Razgovarao: Borna Vujčić

30. 1. 2024. – Anita Matić Delić članica je ansambla Satiričkog kazališta Kerempuh, a u prošloj godini publika i struka posebno su je zapazili zbog njezinog iskoraka u nezavisno kazalište. Radi se o ulozi Medeje u predstavi Na dnu oceana postoje neki svjetovi, autorskom projektu Romana Nikolića, u produkciji umjetničke organizacije Arterarij iz Zagreba. Za ovo glumačko ostvarenje osvojila je Marulovu nagradu, a i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju glavnu žensku ulogu. Razgovarali smo o specifičnostima ove snažne ženske uloge, a i o njezinim suradnicima Frani Maškoviću, Romanu Nikoliću i Olji Lozici.

Možete li pojasniti začudni naslov predstave Na dnu oceana postoje neki svjetovi?

Nastao je sasvim slučajno tokom prvih proba, u jednoj od naših glumačkih improvizacija na zadanu temu kada je kolega Frano Mašković rekao: „…jer na dnu oceana postoje neki svjetovi…” Ta je rečenica redatelju Romanu Nikoliću odmah zatitrala kao savršeni naslov za priču kojom smo se bavili. Propitivali smo naše oceane i istraživali tokom procesa što se sve krije na njihovom dnu.

Imena likova u predstavi, Medeja i Jazon, preuzeti su iz Euripidove tragedije. Koje su sve dodirne točke s antičkim klasikom i kako mu je u izradi predstave pristupila dramaturginja Olja Lozica?

U viziji i režiji Romana Nikolića te dramaturgiji Olje Lozice Medeja nije čarobnica, kći kolhidskog kralja, niti je Jazon vođa Argonauta. Oni su jedan sasvim običan bračni par u suvremenom svijetu, nisu opterećeni društvenim ulogama i funkcijama koje su Euripidovim likovima zadane naslijeđem. Naši protagonisti žive sasvim normalnim životom, imaju dijete i obiteljsku kuću s lijepim vrtom u centru grada. Ono što je zajedničko antičkom klasiku i našoj suvremenoj verziji jesu ljubav žene prema muškarcu zbog kojeg se odrekla svega da bi na kraju bila iznevjerena, ostavljena te počinila najveći zločin – čedomorstvo. Nažalost, mit o Medeji danas više nije mit, on je stvarnost i to je bila nit vodilja u stvaranju ove predstave, kao i patologija svakodnevice jednog odnosa. Pokušali smo stvoriti sliku predivnog odnosa koji se kroz godine, situacije, nerazumijevanje, osude i predbacivanja pretvori u odnos koji više ne nalikuje na njihov ljubavni početak. Taj odnos, nažalost, završava ubojstvom djeteta i samoubojstvom majke. Tijekom proba imali smo višednevne razgovore na temu tko smo to mi kada smo samo mi, ali i kako se to naše mijenja u odnosu na drugog u jednom ljubavnom odnosu, o pronalasku točke pucanja ljubavnog tkiva, kao i o infanticidu. Kroz te razgovore, a u otvorenoj razmijeni iskustava i mišljenja, te razgovorima sa psihologinjom Lidijom Arambašić, u vođenim improvizacijama na zadanu temu izlazile su gomile rečenica i stajališta koje je Olja Lozica dramaturški obradila i sjajno utkala u predstavu. Od svakodnevnih rečenica, vrlo čestih u našoj dnevnoj komunikaciji, Olja je stvorila tekst koji govori koliko je krhka ljubav te koliko je tanka linija između sreće i nesreće kada se dogodi komunikacijski šum u jednom odnosu.

Nije često da glumci s angažmanom u gradskom kazalištu odluče izdvojiti vrijeme i koncentraciju za izradu predstave na alternativnoj sceni. Je li za Vašu odluku da se upustite u projekt bila ključna vizija redatelja Romana Nikolića?

Na rad s Romanom pristala sam puno prije nego sam i znala za njegovu viziju ove predstave, točnije onog trenutka kada je osnovao nezavisno kazalište Arterarij, jer su me i glumački i osobno privlačile teme kojima se njegovo kazalište bavi, propituje i prokazuje na sceni. Jedna od mojih glumačkih želja, još od studijskih dana, bila je Medeja ali Romano to nije znao u trenutku kada mi je ponudio ulogu jer tu svoju želju nikada nikome nisam rekla. Nekako se sve poklopilo baš onda kada je trebalo i njemu i meni. Poklopilo se i to da tada nisam imala probe u svom matičnom kazalištu i da mi je ravnateljica Sonja Kovačić odobrila rad u Arterariju. Nama glumcima koji smo na angažmanu u kazalištu, za rad na nezavisnoj sceni jedina je prepreka vrijeme. Mnogi od nas vole raditi u nezavisnim produkcijama, ali naše obaveze prema matičnim kazalištima su na prvom mjestu. Frano Mašković i ja smo zaposleni u gradskom kazalištu i oboje vrlo angažirani u svojim matičnim kućama. No, nekako nam se u isto vrijeme posložilo da smo slobodni za probe. Malo nam teže ide uskladiti termine igranja, ali i to nekako uspijevamo. Za glumca je jako zdravo da ponekad izađe iz dobro poznatog repertoara i okoline. Zdravo je to za naš glumački, pa i osobni razvoj. Meni osobno rad na ovoj predstavi bio je poput ljekovite kupke koja me okrijepila, pročistila i dala neku novu energiju. Svakom umjetniku to treba. To što je žiri Nagrade hrvatskog glumišta 2023. nominirao toliko mnogo nezavisnih projekata u raznim kategorijama i mnogima dodijelio nagrade, potvrđuje kako je nezavisna scena u Hrvatskoj snažna, kvalitetna i potrebna. Drago mi je i počašćena sam što sam dio te priče.

Možete li nam pobliže dočarati svoj lik, čiji se identitet poljulja kad se dovedu u pitanje uloge koje najviše definiraju njezin život, a to su uloge supruge i majke?

Nas te uloge ne bi trebale definirati, jer mi i nismo rođeni kao uloga nego kao biće. Odgojem nas definiraju, a društvene norme i očekivanja dodjeljuju uloge i funkcije. Život provedemo u ispunjavanju tuđih očekivanja. Zato se moja Medeja i pita: „Koja sam to ja kada sam samo ja? Kada sam ničija žena, ničija majka, ničija kćer? Kakva sam to ja kada sam samo ja? Jesam li ikada bila samo ja?”. Mislimo da naš opstanak, naše bivanje na ovoj kugli mora biti vezano za nekoga i da kao jedinka nisi potpun ako nemaš par osnovnih uloga koje su društveno očekivane – kao nečija kćer/sin, suprug/a, majka/otac. I kao da se bez tih uloga i stečenih obrazaca ne možeš sam/a izgraditi. Takvo mišljenje malo više dotiče žene jer se u ovom patrijarhalnom okruženju i dalje smatra kako žena nije ostvarila svoj život bez očekivanih društvenih normi. Odgojena da ne vjeruje u svoju vlastitu vrijednost, veže se uz muškarca preko kojeg će sve to nadoknaditi. Ako nemamo vjeru u vlastitu vrijednost koja nam je svima imanentna samim našim rođenjem (samo nas tome ne uče), onda nam strah od kidanja te veze donosi još jedno Medejino pitanje: „Tko sam ja bez – ti i ja?”. Ona je žena koja je odustala od svoje karijere i posvetila se obitelji, poništila sebe i prigušila vlastite ambicije, vezala svoj smisao uz muškarca koji ju s vremenom počinje uzimati zdravo za gotovo i na kraju ostavlja. Trenutak kad njezino postojanje gubi smisao, strah od samoće toliko je prevlada da na kraju presudi i djetetu i sebi.

Primivši Nagradu Hrvatskog glumišta održali ste govor u kojem ste kolegicama glumicama iskreno poželjeli partnera kakav je Vaš u predstavi, Frano Mašković. Što je u njegovom umijeću toliko poticajno za vlastiti glumački rad?

Dobar partner na sceni gotovo da je jednako bitan kao i onaj životni. Predstava je timski rad i za uspješnost predstave itekako je bitna glumačka suigra. Frano je jednostavno odličan partner, kolega i sjajan glumac. Od prve probe smo kliknuli, iako nam je ovo prvi put da radimo zajedno. Divno je kad se među glumcima razvije ta neka čudesna kemija koja doprinosi cijeloj priči, a to ide iz povjerenja, međusobnog razumijevanja i spremnosti na prepuštanje zadacima bez fige u džepu. A to je Frano. I to je rijetkost. Zato sam i imala potrebu podijeliti to javno na dodjeli Nagrade. Stvarati odnos muškarca i žene koji su u početku ludo zaljubljeni jedno u drugo pa graditi njihovu bol i raspad vrlo je delikatno, a naročito kad se igra u dnevnom boravku vrlo blizu publici. Probe su bile emotivno zahtjevne i trebalo je ponekad rastvoriti dušu, a to nije jednostavno ako osjećaš nelagodu pred nekim. Partneri trebaju imati povjerenje jedno u drugo kako bi se sa sigurnošću prepustili ulogama koje igraju. Nije to uvijek tako, ima nas svakakvih. Ima i onih koji igraju s partnerima, ali zapravo igraju za sebe. Ponekad nas redatelji i krivo spoje pa sam tim više zahvalna Romanu što mi je dao priliku da zaigram sa ovako sjajnim partnerom.

Koje izvedbene postupke omogućuje ambijent predstave, odnosno napuštena obiteljska kuća, u odnosu na konvencionalnu pozornicu?

Taj intiman prostor dnevnog boravka snažno radi za predstavu jer ruši sve zidove kazališta. Publika dolazi u naš dnevni boravak poput gosta, sjedi metar i pol od nas, a s vremenom postaje i voajer i svjedok jednog bračnog odnosa o kojem susjedi misle da je divan. Romano je ovim prostorom gledatelju dao priliku da iz neposredne blizine razbije iluziju o onome što vidi izvana (divan par, lijepa kuća, dobar auto, slatko dijete) i osjeti što snažnije ljubav i sreću, nelagodu svog prisustva u trenucima tuđe svađe, bolnu tišinu, prijeteću šutnju, udah i izdah jednog raspada. U ovom se prostoru sve vidi i osjeti i nitko se ne može sakriti – ni mi niti publika. U konvencionalnom kazalištu od publike nas dijeli, a ujedno i štiti, fizička distanca. Na dnu oceana doista postoje neki svjetovi koji se ne mogu istraživati s distancom.

©Borna Vujčić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. siječnja 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija