Razgovarala: Katarina Kolega

30.6.2024. – „Želimir Mesarić, erudit i homo theatralis, filmofil, klasičar, klasični filolog i anglist, kazališnu režiju i radiofoniju diplomirao je 1972. na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Jedan je od najposvećenijih čuvara kazališne igre i hrvatskoga kazališta“, riječi su predsjednika žirija za dramu Velimira Čokljata, koji mu je dodijelio Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo. Želimir Mesarić Nagradu je primio u studenom prošle godine, a zatim je u Osijeku i Zagrebu s predstavom Jom Kipur ili pomirenje proslavio pedesetu godišnjicu umjetničkog djelovanja. Ona je najbolje prikazala njegova stalna umjetnička stremljenja jer je tijekom karijere često posezao za romanima domaćih autora koji su se bavili važnim društveno-političkim temama.

Nakon obljetničke predstave Jom Kipur ili pomirenje, s kojom je osječko HNK gostovalo u zagrebačkom HNK-u, izjavili ste da ste za svoj jubilej tragali za kontroverznim tekstom. Po čemu je taj istoimeni  roman Ivane Šojat za Vas kontroverzan?

Jom Kipur je u židovskoj vjeri praznik pomirenja. Zato i jest naslov predstave Jom Kipur ili pomirenje, a to pomirenje nije izvanjsko nego ono unutar nas samih. Čim smo to prebacili u intimni prostor, stvari postaju kontroverzne jer je najteže pomiriti se sa samim sobom i riješiti se mržnje, što je glavna opsesija protagonista Josipa. Mržnja je destruktivna pojava protiv koje sam najslabije opremljen za obranu. Znam se boriti protiv drugih negativnih emocija, ali s mržnjom mi je to nemoguće. Josip izgovara ključnu rečenicu: „Deset godina sam mrzio Srbe zbog svega što su mi napravili, no nemoguć je život u stalnoj mržnji. Pokušat ću iz toga naći izlaz“.

Katarzičnost te predstave upravo je u tome što Josip uspijeva kroz deset terapijskih seansi naći recept kako se obraniti i naći svjetlo na kraju tunela, umanjiti mržnju u sebi.

On pritom nosi u sebi ne samo ratne traume, nego i obiteljske rane.

Naravno. Mržnja je posljedica svega toga. Demone je naslijedio od djeda i oca. Zahvaljujući disfunkcionalnoj obitelji Josip uspijeva proniknuti u nukleus sotonskog Zla koji ga prati.

Književnica Ivana Šojat prava je ratnica i kad govori o strahotama, kad kritizira i opisuje rak-rane, na to ima potpuno pravo. U ovom se romanu ona sama izložila jer je imala oca koji je bio prilično tvrd i netolerantan, imala je svoje osobne modele, vlastita obiteljska iskustva. A grozne ratne priče prikupljala je kroz svjedočanstva ljudi zarobljenih u Stajićevu i u drugim logorima. Ono što je opisala u romanu je blaži dio onoga što je prikupila, a što je toliko strašno da je neizrecivo.

Kako to da ste odabrali upravo taj njezin roman?

Želio sam pedeset godina umjetničkog djelovanja obilježiti domaćim autorom i dramatizacijom romana jer sam tijekom karijere to često radio, ponajviše zato jer sam u romanima nailazio na teme koje su bile aktualne i zanimljive, a kojima se dramatičari nisu bavili. Budući da Ivanu Šojat dobro poznajem jer sam često radio u Osijeku, zamolio sam je da mi napiše dramski tekst na tragu Marat/Sadea ili Mannova Čarobnog brijega. Htio sam, naime, da se radnja predstave zbiva u psihijatrijskoj klinici gdje izludjeli Hrvati zamišljaju da su neka lica. Kad sam to rekao Ivani, ona mi je donijela svoj roman. Kad sam ga pročitao, znao sam da je to točno ono što tražim. Zadovoljavao je sve moje kriterije: aktualan je, meni zanimljiv i kontroverzan jer čim je nešto aktualno, odmah je i kontroverzno. Ako nije, onda nešto ne štima s aktualnošću. Kontroverza u ovom slučaju je zadiranje u bolna mjesta, jer ona se ne mogu riješiti ako ih ne diramo. A kazalište mi se čini da je pravo ticalo za to. Potiče nas da razmislimo, da se dogovorimo, da propitujemo i da se za to zalažemo. Teatar postavlja pitanja, a ne daje odgovore.

Vjerujem da nije bilo lako dramatizirati tako opsežan roman. Vi ste se usredotočili na Josipovu priču, a čak ste, zajedno s dramaturginjom Majom Gregl, nadopisali svoj završetak – iako o tome Ivana Šojat ne piše, na kraju predstave sugerirate početak jedne moguće lijepe ljubavne priče i boljeg života.

Moram priznati da je kraj moje maslo. Ivana mi je dopustila i da na kraju završim rečenicom: „Dugo putovanje u dan“, što je, naravno, parafraza O’Niellova Dugog putovanja u noć. Stvarno vjerujem u svjetlo na kraju tunela bez obzira na sve. Ako izgubimo vjeru, ufanje, ljubav, onda se stvarno svi možemo baciti kroz prozor. Što se tiče samog rada na romanu, kad smo Maja Gregl i ja krenuli u adaptaciju, postavio sam osnovnu strukturu. U radu na adaptaciji-dramatizaciji pridružila nam se mlada dramaturginja Ivana Klaić. Služili smo se filmskim sredstvima: video projekcijama, snimljenim Danceom macabreom, snovima pomoću kojih prikazujemo Josipova sjećanja i noćne more. U njima se reflektiraju njegove traume i demoni koji ga opsjedaju. Čini mi se da smo uspjeli sažeti roman i da nismo ništa bitno izostaviti. Uz Josipa, tu je i sjajan psihijatar Romić koji nailazi na prepreke u karijeri jer je posvojeno dijete romskog podrijetla. Kroz njegovu priču otvara se pitanje tolerancije, a ja se cijeli život borim s logikom ili-ili. Ili si s nama, ili si protiv nas. Ili si desni, ili si lijevi. Nikako da konačno prihvatimo da može biti i-i. Zašto ne bi bilo i tvoje i moje? Tu mogućnost pomirbe uporno preispitujem jer mi je isključivost neprihvatljiva. Nažalost, polako odustajem od dijaloga s isključivim ljudima – uzaludan je trud. Moram citirati svog profesora Georgija Para koji je na pitanje o poruci predstave odgovarao: „Hodite doma i budite bolji!“. Nema bolje rečenice.

Vjerujete li u to?

Ja to priželjkujem, a više od toga ne mogu ponuditi.

Jeste li Vi postali bolji gledajući neke predstave?

Jesam. Kad sam u životu naletio na izuzetne predstave. Jedna od njih bila je San ljetne noći Petera Brooka. Nakon nje sam bio prezadovoljan jer sam doživio vrhunsku kazališnu magiju u kojoj, da citiram velikog Tina Ujevića, „…sve velike boli postaju male“. To je za mene bila katarza u smislu doživljaja kazališta jer je predstava izazvala ljubav i vjeru u teatar i dala mi vjetar u leđa, nadahnuće za daljnji rad.

Vratimo se još malo Jom Kipuru – moram spomenuti izvrsnog Ivana Ćaćića koji je tumačio Josipa, kao i sjajnog Duška Modrinića u ulozi psihijatra Romića.

Čim sam pročitao roman, znao sam da će Josipa glumiti Ivan Ćaćić. U životu glumca rijetko se dogodi da glumac u pravom trenutku, u svojim zrelim godinama, dobije pravu rolu, Kaiserrolu. To su uloge Hamleta, Learea, Edipa, Oresta i slično. Ćaćićev životopis pun je životnih epizoda koje su se sjajno uklopile za razumijevanje tog karaktera. On je po vokaciji pravi vođa: talentiran je, moćan, a skroman. Nadam se da će ove godine prosudbena komisija Nagrade hrvatskog glumišta prepoznati njegov sjajan rad na ovoj ulozi. Duško Modrinić je također sjajan i njegova je uloga također vrlo važna. On je u ovom slučaju fantastičan Mitspieler.

Biste li se složili s tvrdnjom da je dobra glumačka podjela sedamdeset posto redateljskog posla?

To je apsolutno točno. Možete imati idealnu podjelu u glavi, no ispostavi se da te osobe imaju malo vremena, jure na snimanja i nisu posvećene radu onoliko koliko očekujete. S druge strane neki su glumci samozatajni, a mogu vas iznenaditi svojim predanim i vrijednim radom. Oni kod mene imaju prednost. Nekoliko puta sam se opekao kad sam odabrao takozvane zvijezde jer sam naletio na prepreke koje nisam očekivao. Što sam stariji, to sam pametniji, pa sad biram skromnije a radišnije vodonoše. Takvu sam podjelu imao u Osijeku i tu se stvarno može reći da je dobra podjela pola posla. Volim nogomet, pa ću nogometnim rječnikom reći da osječko kazalište trenutačno ima sjajnu klupu, ima petero studenata koji su briljantni.

Kako radite s glumcima? Možete li mi opisati svoju metodologiju rada?

Pripadam takozvanoj post postgavellijanskoj generaciji, zajedno s Ivicom Kunčevićem, Tomislavom Radićem, Petrom Večekom, Mirom Međimorcem i Marinom Carićem. Božidar Violić, Georgij Paro, Kosta Spaić, Dino Radojević i Joško Juvančić su postgavellijanci. Nakon nas toj skupini pripadaju Krešimir Dolenčić, Zoran Mužić i Dražen Ferenčina, a danas bi to bio Ivan Planinić. Svi spomenuti redatelji ne prikrivaju glumca. Kad se glumac prikriva i sapne u koncepte, nestane emocije.

Stoga radim po tipičnom gavellijanskom principu glumačke sfere koju je Gavella podijelio na etiku, tehniku i estetiku. Počinjem s dugim radom za stolom tijekom kojega analiziramo što je pisac htio reći i postavljamo najvažnija pitanja: kako, kada, kome, gdje i zašto? Tu je i Gavellin Mitspiel. Ako se to preskoči, onda imamo nered na pozornici i tada stradavaju emocije. Kad je glumac bez emocije, to se vidi, publika to osjeti.

Za stolom se dogovorimo o odnosu, situacijama, radimo psihogram lica, analizu karaktera, a nakon analitički preciznog rada za stolom, lako nam je krenuti u prostor. Ivan i Duško su zapisivali sve što smo za stolom dogovarali, što je bilo sjajno jer smo se na pozornici odmah svega sjetili.

To je ta etika – zajedništvo, moral. Tehnika je govor i tijelo, a estetika je rezultat svega toga.

Zanimljivo mi je kako predstava Careva kraljevina Augusta Cesarca, s kojom ste počeli redateljski staž u Gavelli 1974, i Jom Kipur, pedeset godina poslije, imaju dodirnih točaka – upravo psihijatrijsku ustanovu u kojoj pacijenti govore o manama političkih i društvenih sustava – ondašnjeg i današnjeg.

Ako ste u psihijatrijskoj ustanovi, možete reći sve što izvan nje ne smijete. Sve vam se dopušta i možete govoriti svašta, a ljudi će odmahivati rukom i govoriti: „Pusti ga, lud je“. Zato ludi Petković u Carevoj kraljevini viče: „Živjela Hrvatska!“. Pazite, on to govori s pozornice 1974. Samo je luđak mogao to vikati. Isto kao što danas Josip Matijević kritizira Hrvatsku u psihijatrijskoj ustanovi. On ima pravo kritizirati, prozivati lažne branitelje, zvati ih kriminalcima zadnje vrste. To je moć teatra. Ljudi čitaju ili ne čitaju knjige, ali s pozornice mnogo ljudi čuje te rečenice.

Predstava Orden koju ste režirali prema romanu Stjepana Čuića bila je početkom osamdesetih previše provokativna pa se izvela samo jedanput. A roman je završio u Šuvarovoj Bijeloj knjizi.

To je odličan roman. Čuić suprotstavlja dva susjeda iz istog sela – jedan je partizan, a drugi kolaboracionist. Obojica su razočarani – prvi zato što nije ispunio snove, a drugi jer su snovi nešto drugo od onoga što si je on zamislio. To su odlično igrali Žarko Savić i Krunoslav Šarić. Sjećam se da se generalna proba u Kulušiću 1983. održala noću i da se na njoj skupilo mnogo sjajnog svijeta. I to je bila njezina prva i zadnja izvedba. Zabranjena je uoči premijere. Nedugo nakon toga dobio sam poziv iz Novog Sada da gostujem s njom na festivalu Sterijino pozorište. Kod nas je bila zabranjena, a zovu nas na festival – to se moglo protumačiti kao da je Centralni komitet u Novom Sadu liberalniji od onoga u Zagrebu. Nisam htio da nas se koristi u potpuno pogrešnom političkom kontekstu pa smo odbili otići.

Predstava se obnovila devedesetih godina, s istom glumačkom podjelom, no ni tada nije imala većeg uspjeha.

Istina. To nije bilo više to jer nije postojao isti naboj. U toj predstavi ponovno smo se pitali zašto sve mora biti ili-ili, a ne i-i. Zašto treba odmah strijeljati, zašto se ne pokuša razgovarati. U tome je teatar par exellence politički jer pokazuje apsurd isključivosti.

Birali ste romane i drame koji su se bavili političkim temama. Znali ste govoriti da volite politički, ali ne i politikantski teatar.

Dok sam studirao, naš nam je profesor Kosta Spaić često govorio o politici i teatru, o tome koliko politike ima u antičkoj drami, kod Moliѐrea i Shakespearea. Politički teatar oduvijek je prisutan, no ne i politikantski. Politikantstvo je uglavnom na rubu netolerancije ili čak i mržnje. Stoga, političko jako da, politikantsko nikako!

Zbog čega je cenzuriran Vaš diplomski rad, televizijska drama Prepušteni koja je napravljena prema scenariju Branislava Glumca?

To nije bilo zbog politike jer u njoj ništa nije bilo nacionalističko ili antipartijsko. Prikazali smo atmosferu trnjanskih gostionica i gornjogradske kavane Pod starim krovovima s karakterima pjesnika, skitnica, radnika. Taj je film bio na tragu tada popularnog francuskog filma noir, Makavejevljeva crnog vala i estetike Živojina Pavlovića koji je 1967. za Buđenje pacova dobio Srebrnog medvjeda u Berlinu. Ti su se filmovi bavili mračnom stranom ljudske svijesti i mislim da je moja televizijska drama zbog toga bunkerirana. Inače, diplomirao sam na televizijskoj drami jer je prof. Kosta Spaić tada bio dekan i uveo je kolegije filmske i televizijske režije. Kako nije bilo dovoljno studenata koji bi pohađali te kolegije, slušali smo ih i mi s kazališne režije. Studentima koji su tri godine slušali kolegij ponudili su samostalne projekte. Budući da se u to doba nije bilo baš lako izboriti za diplomsku režiju u nekom kazalištu, iskoristio sam priliku i diplomirao s televizijskom dramom. Kasnije sam napravio nekih desetak televizijskih drama i u sjećanju mi je ostao Lov Stjepana Šešelja s Fabijanom Šovagovićem u glavnoj ulozi seljaka Stipana koji se sukobljava s direktorom Božom kojeg je igrao Edo Peročević, a Božo je bio prototip generala Parmaća, neprikosnovenog gazde Neretve. Nakon što je vidio film, Parmać je pisao pritužbu Centralnom komitetu s pitanjem tko nam je dopustio da ga prikažemo takvim. Međutim, Šešelj i Parmać su to raspravili uz žmul vina i nitko na to više nije trzao.

Kako ste se nosili s cenzurama?

Ne smatram se cenzuriranim redateljem. Nikada nisam izlazio iz estetskog, civiliziranog kulturnopovijesnog konteksta. Čuvao sam se politikantstva. Mi se nalazimo na vjetrometini koju je Kamov odlično opisao.

Kad već spominjete Kamova, uprizorili ste osamdesetih godina vrlo uspješno Kamov, smrtopis Slobodana Šnajdera u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu.

To mi je jedna od desetak najuspješnijih predstava. A napravio sam je iz bijesa. Naime, Ljubiša Ristić režirao je taj tekst u Zagrebu s pet Kamova. U njemu je potpuno prikrio Kamovljevo hrvatstvo, izostavio je njegovu bitnu rečenicu: „Bog i Hrvati! Šuti, pa plati“. Naljutilo me to relativiziranje i htio sam napraviti svoju redateljsku verziju tog teksta s mladim Božidarom Alićem koji je ulogu sjajno igrao, a već tada je bio kontroverzan. Moj je Kamov uzeo sa sobom u Barcelonu stolnjak s hrvatskim grbom. Kad je Ljubiša Ristić pogledao predstavu, rekao je: „Odlično glumite, ali imam zamjerku: cijelu predstavu Mesarić je napravio zbog hrvatskog grba na stolnjaku“. Bilo je to 1983. To je bila stvarno velika i vrlo uspješna predstava.

Taj ste tekst prvo režirali u formi radiodrame za Dramski program Hrvatskog radija. Koliko Vam je to pomoglo u kasnijem postavljanju na pozornicu?

Na radiju sam kod urednika Čede Price isprobao kako taj tekst funkcionira u pedeset minuta i iz toga je kasnije nastala predstava. U radiodrami sam čuo kako zvuče Šnajderove rečenice i uvjerio se da fantastično dočaravaju živi govor. U radiodrami najvažniji je rad s glumcem. Tu se postavljaju odnosi, psihologija lica i zato je ona sjajna za početak rada na kazališnoj predstavi.  Stoga sam predložio ravnatelju splitskog HNK-a Ivici Restoviću da taj komad režiram u kazalištu i on je prihvatio.

To Vam nije bila prva režija u splitskom HNK-u. Kako ste došli do tog kazališta?

Moja prva režija u Splitu bila je Dan kada je Mary Shelley susrela Charlottu Bronte 1980. Taj Manetov komad predložio mi je Vjeran Zuppa i odmah mi se svidio jer sam volio horore i fantastiku. To je bila vrlo uspjela predstava i nakon nje me Zuppa pitao što bih iduće htio raditi pa sam mu predložio Kamov, smrtopis.

Dosta ste komada postavili na radiju, a kao dijete bili ste strastveni slušatelj radiodrama. Može li se reći da je i to pomalo odredilo Vaš put?

Djelomično da. Sjećam se još radioigre Zeko Naduvenko. Osim toga, moj je tata imao pretplatu u HNK-u na Operu, Dramu i Balet i vodio me na sve predstave. Sjećam se da smo mogli zakasniti u crkvu, ali ne i u kazalište. Tu je počela moja inicijacija i fascinacija teatrom. Kad sam imao 14 godina, na radiju sam čuo da Pionirsko kazalište traži mlade koji se žele baviti teatrom. Tada sam se pojavio kod Zvjezdane Ladike, a tamo je bila i Slavica Jukić, Đimi Jurčec, Miško Polanec i drugi. Zvjezdana nam je u goste dovodila dr. Branka Gavellu koji nam je pričao o teatru i to je odredilo moj put. Predivne sam godine proveo u PIK-u, a zatim sam upisao klasičnu filologiju i anglistiku jer se režija nije mogla upisati bez jednog završenog studija. Jedan od najboljih trenutaka u životu bio mi je kad je tajnica Ružica na Akademiji dramske umjetnosti pročitala moje ime, kad sam bio primljen na Akademiju. Ne mogu Vam opisati taj ushit, sreću, zadovoljstvo. Često sam se pitao: „Bože, kakav bi bio moj život da nisam bio primljen? Nikakav!“.

Teatar je moj život i ne znam što bih u životu radio da nisam uspio upisati režiju. I danas sam uvjeren da je za moj prolaz presudan bio Prometejev monolog koji sam pročitao na starogrčkom, a potom i u prijevodu. U komisiji su sjedili profesori Spajić, Batušić, Švacov, Marinković i zainteresirano su me slušali. Znao sam da su bili zadovoljni.

Imali ste i velike učitelje na Akademiji. Spomenuli ste već Kostu Spaića i Georgija Para, koji je znatno utjecao na Vašu redateljsku estetiku.

Prvo me 1968. Violić pozvao da mu asistiram na Prikazanju života i muke svetih Ciprijana i Justine i to je bio moj prvi susret s ambijentalnim teatrom. Predstava se izvodila ispred jezuitske crkve. Kasnije sam asistirao Kosti na Cezaru, a zatim me pozvao Paro te sam radio na njegovom dubrovačkom nizu: Životu Eduarda II., kralja Engleske, Kristoforu Kolumbu i Areteju. U Areteju mi je povjerio da vodim probe jer su bile dvije paralelne podjele i to je bio put do moje Ponoćne serenade. S prof. Mladenom Engelsfeldom osmislili smo Shakespeareove sonete koje smo isprepleli s događajima iz Shakespearovog života: sukobi s pjesnicima Peelom, Marloweom, Puritancima. Pero Gotovac nam je napisao glazbu koju je Ibrica Jusić sjajno otpjevao. Predstava se izvodila u Sponzi, uz svijeće, i publika ju je sjajno prihvatila. Dalibor Foretić napisao je kritiku i to je bila prva profesionalna kritika neke moje predstave. Nakon toga sam dobio ponudu da napravim nešto slično u Dramskom kazalištu Gavelli i tako sam u suradnji s Mladenom Kuzmanovićem, profesorom na ondašnjoj Jugoslavistici, osmislio Gartlic za čas prekratit u kojemu smo isprepleli Frankopanov Gartlic, njegova oproštajna pisma Katarini, kajkavske recepte i kajkavsku poeziju – od Habdelića do Kalinskog. Pero Gotovac nam je osmislio izvrsne songove. Tom predstavom htjeli smo predočiti svu tragediju kajkavskog izričaja. Montažom različitih tekstova ponovno smo dobili ozračje povijesnosti koje me stalno intrigiralo. Sjećam se da je profesor Kosta Spaić došao na generalku i da nam je udijelio same panegirike i to mi je bila ulaznica za Gavellu.

Kajkavsku književnost nastavili ste njegovati i kasnije – postavili ste Diogeneša, Matijaša Grabancijaša Dijaka…

Režirao sam i Don Quijotea na kajkavskom u HNK-u Varaždin, pod naslovom Von Lamot od mača, u prepjevu na kajkavski vrsnog poznavaoca kajkavskog Tomislava Lipljina. Ta lica na kajkavskom tako dobro zvuče da je to božanstveno. Tomislav Lipljin je fenomenalno prepjevao i Shakespearea na kajkavski te je sva Shakespeareova duhovitost došla do izražaja, a još smo je i potencirali. U Varaždinu sam postavio još neke komade na kajkavskom, primjerice Kolarovu Brezu i Šenoinu Ljubicu, ali radio sam ih i u Gradskom kazalištu Komediji gdje sam, primjerice, postavio Gospodsko dijete svoga strica Kalmana Mesarića na šestinskoj kajkavštini. Sjećam se da nam je tekst lektorirala baka glumca Zlatka Ožbolta koja je živjela ispod Sljemena i govorila tom šestinskom kajkavštinom koja je uistinu posebna.

Čak se i u svojem pedagoškom radu zalažem za kajkavske naslove. Smatram da studenti moraju naučiti sve naše književne idiome. Dijalekti su pravo bogatstvo našeg jezika.

Čini mi se da nema kazališta u našoj zemlji u kojemu niste radili.

Istina. Znalo se dogoditi da se u isto vrijeme u tri zagrebačka kazališta igraju moje predstave, kao i u Splitu, Dubrovniku, Varaždinu. Drage su mi i one predstave koje sam režirao u Mariboru i Celju, gdje sam jedno vrijeme dosta radio. Često sam režirao i u Satiričkom kazalištu Kerempuhu, nekadašnjem Jazavcu. Znam da sam postavljao izvrsnog slovenskog satiričara Tonu Partljiča, sjećam se njegova komada Ščuke pa ni… Nije lako napisati dobru satiru. Ona mora biti aktualna, ubojita, duhovita. Postavio sam u Sloveniji i Ibsena Ima zločina i zločina.

Režirali ste nekoliko Ibsenovih komada, a za Strindbergovu Sablasnu sonatu dobili ste nagradu za najbolju režiju na Gavellinim večerima 1977. U jednom razgovoru rekli ste da jako volite skandinavske pisce. Zašto?

Istina. Jako volim Nordijce jer oni duboko kopaju ispod slojeva duše i uma. Na Akademiji sam sa studentima treće godine napravio predstavu Play Ibsen, gdje sam isprepleo najznačajnije scene iz pet Ibsenovih komada koje povezuje Peer Gynt i s tim sam bio silno zadovoljan. Moram priznati da bih takvu predstavu htio režirati i u kazalištu. U Osijeku sam napravio Neprijatelja naroda kojeg sam, uz pomoć dramaturga Davora Špišića, također povezao s Peer Gyntom i to je također jako dobro funkcioniralo. Protagonist Stockmann je idealist, a postoji jedna definicija idealista koja mi je jako draga: „Gleda u zvijezde i pada u prvu rupu“. Stockmann je u našoj predstavi sanjao Peera Gynta – time smo potencirali njegovu naivnost i čistoću, vjeru u idealno društvo bez nepravde. Taj je komad i danas nakon više od sto godina silno aktualan jer prevare i lažni projekti, zatrovane toplice, i dalje postoje. Volio bih to ponovno napraviti u osječkom HNK-u koji sad ima sjajnu generaciju tridesetogodišnjaka.

U osječkom HNK-u bili ste ravnatelj Drame ratnih godina, 1992./1993. Čega se sjećate iz tog razdoblja? Kako to da ste iz Zagreba odlučili otići u ratom zahvaćen Osijek?

Smatrao sam to svojom dužnošću. Nisam bio spreman za borbu, ali umjetnik u ratu može naći višestruku ulogu. Tih sam godina i politički dosta pomagao, ali ovo je baš bio hrabar čin. Intendant Ivković pozvao je Zorana Juranića za ravnatelja Opere i mene za ravnatelja Drame. Nas smo dvojica spremno prihvatili taj poziv, zbog čega sam baš bio sretan. Sjećam se programa koji sam osmislio. Imao sam Vujčićeva Crkvenog miša, što je bila najbolja režija Radovana Marčića, Zoran Mužić je režirao Tenu, zatim smo radili Von Horvatha. Osmislio sam repertoar koji nije bio politikantski, ali je bio politički jer je u agresiji govorio o stvarima iz običnog života a ne o onome što smo proživljavali: o ubijanju, zlostavljanju – svemu onome o čemu danas govori Jom Kipur. Sjećam se jedne kritike u kojoj je pisalo da moj repertoar nije bio ni revolucionaran niti prikladan za ono vrijeme jer je ljudima na drukčiji način nudio pogled na običan život. A ja sam upravo to i htio. Sada je vrijeme da se govori o zločinima, a ne onda kada te zločine izravno doživljavaš i svaki dan strahuješ za svoj život. Tada je publici trebalo ponuditi nešto drugo. Nikad neću zaboraviti premijeru Tene. Igrali smo na pozornici, u razrušenom kazalištu; prave ruševine su nam bile scenografija. Predstava treba početi u 20 sati, a 15 minuta prije početka nije bilo nikoga. Sirena je stalno tulila i bili smo uvjereni da se predstava neće održati. Međutim, odjednom se u pet minuta gledalište napunilo, došlo je stotinjak ljudi, elegantno obučenih. Nakon pola sata ponovno se oglasila sirena. Izašao sam na pozornicu i upitao gledatelje žele li da prekinemo predstavu. Tada se zaorio silan pljesak i predstavu smo odigrali do kraja, bez prekida. U međuvremenu se oglasila i uzbuna za svršetak opasnosti. Na kraju smo dobili gromoglasan pljesak, a mi smo svi izašli na pozornicu i pljeskali publici. To je stvarno bila moćna scena, kao u filmu, koju nikada neću zaboraviti. Tu sam shvatio svu moć teatra jer ono u danom trenutku ipak može biti i utjeha i uzdarje i nada. U dva sata te večeri može se sažeti cijeli moj ratni Osijek.

Kasnije ste bili i ravnatelj Drame u zagrebačkom HNK-u. O čemu ste najviše vodili brigu?

Na prvom mjestu su mi bili repertoar i glumci. Vodio sam brigu o tome da budu zastupljeni domaći dramski tekstovi te da glumci što više igraju. Jer glumac može biti genijalan, ali ako vrlo rijetko igra, onda nema ništa od te svoje genijalnosti ni on, ni teatar, ni publika.

Bili ste i član kazališnih vijeća. S obzirom na to da ona imaju samo savjetodavnu ulogu, imaju li smisla?

Imaju. Ovisno o tome u kojem ste kazalištu i tko su drugi članovi. Vijeće bi se trebalo umiješati kad velike stvari pođu ukrivo. Ne mislim toliko financijski, koliko estetski. Vijeće bi trebalo imati snagu upozoriti ravnatelja Drame, Opere, Baleta. Moram priznati da sam pokušavao, ali nisam imao uspjeha. Uglavnom je završilo ohlađenim odnosom s kolegama umjetnicima u tom istom kazalištu.

Kako tumačite to da možete imati izvrstan tekst i sjajne glumce, a opet da predstava ne poluči dobar uspjeh?

Kazališni đavo vam na večeri premijere dođe ili ne dođe. Nemam drugog odgovora. Jean-Louis Barrault znao je govoriti da se odnos pozornice i gledališta može usporediti s ljubavnim činom. S pozornice zavodimo publiku i ako uspijemo ostvariti ljubavni čin, onda smo uspjeli. Ako do njega ne dođe, nismo. Možemo uistinu imati odlične glumce i sjajan tekst, a ne osvojiti publiku. „Sve je krasno, a nema predstave“, tako mi je nakon jedne moje predstave rekao bliski prijatelj. I znao sam da je u pravu.

Koliko ste imali neuspješnih predstava, kako bi Gundulić rekao – „poroda od tmine“?

Bilo ih je, ali srećom nisu bile fatalne i sudbonosne. Neuspjeh je bio premostiv i uvijek mi je dopustio uvjete za preživljavanje. Primjerice, spomenuta predstava bila je jedna od tih. Riječ je o Alkemičaru Marlowea. Radio sam ga u Splitu s izvrsnim glumcima: Josipom Gendom, Zojom Odak, Zdravkom Krstulović. Tekst je sjajan ali strašno kompliciran i mi smo se silno trudili, kopali smo po njemu, štrihali ga, osmišljavali efekte, Bourek je radio scenografiju… No, nije se dogodila predstava. Uz nju, bilo ih je naravno još. Recimo to ovako: godišnje bih napravio tri predstave. Jedna je uvijek bila vrlo uspješna, druge dvije su bile prosječne, a ponekad bi se među njima našao i „porod od tmine“.

Jeste li iz tih neuspjeha nešto naučili?

Naravno. Prije svega sam naučio da vjerujem svom prvom osjećaju. Kad sam prema nečemu imao od početka zebnju a ipak sam prihvatio ponudu, nije dobro prošlo. Tekst može biti odličan, ali ako ti s njim ne klikneš ili ako publika s njim ne klikne, dobiješ košaricu.

Koliko su Vam kritike bile važne?

Bile su mi jako važne, pogotovo šezdesetih i sedamdesetih godina kada nije bilo videa, pa su kritike bile sve što je od naših predstava ostalo. Primjerice, uskoro će se raditi monografija o mojem radu i kritike će biti najvažniji materijal za to. Moram priznati da sam imao sreću jer su me na vrhu moje karijere pratili vrhunski kritičari: Dalibor Foretić, Čedo Prica, Branko Hećimović, Marija Grgičević, Anatolij Kudrjavcev, Petar Brečić… Kritike Petra Brečića na radiju nisu se propuštale. Bio je fenomenalan katalizator, sjajan kazališni analitičar i zahvaljujući njemu dobio sam ponudu u Splitu. Od Tolje Kudrjavceva sam svaki put dobio dobru kritiku, što je bilo pravo čudo jer je on nosio nadimak toljaga – zato što nikoga nije štedio. Kasnije je došla Mira Muhoberac, koju sam poznavao otkad je još bila djevojčica jer je nas studente njezina majka Fani, genijalna intendantica Dubrovačkih ljetnih igara, ugošćavala. Mira je kasnije postala pravi homo theatralis, dobri duh kazališta. Na nekim mojim predstavama radila je kao dramaturginja i asistentica, neka sjajna scenska rješenja je ona osmislila i njezinim ranim odlaskom hrvatsko glumište izgubilo je puno. Naša draga Mića, kako smo je zvali, vodila je brigu o kazalištu i dok je pisala. Njezini tekstovi nisu nikada bili ispod razine, nikada zločesti, nego vrlo intelektualni i estetski.

Ako kritika poštuje opis predstave, analizu, opis karaktera i sintezu, ako nije površna nego je argumentirana i analitička, onda je i negativna kritika umjetniku prihvatljiva. Naime, ako im vjeruješ kad te hvale, onda im moraš vjerovati i kada te kude.

Srećom, Vas nisu često kudili. Na što ste i na koje ste predstave najponosniji?

Ponosan sam jer sam od nekih pisaca napravio dramske pisce. Prije svega tu je Dubravko Jelačić Bužimski – na početku naših karijera postavio sam u Zagrebačkom kazalištu mladih njegovu zbirku priča Preludij za dobre ljude s trga. To smo radili za Scenu L-99 koju je pokrenuo Marijan Radmilović, a nakon premijere smo dobili velike pohvale od našeg profesora Koste Spaića. Na samom početku mi se lijepo zahuktalo. Ponosan sam i na Ponoćnu serenadu, Gartlic, Carevu kraljevinu, Sablasnu sonatu, zatim Kamov, smrtopis, pa Amadeus u Gavelli. U Sloveniji sam imao nekoliko vrlo uspješnih predstava. Fenomenalan je bio Hamlet u selu Mrduša Donja u Ljubljani. Tone Partljič je komad dramatizirao na jednom od slovenskih dijalekata i ispao je mračniji od Brešanova izvornika. U vrijeme rata u Pečuhu sam radio Aj, kadet (Fritz i pjevačica) Senkera i Mujčića u koprodukciji HNK Osijek, Pečuha i kazališta iz Budimpešte. Predstava se izvodila na hrvatskom, srpskom, mađarskom, češkom i njemačkom i silno mi je žao da je nije uspjela pogledati zagrebačka publika jer je stvarno bila sjajna predstava. Moram u ovaj niz dodati i Ibsenova Neprijatelja naroda i Begovićeva Pustolova pred vratima i Žetveni ples, Splitski preludij, Dan kada je Mary Shelley susrela Charlottu Bronte, Svoga tela gospodar…

Za mnoge od ovih nabrojanih predstava dobili ste godišnju Nagradu hrvatskog glumišta. Koliko Vam znači ova Nagrada za životno djelo?

Ovo je nagrada obitelji, nagrada ceha. Bio bih licemjeran kad bih rekao da me nije razveselila. I s njom nije završena moja karijera, kao što se neki moji prijatelji vole šaliti. Dapače, sad sam dobio još veći vjetar u leđa i spreman sam raditi intenzivno.

To se primjećuje. Nedavno smo u Dramskom kazalištu Gavelli gledali Vašu novu predstavu Mea culpa prema tekstu Branislava Glumca. Ima li nekih tekstova koje još niste postavili, a rado biste to učinili?

Spomenuo sam već da ponovno želim postaviti Ibsenova Neprijatelja naroda. Uz to, silno želim režirati Kamovljevu Kaljužu, a rado bih radio i Machiavellijevu Mandragolu.

Vjerujem da ćemo sve te komade uskoro gledati u Vašoj režiji. Čestitam na nagradi i hvala Vam na razgovoru.

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 30. lipnja 2024.