Piše: Snježana Banović

Kad je na trošnoj sceni tuškanačkog kazališnog improvizorija, u veljači 1925. zaigrala svoju dotad najveću ulogu Scampola u istoimenoj vedroj igri, mnogi su odahnuli: Napokon!. Naime, već od upisa u tek osnovanu Glumačku školu (1920.) znalo se da će bivša učenica gornjogradske preparandije Nada Babić opravdati svoj zlatni talent srca i osjećaja. Scampolo talijanskog komediografa Daria Niccodemija (1915.), sastavljen od smijeha i plača kao da je bio pisan za nju, tvrdilo se da je u njezinoj interpretaciji čist kao suza i doveden do savršenstva. Sa svoje 22 godine, izgledom krhke nezaštićene djevojčice velikih, živih očiju punih života, drhtala je i treperila u ulozi i prije nego bi se digla zavjesa, a čim bi kročila na scenu pretrpanu otrcanim kulisama, u zanosu bi užarila svoje srce i stotine ispred sebe zagrijala toplinom tog svog srca izazvavši istoga trena frenetičan pljesak publike. I to je, složiše se kritičari, bila tek jedna polovica njenog Scampola. Druga je bila vjerno prikazani rimski djevojčurak, dijete ulice koje spava u sjeni Koloseuma, pije vodu iz fontana i živi slobodna kao nebeska ptičica, vesela i uvijek spremna na sitne fakinarije. A onda, kad se u Nadi Babić – koju će otad pa do kraja blistave, ali prekratke karijere, svi zvati naša Babićka – probudila zaljubljena žena puna čežnje, njezini su se registri odjednom preselili u neke druge, lirske dimenzije s kojima bi kao i u prethodnome, „dječjem“ činu, vladala – virtuozno.

Tako se, često u visoko-patetičnom stilu pisalo o njezinim scenskim savršenstvima, takve je izljeve kritičarskih lauda izazivala iz uloge u ulogu. Ono što je u muškome ansamblu bio August Cilić, (valjda najslavniji i najopjevaniji komičar u našoj kazališnoj povijesti) u životnoj ulozi vojaka Švejka, to je bila Babićka u Scampolu: U svakom pogledu njenih očiju, u najmanjem trzaju ramena ili u baratanju s kakvim najneznatnijim scenskim rekvizitom tu struju život toplo i neobuzdano, sva scena sjaji u stvaralačkom fluidu ( Teater, 1929.). Njih su dvoje dugo bili i zaštitni znakovi grada Zagreba, ne samo njegova kazališta, a oboje su slavu prelili izvan Zagreba, ona možda i više, uživajući široku popularnost u Beogradu gdje je često gostovala u Narodnom pozorištu (Vi ste svi svi ovde tak dobri da bih ja tak rad ostala dugo s vami…Vreme, 2. IX. 1937.), Splitu, Sarajevu, pa i malim mjestima u pokrajini, gdje je gostovala sama ili s dramskim ansamblom HNK.

No, nije u 20-im i 30-im godinama prošloga stoljeća bilo lako naći svoje mjesto pod suncem. U tima, doista s pravom nazvanim zlatnim godinama zagrebačkog kazališta, gotovo istodobno s Nadom Babić svoje raskošne talente pokazuje cijela generacija mlađih dramskih umjetnika koji će označiti sljedeća desetljeća naše glumačke umjetnosti: Vjekoslav Afrić, Dubravko Dujšin, Greta Kraus – Aranicki, Ervina Dragman, Mato Grković, Joso Martinčević, Strahinja Petrović, Božena Kraljeva, Jozo Laurenčić, Vika Podgorska, Hinko Nučić…Većina ih je potekla iz Glumačke škole HNK-a pokrenute 1920. (djelovala do 1929.) zaslugom Branka Gavelle i ruskoga redatelja Jurija Erastoviča Ozarovskog u čijim je ispitnim predstavama (Čehov, Prosac; Dickens, Cvrčak na ognjištu, Andrejev, Gaudeamus) odmah zapažen Nadin talent, izrazita scenska intuicija i široka sposobnost neposrednog izražavanja čitave lepeze raznovrsnih emocija.  

Međutim, još zaslužniji za uzlet male Babićke bio je internacionalno priznati teatarski mag Ivo Raić, naša povijesno jedinstvena glumačka, redateljska, ali i ravnateljska pojava koji će u ovome razdoblju biti ravnatelj Drame HNK u čak tri navrata: 1920. – 1921. (kada ju je i angažirao, na samom početku glasovite intendanture Julija Benešića); 1926. – 1927. i 1929 – 1931. godine. Uza sve svoje kazališne darovitosti i strasti, Raić je bio iznimno uspješan u otkrivanju glumačkih talenata jer je u mladim početnicima znao naslutiti njihove buduće mogućnosti, zalažući se pritom kod nadležnih za njihov razvoj i afirmaciju, često uz mnoge otpore. Mnogi su naši istaknuti kazališni stvaraoci tog doba, uglavnom kao redoviti polaznici Raićeva salona (u kojem se svakodnevno, u društvu najistaknutijih naših, ali i inozemnih umjetnika i intelektualaca celebrirala ceremonija čaja po posvećenim japanskim ritualima /Slavko Batušić/, a koju je držao u svome domu, najprije u Kumičićevoj 10 pa u Ilici 42.) bili pod njegovom zaštitom, a instinkt ga gotovo nikada nije prevario. Odluka takvoga pouzdanoga provodioca u glumačkoj umjetnosti da uzme pod svoje i vodi mlade glumačke nade bila je za njih veliki privilegij jer su mogli biti sigurni da će uskoro kročiti na profesionalni put. Raić je svoj redateljsko-pedagoški stil gradio više na zanosu nego na talentu svojih pulena, no ponajviše na – za njega nužnoj – preciznosti i disciplini. Sve je naime kod njega moralo biti složeno kao puzzle i da nitko ne iskače u out, poštujući pritom više znanje nego genijalnost, više disciplinu nego spontanost (Milan Begović). Osim Nade Babić,  njegovi su učenici u razdoblju od dva desetljeća bili gotovo sve do jedne/jednoga budući stupovi hrvatskoga glumišta: Ela Hafner Gjermanović, Strahinja Petrović, Dubravko Dujšin, Predrag Milanov, Mato Grković, Jozo Laurenčić, Božena Kraljeva, Ervina Dragman i mnogi drugi koji su dobivali priliku odmah i zaigrati u njegovim režijama.[1]

Tako je bilo i u glasovitoj predstavi Proljeće se budi Franka Wedekinda (1924.) , izrazito zahtjevne glumačke podjele, također postavljenoj na tuškanačkoj sceni u kojoj je Babić (u ulozi Marte) igrala uz doajenku Mariju Ružičku Strozzi (u glavnoj ulozi Gospodje Bergmann), vodeće prvakinje Ninu Vavru, Gizelu Huml, Elu Hafner-Gjermanović i Viku Podgorsku te prvake Hinka Nučića, Boru Raškovića, Arnošta Grunda i Tita Strozzija. Tu su kritičari došli do zaključka da je Raić, koji je u ovoj predstavi temeljito razrađivao načela Stanislavskoga (upravo u danima kad u Zagrebu ponovno gostuje njegov glasoviti ansambl MHAT-a) stvorio najbolju školu glumaca koju se moglo zamisliti. S njim je Nada, kadgod se radilo o Raiću omiljenom komedijskom i salonsko-konverzacijskom repertoaru, sve od početka ulaska u ansambl HNK pa do njegove prerane smrti 1931. godine, bila u stalnom scenskom prožimanju: kao učenica, kao protagonistica gotovo svih njegovih glumačkih podjela, ali i kao partnerica na sceni. Nezaobilazna je u ovome malom pregledu te nepregledne karijere glasovita, za ono vrijeme neočekivano stilizirana i likovno zahtjevna (inspirirana El Grecom i Velasquesom) komedija Calderona de la Barca, Gospođa đavolica (1925.), kao i Begovićeva Amerikanska jahta u splitskoj luci, komadu o vremenu silaska sa scene stare aristokracije (obitelj Milesi) i dolaska novih ljudi – povratnika iz Amerike kojima je jahta simbol (novoga) blagostanja. U modernistički zamišljenoj predstavi u kojoj je scenograf Ljubo Babić prikazao nevjerojatan niz spektakularnih realističnih slika na scenu (salon palače Milesi, Voćni trg, paluba amerikanske jahte u pozadini koje se vidi splitska riva sa zvonikom katedrale Sv Duje), Nada Babić prirođenim šarmom igra okretnu krojačicu Điđetu, osobu iznimne moralne čvrstine za koju je bila kao stvorena (jer je i sama prolazila životom poput male pobune, poput bučne istine), a koja se suprotstavlja svijetu dekadencije propalog plemstva (Milica Mihičić, August Cilić, Nadin budući suprug Rudolf Kukić, Strahinja Petrović, Greta Kraus…) Bilo je to prirodno srastanje četverca Begović-Raić-(Jakov) Gotovac-(Ljubo) Babić u koji su u to doba najpopularniji glumci-pjevači HNK-a briljirali u višestruko osmišljenim ulogama/arijama što je nagnalo očaranog kritičara Josipa Horvata da konstatira da je Raić izveo prelaze iz pojedinih štimunga bez napadnosti, bez daha, upravo stvarajući idealnu homogenost i organičnost komada. (pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

[1] Nezaobilazni izvor podataka o Ivi Raiću i njegovu vremenu, utjecajima etc. Je monografije Antonije Bogner-Šaban Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, Zagreb, 2018.

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 13. lipnja 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta