uvijek crvena oko mene i u meni. Boja ljubavi, strasti i pobune. Za ljubav znamo, strast je i gluma i glazba i kuhanje i putovanja, mačevanje i plivanje, a pobuna? Što najviše zavređuje Vaš bunt?

Buntovna sam prema svakom obliku nepravde. Strašno me pogađa i najmanji znak nepravde u društvu, nejednakosti, tlačenja čovjeka. Kad je posrijedi bilo kakva netrpeljivost ili mržnja, odmah skačem na noge.

Neminovno slijedi pitanje o braku s kritičarem, dramaturgom i dramatičarem Davorom Špišićem. Vaš glumački doprinos njegovim tekstovima, prema Vašoj izjavi, ide od najgore uloge u Jugu 2 do najbolje u drami Crni kruh, igrane u Kölnu na njemačkom. Kako prođe večer u vašem domu poslije tako oprečnih rezultata?

Nikad nam nije dosadno (smijeh). A kako je Špišić veliki ego, tu treba puno moje diplomacije (smijeh). Ili, kako on kaže, mi smo oboje zaljubljeni u istu osobu – u njega (smijeh).

Vas dvoje ste idealan tim – on piše, Vi glumite. Jeste li razmišljali o privatnom obiteljskom kazalištu kao što ga imaju Mladena i Miro Gavran?

Divim se tome što rade naši dragi prijatelji i veliki umjetnici Mladena i Miro. To zahtijeva puno energije, upornosti i odricanja. Iskreno, nismo nikad razmišljali da i mi pokrenemo svoje kazalište.

Na Instagramu ste, kostimirani poput nekadašnje prve dame Jugoslavije, najavili: „Drugarica Jovanka is back”. O kakvoj je ulozi riječ?

To je fotka iz predstave Donjodravska obala Drage Hedla u režiji Zlatka Svibena. Predstava je rađena ambijentalno, za Osječko ljeto kulture 2019., pa smo se u mom liku poigrali s asocijacijama na drugaricu Jovanku. Mislim da sam to baš uspješno parafrazirala, maskom i likom.

Nova sezona, nove uloge. Što nas čeka iz Vaše radionice u kazalištu, na televiziji ili filmu?

U ovo vrijeme pandemije skoro je nemoguće razgovarati o planovima. Promjene su svakodnevne. Trenutno u matičnom teatru radim iznimno zahtjevnu predstavu Dječak koji je govorio Bogu, prema prozi Damira Mađarića, a u režiji sjajnog slovenskog redatelja Same Streleca s kojim sam izvrsno radila na Emetu Ivane Šojat. Veseli me suradnja na novom tekstu. Imam nekoliko preliminarnih ponuda za televiziju, ali o tome u nesigurno i kaotično vrijeme ne bih govorila dok ne potpišem ugovore. Najveći plan mi je da pobijedimo virus COVID-19.

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 6. ožujka 2021.