Piše: Teodora Vigato
Napustila nas je Vedrana Valčić, a s njom je nestao dio atmosfere u Kazalištu lutaka Zadar. Nećemo pretjerivati ako kažemo kako je bila stup Kazališta jer je na neki način povezivala upravu, glumce i tehniku. Jedino je ona mogla sa svima razgovarati i sve uskladiti. Kad se dolazilo u Kazalište, svi su najprije svraćali kod Vedrane koja je imala ključeve od svih prostorija. Čim bi provirili iza vrata, gdje je godinama sjedila, govorila bi kratko i odrješito: reci, zlato! Kad bi se dogodio bilo kakav problem, pitalo se Vedranu, a ona bi rekla: može, zlato. Sve je koordinirala kako bi što bolje funkcioniralo Kazalište, jer to je najvažnije, a s druge strane trebali su bili zadovoljni i glumci i tehnika i svi ostali, što je ponekad bilo jako teško. Ravnatelji su dolazili i odlazili, ali ona je bila konstanta. Sve je znala, razumjela, osjećala i predosjećala. Ponekad glasno, a ponekad u tišini bunila se protiv predstava koje nisu zadovoljavale visoke estetske kriterije jer njezino Kazalište je moralo biti najbolje. Strpljivo je gradila ljubav prema kazalištu, nesebično se davala brinući za sve ono što je posredno i neposredno vezano za Kazalište. Vodila je računa o svemu do najmanjih sitnica i ponekad se znala ljutiti ako nešto nije bilo onako kako je mislila da bi bilo najbolje. Ljubav prema Kući, kako je znala reći, bila je iznad svega.
Vedrana Valčić počinje raditi u propagandi Kazališta lutaka Zadar 1993. Rođena je u Puli 1964., gdje je završila osnovnu i glazbenu školu, u Zadru srednju, a u Zagrebu je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti. Nakon diplome radila je kao pomoćnica voditelja galerije Karas u Zagrebu. U kazalištu je, kako kaže, „prodavala“ predstave, slagala arhivu i gradila prošlost, sadašnjost i budućnost zadarskog lutkarstva. Znala je gdje se nalazi svaki i najmanji papirić na kojem nešto piše o zadarskom lutkarstvu. Ohrabrena poznavanjem povijesti i sadašnjosti Kazališta, odlučila je upisati poslijediplomski studij iz komunikologije kako bi na drugačiji način progovorila o lutkarstvu. Htjela je proučavati publiku i put kako doći do publike, a literarni predložak po kojem su rađene predstave, redateljski postupci koji su bili vrlo različiti u zadarskom lutkarstvu, scenografija i same lutke nisu je toliko zanimali. Govorila je: neka se time netko drugi bavi. Često se pitala zašto Crvenkapica stara onoliko koliko i Kazalište lutaka Zadar privlači publiku, kada su redateljski postupci arhaični i tekst toliko prožvakan. Možda sam naslov privlači? Svi smo mi izrasli iz Crvenkapice i u doslovnom i u prenesenom značenju, govorila je Vedrana. Nije slučajno da je prva predstava u Kazalištu lutka Zadar bila Crvenkapica i da se svaka sezona otvara i zatvara s tom istom Crvenkapicom, pa se i cijelo kazalište može zvati Crvenkapica ili „kapica“, kako je to ona znala skratiti.
Uživala je u uspjesima zadarskog lutkarstva, u mnoštvu dobivenih nagrada, dobrim predstavama koje su njezine lutkare postavili na sami vrh hrvatskog lutkarstva, ali i tugovala ako na festivalima predstave nisu baš prošle zapaženo, a prema njezinom mišljenju trebale su dobiti bar pokoju nagradu. Znala je dobro procijeniti koja predstava je dobra i koja je manje dobra i što bi trebalo popraviti. S puno ljubavi pričala je o svakom događaju u Kući i oko Kuće. O svemu je bila jako informirana, čak i o onome što se dogodilo daleko prije nego što je došla raditi u Kazalište.
Vješta na peru, znala je dobro napisati sve ono što se službeno u jednom Kazalištu treba napisati kako bi korespondiralo s javnošću. Oštrog oka, brzo bi prepoznala ako u nekom tekstu nešto nedostaje i što treba prepraviti.
S velikom pažnjom slagala je stare tekstove i novinske izvatke u ormar koji smo svi zajedno zvali „arhiva“ i nalazio se „ispod skala“ u zgradi uprave. Bila je tu vrijedna riznica različitih podataka koje je posuđivala i mojim studentima i meni kako bi usustavili povijest Kazališta. Ne bi se u knjizi Svi zadarski ginjoli, prilozi za povijest Kazališta lutaka Zadar iz 2011., koja se inače sastoji od različitih tema vezanih za Kazalište lutaka Zadar, moglo tako suvereno pisati o tekstovima, režiji, glazbi, svjetlu i scenografiji da nije bilo Vedrane i njezinih papira na kojima smo iščitavali podatke za davno zaboravljene predstave. I kada smo većinu papira sakupili, knjigu je uredila i oplemenila mnoštvom zaboravljenih fotografija iz Kazališta ali i iz albuma Karla Šoletića koji nam je posudila njegova kćer Tamara.
Uredila je i knjigu o prvom redatelju, piscu i glumcu u Kazalištu lutaka u Zadru: Mile Gatara i zadarsko lutkarstvo iz 2015. U onom ormaru „ispod skala“ pronalazila je tekstove koje je napisao Mile Gatara, potom novinske članke o njegovim režijskim postupcima ili bilo kakav požutjeli podatak o jednom davnom vremenu, jednog davnog lutkarstva koje još uvijek živi.
Suautorica je u knjizi Poetski putevi zadarskog lutkarstva iz 2018., gdje je istraživala fenomen lutkarstva koje se udaljio od glumačkog, dramskog kazališta i približio epskom i lirskom izrazu. Suvremeni repertoar kojem je ona svjedočila, određivali smo kao pretežito dramski, epski ili lirski prema onome što dominira u pojedinoj predstavi. Knjiga ima dodatak, a to je repertoar od prve predstave sve do 2018. Svaki podatak je provjeravala kako bi bila sigurna u točnost svega što piše. Na kraju knjige posložila je sve plakate iz svojih datoteka.
Bila je posvećena likovnosti u lutkarskom izrazu, a posebno ju je zanimao plakat, o kojem je pisala u zborniku Lutka je sve, sve je lutka iz 2019.
Kada nas je napustila Vedrana Valčić, kako je kazala glumica Sanja Grgina, završilo je jedno razdoblje u Kazalištu lutaka Zadar. Govoreći o Vedrani, možemo govoriti o svjedoku lutkarstva koje je prolazilo različite faze u traženju najboljeg izraza – od predstava za odrasle do predstava za one najmanje, od paravanskih do predstava u kojima se lutka sasvim izgubila. Svjedočila je i različitim tipovima lutaka – od ginjola u predstavi Tri praščića, koju je jako voljela, do različitih oblika kazališta sjena. Bila je svjedok svih promjena koje su se događale u tridesetogodišnjem radu kazališta.
Jednog vrućeg ljetnog podneva u caffe-baru, u kojem smo često razgovarali o kazalištu, Zlatko Košta, Vedrana i ja dogovarali smo se kako ćemo napisati monagrafiju o glumcu Zlatku Košti. Promjena glasa o u a davao je posebnu atmosferu koju su mogli stvoriti samo Zlatko i Vedrana. I dok smo slagali podatke u buduću knjigu, svi smo je zvali monagrafija. Naslov San putujućeg glumca predložila je Vedrana, prema monodrami koju je izvodio Zlatko Košta. Nažalost, nisu doživjeli njeno izdanje ni Zlatko ni Vedrana. Monografija je sada u tisku, a kada se pojavi, bit će to uspomena na dvoje vrlo važnih ljudi koji su obilježili jedno razdoblje Kazališta lutaka Zadar.
©Teodora Vigato, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 23. lipnja 2022.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije