Piše: Josip Grozdanić

Filmska, televizijska i kazališna glumica Hermina Pipinić napustila nas je onako kako je i živjela – mirno, povučeno i dostojanstveno. Onako kako je većinom i gradila svoju profesionalnu karijeru, uvijek dalje od izrazitije pozornosti publike i javnosti, zadovoljna formalno sporednim i malim ulogama koje su se upravo zahvaljujući njezinu histrionskom daru pretvarale u velike uloge, ili barem dovoljno velike da se svim gledateljima čim ju vide trajno urežu u sjećanje. Danima se tako nije ni znalo da je preminula, a dijelom zahvaljujući i odlascima brojnih glumačkih velikanki i velikana krajem 2020. godine, njezin je odlazak ostao u drugom planu, daleko od pozornosti medija.

Ako to i nije bila, ili ne bi bila njezina želja, može se reći da je polaznica zagrebačke glumačke škole koja je od 1948. godine nastupala u Prvom dramskom kazalištu, današnjoj Komediji, te koja je na filmu debitirala sporednom rolom u Milionima na otoku Branka Bauera iz 1955. godine, i posthumno zadržala osobni i umjetnički habitus kakav je njegovala tijekom čitavog života. Habitus izuzetno talentirane, samozatajne, mirne i u odnosu prema glumačkom zvanju iznimno predane i profesionalne glumice koja se tijekom posljednjih više od pola stoljeća uvijek klonila svjetala reflektora i pozornosti medija, mudro puštajući da umjesto nje govore njezine uloge. Uloge jednostavnih žena iz naroda koje je svojom damskošću, urođenom i nenametljivom elegancijom, smirenošću koja je jasno sugerirala karakternu čvrstinu i dosljednost, odmjerenošću u tjelesnoj i verbalnoj komunikaciji te profinjenim crtama lica koje su uvijek i bez iznimke odavale bogate intimne svjetove njezinih likova, činila ne samo markantnima i pamtljivima, nego i na neki način posebnima.

Bez obzira tumačila Agnezu u neorealističkoj drami Cesta duga godinu dana Giuseppea De Sanitsa, dobitniku Zlatnog globusa koji je osvojio i oskarovsku nominaciju, a u kojem je sjajno figurirala pored neusporedivo poznatijih i iskusnijih Eleonore Rossi Drago, Silvane Pampanini i Massima Girottija, Jelku u ratnoj drami Kota 905 Mate Relje, koja se zahvaljujući i njoj prometnula u veliki hit, Olgu Ivanovnu u pustolovnoj drami Stepa Alberta Lattuade, u kojoj je sekundirala glumačkim imenima kakva su Charles Vanel i Marina Vlady, ili psihički neuravnoteženu Boženu u također Reljinu ratnom filmu Opasni put, nagrađenom na festivalu u Veneciji, Pipinić je uvijek bila prepoznatljiva i pouzdana.

Šezdesete su godine predstavljale zlatno razdoblje njezine glumačke popularnosti, pa je s ulogom Marije u krimi-drami Dan četrnaesti Zdravka Velimirovića dospjela i na crveni tepih u Cannesu, a u to je desetljeće ušla rolom Mame, također u Veneciji u programu za mlade, u nagrađenom vrlo zanimljivom srednjemetražnom filmu Piko Srećka Weyganda. Pipinić je bila odlična interpretatorica dramski intrigantnih likova iz pozadine ili drugog plana, kakve su Maria u ratnom trileru Dvostruki obruč Nikole Tanhofera prema scenariju Ive Štivičića, Vera u triler-drami Druga strana medalje Fadila Hadžića, i Jaga u Babajinoj Brončanom arenom ovjenčanoj adaptaciji Kolarove Breze. Tijekom 60-ih išla je iz projekta u projekt, godišnje nastupala u tri do četiri igrana filma i nekoliko TV-drama, a popularnost joj je donijela i angažmane u više međunarodnih produkcija kakve su bile vestern Labirint smrti redatelja Alfreda Vohrera, iz serijala adaptacija romana Karla Maya s Old Surehandom i Winnetuom kao junacima, i kostimirana Pobuna barbara Guida Malateste.

U drugoj polovini 60-ih nastupila je i u izvrsnoj socijalnoj drami Protest Fadila Hadžića, spomenutoj Brezi i solidnom trileru Pošalji čovjeka u pola dva Dragoljuba Ivkova, da bi se sljedećih nekoliko godina posvetila radu na televiziji, te među ostalim ostvarila uloge i u drami Adam i Eva Marija Fanellija, vrlo popularnoj seriji za djecu Veliki i mali Berislava Makarovića i Eduarda Galića te također Galićevoj dramskoj mini-seriji Sam čovjek.

Iako su se njezini intenzivni angažmani nastavili i tijekom 70-ih, od uloga u dramama Živjeti od ljubavi i Pucanj Kreše Golika, preko onih u žanrovski srodnom ostvarenju Ludi dani Nikole Babića i u ratnoj drami Akcija stadion Dušana Vukotića, potom u filmovima Kronika jednog zločina i Muke po Mati Lordana Zafranovića, do u međunarodnoj produkciji realiziranoj emigrantskoj drami Pokušaj bijega Vojtěcha Jasnýja i također ratnoj drami Željezni križ Sama Peckinpaha, popularnost i traženost Hermine Pipinić više se nije mogla mjeriti s onom desetljeće ranije. Ipak, 70-e su joj donijele zapažene sporedne role u kultnoj Golikovoj seriji Gruntovčani, prema mnogima najuspjelijoj hrvatskoj seriji uopće, i u izuzetno popularnim Kapelskim kresovima Ivana Hetricha.

A u 80-ima će ostvariti manje uloge u Vukotićevim Gostima iz galaksije i Zafranovićevim Večernjim zvonima, kao i u krajem desetljeća realiziranim Krvopijcima Dejana Šorka, da bi joj uloga Melite Vragec, majke klana Vragec iz sjajne i trajno iznimno popularne serije Smogovci Hrvoja Hitreca i Milivoja Puhlovskog, postala možda i najprepoznatljivija. Svakako ona uloga po kojoj je već desetljećima pamte generacije klinaca i nakon završetka snimanja koje 1996. godine se povukla u mirovinu. Iako tijekom posljednjeg četvrt stoljeća nije glumila niti istupala u javnosti, gledatelji itekako pamte damu hrvatskog filma i televizije Herminu Pipinić, kao i njezine markantne glumačke kreacije.

©Josip Grozdanić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 8. siječnja 2021.