Razgovarala: Katarina Kolega

Mnogi su kritičari konstatirali da je Sad Sam Matthäus kruna Vašeg stvaralaštva, s kojom ste zaokružili jednu umjetničku fazu. U njemu se mogu prepoznati i reference iz mnogih Vaših predstava, posebice iz ciklusa Sad Sam. Bismo li mogli reći da je taj fascinantni trosatni solo ujedno i svojevrsna izvedbena retrospektiva Vašeg dosadašnjeg, petnaestogodišnjeg rada – slažete li se s time?

Slažem se. Nazovimo je fragmentirana retrospektiva ili isjeckana arhiva. Iako je sam projekt ostavio snažan dojam zaokruživanja jednog ciklusa ili stvaralačkog perioda, ne smatram da je funkcija auto-citatnosti isključivo retrospektivna. Ona ne mora ništa zaokruživati, objediniti. Volim razmišljati o njoj kao o dijalogu sa svojim autorstvom, repertoarom. 

Nit vodilja u prikupljanju, istraživanju scenskog materijala bila je ideja da ćemo konceptu predstave pristupiti kao muzeju, kao osobnom arhivu izvedbe, arhivu objekata, arhivu obiteljske usmene predaje i glazbe.

Proces sakupljanja materijala te kasnije transponiranja tih materijala u samu predstavu, na osobnoj razini olakšao mi je odnos prema vlastitom umjetničkom radu. Ne znam kako se ostali kazališni umjetnici nose s količinom materijala, izvedbi koje su stvorili, a koje nisu bile dovoljno izigrane da bi se stigle izlizati. U mojem slučaju oni su cijelo vrijeme mentalno utjelovljene i afektivno sam povezan s njima. Imao sam potrebu ostvariti novi dijalog s mikrokoreografijama, mikropričama iz starijih predstava i transponirati ih u novi kontekst, dati im novu funkciju. Iduće godine će u suradnji s Oaza books izaći monografija, artbook podijeljen u dva dijela. Teorijski dio piše Leo Rafolt dok će drugi dio, za koji su zadužene Maja Kolar i Tina Ivezić, biti posvećen vizualnom diskursu u našim izvedbama. Nakon utjelovljenja izvedbene arhive, moguća je i konkretna, opipljiva arhiva. S tim knjiškim projektom će se uistinu zaokružiti jedan ciklus.

Neminovno ste se mijenjali u posljednjih petnaestak godina – što fizički, što iskustveno. Kako se to odrazilo na solima Sad Sam koje još izvodite?

Prvi Sad Sam nastao je 2004. kao moj diplomski rad na studiju koreografije u Školi za novi plesni razvoj u Amsterdamu. Kao mladog plesača zanimala me pozicija, tretman sadašnjosti u izvedbi. Taj interes za izvođačkom prezencom, izloženošću, ostao je prisutan i u kasnijim predstavama. Sad Sam Lucky je nakon deset godina ponovno vraćen na repertoar. On je sada neminovno drugačiji u izvedbi jer naprosto moje tijelo nije isto kao prije deset godina. No upravo je ta distanca, koja me odvaja od onoga što sam bio i mogao prije deset godina, najzanimljiviji izvođački alat. Vremenska distanca postaje motor koji pokreće dijalog s autorom koji je projekt stvarao i s autorom koji projekt izvodi 10 godina kasnije. To poimanje i prigrljivanje distance krucijalno je za mene kao izvođača da opravdam i branim rad dok ga izvodim. Pomaže i činjenica da su predstave jasno i snažno strukturirane, postavljene na snažnim dramaturškim temeljima, pa je teže iz njih iskliznuti. Točno se zna, ili točno pamtim zašto je nešto tu gdje je. Možemo razmišljati o prefiksu Sad Sam kao o nečemu tehničke prirode jer on uvijek utjelovljuje sada iako je bilo stvoreno prije deset godina.

Pritom je u njemu sadržana i igra riječi, to jest čitamo li na hrvatskom, riječ je o sadašnjem trenutku i bivanju, no čita li se naslov na engleskom, dobiva se drugo značenje u koje je utkana svojevrsna tuga. To naravno nisu slučajne podudarnosti.

Naravno da nisu. Postavljeno je kao anticipacija tužnog Sama koji se nikada ne pojavljuje na sceni. Odgovaralo mi je da je nulta pozicija iščitavanja, kroz naslov, dvosmislena. Publika iz naslova očekuje određen afektivni kod, emotivni minus, prizvuk melankolije. I upravo mi se za sve Sad Samove činilo idealnim da publika bude obojena tim kodom prije promatranja izvedbe. A i volim naslove koje treba objašnjavati.

Rekli ste da Vam se nijedna predstava nije uspjela izlizati. To je uistinu najveći problem nezavisne scene – premalo izvedbi nakon premijera.

Problem je dublji i kompleksniji od same činjenice da se predstave ne igraju dovoljno. Svjedočimo kroničnom nedostatku prikladnog prostora godinama. Što se tiče predstave Sad Sam Matthäus, Zagrebačko kazalište mladih ima gust raspored svojih repertoarnih izvedbi, a primjerice Zagrebački plesni centar nema dovoljno veliku dvoranu niti prikladnu tehničku podršku za projekte poput Matthäusa. Ovu predstavu primjerice, u Zagrebu, zbog tehničkih uvjeta mogu igrati samo u HNK-u i ZeKaeM-u. Moje su predstave premijere doživljavale najčešće u Istarskom narodnom kazalištu u Puli koje ima dvije sjajno opremljene dvorane i može parirati ZeKaeMu, Staroj elektrani u Ljubljani ili kazalištu u Beču. Istina je da nemam mnogo repriznih izvedbi u našoj zemlji. Radio sam istraživanje koje mi je pokazalo da sam 75% izvedbi u zadnjih petnaest godina odigrao u inozemstvu, a 25% u našoj zemlji – uglavnom u Zagrebu i Puli, katkad u Rijeci, Splitu, Varaždinu i Đakovu.  Zahvalan sam na tome što u Ljubljani imam kontinuitet igranja, nešto što nalikuje repertoaru. Ljubljana ima jaču infrastrukturu koja podržava plesnu umjetnost. U Zagrebu nije lako, ako ste na nezavisnoj sceni, držati predstavu na repertoaru. Primjerice, za ovu predstavu postavljaju se pitanja skladištenja scenografije za koje se moramo sami brinuti.  Ako nema podrške i infrastrukture koja ti to omogućava, onda moram takvim izvedbama dati rok trajanja jer nas previše iscrpljuje tehnički, produkcijski aspekt održavanja predstave. Iz tog sam razloga izvedbe u veljači nazvao posljednjim izvedbama u Zagrebu.

Ova predstava nije samo izvedbeno, nego je i scenografski vrlo monumentalna. Gdje držite rekvizitu i dijelove scenografije?

Imamo skladište u Ljubljani, u Zavodu Emanat koji je jedan od naših glavnih, ujedno i dugogodišnjih producenata i bez kojeg bi moje umjetničko stvaralaštvo bilo nemoguće. Scenografiju nekih predstava skladištim u podrumu svoga stana. Dugi niz godina čekam skladište u Istri, no nisam ga još dobio. Scenografije iz predstava u kojima je INK bio većinski koproducent, nalaze se u njihovom skladištu. Volio bih u neko skorije vrijeme objediniti scenografije i kostime pod jednim krovom. U produkcijskom smislu, skladište bi nam bilo od nevjerojatne pomoći. Lakše je uspostaviti tehničke postavke predstave i održavati je živom.

Kad smo već kod oživljavanja, u ovoj ste predstavi fantastično oživjeli, ili bolje reći utjelovili Bacha kao krhkog, pogrbljenog starca sporog hoda koji sklada do posljednjeg daha, unatoč gubitku vida. S obzirom na to da je Bachov oratorij Muka po Mateju odabir dramaturga Gorana Ferčeca, zanima me kakav je bio Vaš odnos prema tom geniju prije rada na ovoj predstavi i je li se od tada promijenio?

Istina je da je Goran Ferčec veliki poklonik i poznavatelj Bachova stvaralaštva. On ima nevjerojatnu količinu različitih tonskih zapisa i određene reference već je koristio u dramskom tekstu Radnice u gladovanju. Kad nas je Wiener Festwochen pozvao na suradnju i dao nam potpunu slobodu, razmišljali smo što bi bilo najbolje postaviti. Padale su nam na pamet ideje unutar postojećih koncepta staging a play, no kada je Goran predložio taj oratorij, sve je počelo dobivati jasnije konture. Tek nakon nekoliko mjeseci postalo mi je jasno da bi to mogao biti vrlo izazovan izvedbeni rad zbog snažnog dramskog odnosa glazbe i riječi, a i trajanja. Pomislio sam da tu mora biti i prostora za koreografsko. Muku po Mateju do tada nisam nikada preslušao u cijelosti i djelo sam poznavao vrlo površno. Kad smo ga počeli secirati, ulaziti u svaku ariju, u svaku zborsku dionicu, u svaki dio narativa samog evanđelja, otvarale su nam se brojne mogućnosti za rad. Sve se više zaljubljujem u tu partituru, ali i u izvedbu ansambla Collegium Vocale Genta pod ravnanjem Philippea Herreweghea jer je zadržao komornost koja meni kao izvođaču najviše odgovara. Lijepo je prisjetiti se što to znači biti u odnosu s nečim što je puno veće od tebe – a to je za mene Bach i to djelo. Znali smo od početka da u prvom dijelu želimo napraviti portret umjetnika koji stvara. Ferčecov tekst koristim kao partituru. Ne interpretiram ga i ne insceniram. I u tom smislu ne reprezentiram Bacha. Odluka da uspostavimo portret umjetnika kao starca, oformila je snažnu dramaturšku poveznicu sa svim ostalim elementima. Tijelom, biografijom, pasijom… Istovremeno to je otvorilo mogućnost da se iščita moguća projekcija mene kao autora i bilo koje muke stvaralaštva s kojom se suočavaju svi koji se bave umjetnošću. Teško je ne biti u suodnosu s tom glazbom koja ima svoju snagu. Pročitao sam članak gdje se govori o Bachu, tj. o njegovom stvaralaštvu kao glavnom evangelizatoru Japana. Bachova umjetnost i stvaralaštvo je transcendentalno, izvanzemaljsko. Imamo s jedne strane tu velebnu glazbu, monumentalni oratoriji i veliku temu, a s druge strane malog čovjeka pred tim otajstvom i pred tom glazbom.

Zanimljivo je da ste prvi put u svojoj karijeri radili slijedeći klasičnu skladbu. U prijašnjim ste radovima birali glazbu, a ovdje kao da je glazba odabrala Vas.

Točno. Bitno mi je da sam u stalnom procesu traženja i otkrivanja nepoznatog, a ovdje je bilo mnogo takvih elemenata. Uz klasičnu glazbu, tu je i trosatna struktura s kojom se trebalo susresti, zatim pojam izvođačke izdržljivosti. Taj nepoznati prostor je neiscrpan i to je ono što me motivira da stvaram i dalje.

S dramaturgom Goranom Ferčecom ostvarili ste najviše suradnji. Sve je počelo s Nastupom 2010. Što vas povezuje?

Ja se oslanjam na intuiciju, a Goran tu intuiciju nadograđuje dramaturškim okvirom. Intuicija je sama po sebi neuhvatljiva, no Goran se jako dobro uspijeva uhvatiti ukoštac s nekontroliranom poezijom koju ta intuicija proizvodi. Iz te suradnje, koja mi je iznimno važna, učimo puno o svom radu, o sebi – ja o strukturi, Goran o intuiciji. Slično razmišljamo o kazalištu koje neprestano propituje pomalo kruta načela vlastitog medija, koje se bavi potencijalima izvedbenosti. Povodimo se za onim klasičnim dramaturškim načelom i neprestano propitujemo kako nešto unutar izvedbe radi, a uz to, Goran i ja imamo slično očekivanje od toga što bi kazalište trebalo biti.

Muka sama po sebi govori o patnji, a vi ste tu progovorili o Bachovoj patnji, Vašim bolnim fizičkim ozljedama koje ste zadobivali tijekom plesne karijere, o tragedijama koje su zadesile Vašu obitelj tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Izvire li velika umjetnost iz patnje?

Ne nužno. Muka po Mateju između ostalog progovara i o patnji. Bachova Muka po Mateju završava uspavankom i smrću. Nema dijelova iz Evanđelja koji progovaraju o Uskrsnuću. Muka i smrt glavni su motivi. Sukladno tome, bilo mi je zanimljivo u suodnos postaviti obiteljske priče koje su kroz povijest bile obilježene tragičnim događajima, bolima, smrtima. Na osobnoj razini predstava za mene progovara više o prihvaćanju patnje kao ključnom elementu kojim se postiže određena katarza. Bez suštinskog prihvaćanja, ne vidim oblik unutarnjeg ispunjenja, smislenosti, mira. Koliko god je predstava monumentalna u smislu solo izvedbe, ona sadrži malu i tihu poruku, poziva na oblik skrušenosti pred patnjom.

U Vašem se odgovoru osjeća kršćanski nauk. Cijela je predstava nadahnuta Evanđeljem. Uz dijelove teksta iz Evanđelja, tu je i fascinantno scenografsko rješenje koje nalikuje na obrise gotičke crkve. Koliko Vam je vjera u životu važna, a koliko Crkva kao institucija?

Moj je odnos s Bogom niknuo iz obiteljskog nasljeđa. Moja je teta, mamina sestra, časna sestra karmelićanka u klauzuri, moj je drugi brat svećenik i odnos s Bogom je u mojoj obitelji snažno prisutan. Ja sam katolik. Praktikant. Bez razvijenog odnosa i dijaloga s Bogom, ne vidim smisao. To otajstvo mi je važan čimbenik za oslonac kroz život. Kroz to razvijam odnos sa sobom, s drugima, s okolinom i na kraju krajeva i s umjetnošću. Od djetinjstva sam neraskidivo povezan s Crkvom u manjoj zajednici i ona je neraskidiva veza s duhovnosti koju prakticiram. Liturgija mi je iznimno bitna. Moja se duhovnost u praktičnom smislu manifestira kroz sakramente, svetu misu, službu riječi, jutarnje meditacije, časoslov. Te mi prakse unutar Crkve omogućuju kušati svakodnevan odnos s Bogom. Sveslavenska riječ crkva znači gospodnja, ona koja pripada Gospodinu. Svi problemi unutar Crkve su rezultat ljudske naravi, čežnje da Crkva pripada čovjeku. Ne dopuštam da na moj odnos s Bogom utječe ljudska narav, slabost (bilo klerska ili laička) koja unutar Božje Crkve traži, kroji ono zemaljsko. 

U predstavi spominjem citat svetog Ivana od Križa koji kaže: „Ni jedan oblik, figura, slika, stvarna ili nestvarna, zemaljska ili nebeska nije Bog”, a najčešće je upravo prisutnost Boga u svemu i svugdje. Ta neuhvatljivost snažan je poziv na dijalog, na neprestano traženje Boga.

Predstavu ste, osim u Hrvatskoj, izvodili u Austriji, Sloveniji, Francuskoj. Znamo da ste oduševili domaću publiku – kakve su bile reakcije u drugim zemljama?

Slične kao kod nas. Publika ne ostaje ravnodušna pred Bachovim djelom; obiteljske priče asociraju ih na njihove osobne priče. Jedna gospođa me silno dirnula kad mi je prišla nakon predstave i rekla da nije mogla doći k sebi zbog detalja zelene jakne koja ju je podsjetila na izbjeglištvo. Slojevitost materijala, količina detalja prelazi granicu kontrole nad sadržajem. Nisam očekivao da će moje osobne priče, neki rekviziti i scenska rješenja imati tako snažan odnos poistovjećivanja. To da predstava otvara prostor publici da upisuje svoje vlastite narative, asocijacije, sjećanja, izuzetno mi je važna posljedica predstave. Isto tako, izvedba kod gledatelja zahtijeva poziciju otvorenosti, prepuštanja, meditacije i samim time spremnosti na rizik da postaje ranjivija. Smatram da je upravo Bach zadužen za to prepuštanje.

Kako je Vama tri sata biti sam na sceni, u maksimalnoj koncentraciji?

Svaki put se u pauzi između prvog i drugog dijela pitam – što je to meni trebalo? Nadvlada me osjećaj nemoći, da neću izdržati tempo još narednih dva sata. Na probama sam znao govoriti Goranu: „Ja više ne mogu!“ A on bi mi tada savjetovao da zastanem i uzmem si minutu vremena za sebe, da se odmorim. Ta uputa zvuči nevjerojatno jednostavno, no nije nimalo lako u poziciji izvedbene otvorenosti i scenske ranjivosti uzeti vrijeme za sebe. To je oblik transparentne komunikacije vlastite nemoći u odnosu na ono što si sam sebi zadao.

A kakav je osjećaj kad sve završi?

Nije nužno olakšanje, kako se možda da iščitati iz osmijeha na poklonu. Znao sam nakon prvih izvedbi do četiri sata ujutro čistiti kuću. Naprosto, razina adrenalina u krvi bila je previsoka za spavanje. Izvedba je dijalog s publikom. Nije samo davanje. Primanje me zna preplaviti. Na bečkoj izvedbi u prvom redu sjedila je jedna djevojka koja nije prestala plakati tijekom cijele izvedbe. To je isprepleteni, kompleksni univerzum post-izvedbe koji nisam osjećao na drugim predstavama, odnosno nije ostajao tako dugo sa mnom nakon završetka neke druge predstave.

Jeste li sa Sad Sam Matthäusom završili jedan svoj ciklus?

Trenutno ne znam što bih, u kontekstu rada na nezavisnoj sceni, mogao napraviti u ciklusu Sad Sam. Moji prijatelji iz inozemstva imaju jedan logičan produkcijski rast: započnu s malim projektima, zatim se produkcijski uvjeti jačaju, predstave su kompleksnije. Dobiju prostor, poneki osnuju kompaniju koja ima financijsku podršku. Kod nas to trenutno nije moguće. Nemam stvaralačkog poriva vraćati se na neki Sad Sam solo manjeg formata, manje teme.  S jedne strane za mene je to bio oslobađajući moment – taj trenutak kad sam shvatio da nakon Sad Sam Matthäusa više ništa ne moram raditi. Dobar je osjećaj osjetiti tu prazninu. Međutim, to si ne mogu priuštiti, a uostalom stvaralački nerv me tjera dalje. Pripremamo novi oratorij. Vidim se i u ulozi redatelja dramskih predstava.

Na pulskom sajmu Sanjam knjige u Istri imali ste i performans posvećen Pasoliniju. Slavila se stota obljetnica njegova rođenja. Kako to da ste za performans odlučili posegnuti za njegovom poezijom?

Kad sam pročitao njegovu poeziju, koju je Valter Milovan preveo na furlanski jezik, pojavio mi se isti psihofizički učinak koji sam imao kad sam čitao slovenskog pjesnika Srečka Kosovela, čije sam pjesme uvrstio u solo Sad Sam Lucky. Pročitao sam Naftu, Pasolinijev roman koji kod nas nije preveden, knjigu kolumni, prelistao sam mnoge intervjue, raspitao sam se o nikad snimljenom filmu Pavlova poslanica. Bilo mi je zanimljivo postaviti njegov proročki, društveni i politički angažman u literaturi u odnos s poezijom koja je prevedena na jezik blizak onom koji se govori u mom rodnom gradiću Svetvinčentu. Njegov pjesnički imaginarij dobro korespondira s mojim imaginarijem. On govori o životu i smrti, Bogu, čovjeku, odnosu s obitelji, o majci, a istovremeno je socijalno i klasno osviješten – to su sve teme mojih radova. Nadahnuće crpim iz mikrokonteksta u kojemu živim i u kojemu sam često prisutan, a prepoznajem ga u Kosovelovom Krasu i Pasolinijevoj Furlaniji.

Hoćete li nastaviti s ciklusom Staging a Play? Do sada ste napravili vrlo zapažene predstave Staklenu menažeriju, Tartuffea, Antigonu.

Trenutačno nemam ideje za novi Staging a Play. Bilo je razgovora o sestrinskom konceptu pod naslovom Staging an Image – projektu koji bi se prvenstveno bavio opisom slike. Međutim, dosta toga što ću raditi ovisi i o kuratorskim politikama festivala, kazališta. Rad na kazališnim klasicima nastavljam kroz rad s Matejom Koležnik, gdje radim prvenstveno kao koreograf, suradnik za scenski pokret. U Münchenu smo prošlog mjeseca suprotstavili Žižekovu i Sofoklovu Antigonu, a iduće godine u Frankfurtu radimo Škrtca.  Moram priznati da mi je zanimljiv odabir klasika u našoj repertoarnoj politici.

U kojem smislu?

Mnogi pisci nisu uopće postavljeni. A Ibsen, primjerice, nije imao poziciju stalnog autora. I mnogi drugi.

Koje biste klasike ili tekstove rado gledali na pozornici?

Madame de Sade Yukia Mishime, bilo kojeg Jona Fossea, nordijske suvremene tekstove, drame Martina Crimpa. Silno mi nedostaju komedije u dramskom kazalištu. Osjećam mali zamor od društvenih i političkih tema koje su iznimno važne, no repertoarno nisu izbalansirane.

Vaše se ime spominjalo u kontekstu umjetničkog ravnatelja Istarskog narodnog kazališta. Vidite li se na čelu neke kazališne institucije? I kako biste je vodili?

Vidim sebe na čelu svoje institucije. Zanimljivo je promatrati na koji se način promišlja kazališni prostor u odnosu na publiku. Mnogi misle da je mana pulskog kazališta ta što nema ansambl, a ja mislim da je u tome baš njegova prednost. U fluidnosti, protoku umjetnika kroz grad. Zanimljivo je promatrati na koji se način centar Pule razvija, kako institucije poput Arheološkog muzeja, Pula Film Festivala – Kino Valija, INK-a, promišljaju grad tj. svoju umjetničku djelatnost, odgovornost unutar i izvan zidova svojih kuća. Modeli upravljanja strukturama se mijenjaju. Postoji pregršt novih modela i treba osluškivati publiku, pratiti što se promijenilo, koje su današnje potrebe, posebno mladih. INK može primiti širok dijapazon različitih scenskih umjetnosti – dobre kvalitete ali različitih jezika, no bitno je sve jasno imenovati da publika zna što gleda.

No, sam Vaš rad izmiče takvim imenovanjima.

Da, ali ja sam scenski jezik etablirao tako da kad ideš gledati Ferlinov rad, točno znaš što možeš očekivati. I smatram da je moju poetiku moguće opisati i svesti pod neki od nazivnika. No s pozicije umjetničkog voditelja zanima me što ljude istinski privlači u kazalište. Redatelji? Glumci? Ili naslovi teksta…

Zašto Vi odlazite u kazalište? Što Vas privlači?

Najčešće odlazim u kazalište zbog koreografa ili redatelja čiji rad cijenim, čiji me izvedbeni jezik inspirira. Ponekad zbog teksta koji se postavlja, a u hrvatskom kontekstu pratim i volim pogledati što stvaraju prijatelji. Kad sam u inozemstvu, zna me privući određeni vizualni jezik predstave. Smatram ga izuzetno važnim. U projektima u Hrvatskoj to vizualno iskustvo često nedostaje, nadam se, samo zbog manjka novca.

Vaše su scenografije višeslojne i često imaju neku vezu s Istrom. Scenografija Mauricija Ferlina u predstavi Sad Sam Matthäus, ali i elementi Vaše izvedbe, predstavljat će Hrvatsku u lipnju na najvećoj natjecateljskoj izložbi scenografije, kazališne arhitekture i tehnologije – Praškom kvadrijenalu. Koliko Vam znači sudjelovanje na toj manifestaciji i kako ćete se predstaviti?

Sretan sam što smo dobili tu priliku. Lijepo je biti u društvu umjetnika koji su na toj izložbi proteklih godina  predstavljali svoj rad. U Prag često odlaze umjetnici koji propituju poziciju kazališta i vizualnosti u svojem radu. Očekuje nas vrlo kompleksan posao transpozicije višeslojnosti izvedbe i njezinog vizualnog koda u skučeni izložbeni prostor. Voljeli bismo da rad, nakon Praga, publika ima prilike vidjeti u Ljubljani, Puli, Zagrebu.

I ja bih to voljela. Želim Vam sreće i uspjeha u daljnjem Vašem radu!

©Katarina Kolega, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 26. veljače 2023.