Piše: Snježana Banović

„Glumački poziv je jedan snažni, stalni poriv“, rekla je na kraju svoje iznimno bogate karijere umjetnica koja je „oduvijek željela biti glumica“. Nakon gostovanja Vike Podgorske i Dubravka Dujšina u njenom rodnom Otočcu 1936. godine, desetogodišnja Mira Župan, sklona umjetničkom izražavanju kroz djetinje pisanje, crtanje i plesanje, puna želje da „mnogo toga vidi i doživi“, već je tada znala da je njena budućnost u glumi, samo je trebalo dočekati priliku i godine neophodne za upis u Glumačku školu u Zagrebu. Dvije godine poslije s majkom seli u Zagreb, gdje u svim gimnazijskim priredbama igra glavne uloge. Uskoro visoka, fizički razvijena s četrnaest godina i tri mjeseca kao da joj je (dozvoljenih) šesnaest, prijavljuje se na prijamni ispit, gdje komisija nakon oduševljenja njezinim talentom, užasnuta shvaća da je ponajbolja kandidatkinja premlada za upis. U početku su neumoljivi, Miri teku suze („Ako me ne primite, bacit ću se u Savu“, poslije je evocirala te neizvjesne trenutke i ludu mladenačku želju), a onda je prelomio Branko Gavella, ne dajući se zavarati tužnom gestom, ali impresioniran čistoćom njezina govora koji je ponijela od kuće: „Ako je mogla proći prijemni, može i glumiti!“. Tako je postala najmlađa učenica Glumačke škole, po svemu sudeći i najdarovitija, a zasigurno – najsretnija. Njezini su profesori, uz Gavellu, bili svi do jednog prvaci našeg kazališnog života: Dubravko Dujšin, Tomislav Tanhofer, Slavko Batušić…

No u tu se, pravu filmsku priču, upetljao rat: Mira je odmah htjela u partizane jer se od početka odlučila za „novi svijet koji se nalazi izvan Zagreba“, no morala je pričekati da se „stvore uvjeti“ tj. da završi Glumačku školu, što se i dogodilo 1943., nakon čega s tek navršenih 17 odlazi u partizane. S njom odlaze Mladen Šerment, Josip Marotti, Franjo Majetić, Miro Marotti i Srđan Flego, a svi su kao i ona čekali na taj odlazak još od jeseni 1942. godine, ali su prema direktivi Partije morali završiti Školu i krenuti u partizane kao profesionalni glumci. Prije „odlaska u šumu“ bez znanja majke, s kojom od preseljenja u Zagreb živi u Martićevoj ulici, Mira snima malu ulogu u Lisinskome Oktavijana Miletića, premijeru koje nije vidjela jer je prikazana u prosincu 1944. kad je ona već gazila kroz partizanske ofanzive.

Više je puta ponavljala u kasnijim intervjuima: „Majka kao majka, naravno da nije htjela niti čuti o tom pothvatu. Bila sam jedinica. No, i tvrdoglava jedinica. U šali sam joj rekla neka uzme moje slike kada odem i ode na policiju, neka me prijavi. Ona je to isprva shvatila kao šalu, ali se „šala“ pretvorila u zbilju“.

Postaje tako članica Glumačke družine XIII. proleterske brigade, središnje partizanske hrvatske kazališne trupe, jedinstvene u našoj kazališnoj povijesti, osnovane  u proljeće 1943. u Propagandnom odjelu ZAVNOH-a, na čelu kojega je bio Mladen Iveković. Djevojčica se tako preko noći našla u planinama i među borcima, među koje je stigla u kostimiću i tankim čarapama, „s taškicom ispod ruke“, da ih na putu ne primijete agenti. Drugi je dan „već bila krcata ušima“, a prvi nastup s točkama „od Nušića do Sterije Popovića“ imala je na Debeloj Kosi na Kordunu ispred 20 tisuća ljudi, većinom partizanskih boraca.(pročitajte prethodni / sljedeći nastavak)

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 1. prosinca 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i arhiv autorice