Razgovarala: Mihaela Devald Roksandić

Anamarija Marković solistica je Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, koju je zagrebačka publika već imala prilike dobro upoznati u mnogim ulogama. Naime, iako vrlo mlada, Anamarija se nametnula svojim tehnički sigurnim izvedbama te posebnom energijom, postavši tako značajno pojačanje našeg ansambla te predstavnica domaćih snaga na zagrebačkoj sceni. U karijeri koja je tek započela, Anamarija je već zaslužila mnogobrojne nagrade, a ove godine je po prvi puta dobila i Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji izuzetnog ostvarenja mladih umjetnika do 28 godina.

Što Vam znači ova nagrada kad je uspoređujete s ostalim nagradama koje ste osvajali na mnogim natjecanjima, kao i Godišnjom nagradom HNK? Po čemu je Nagrada hrvatskog glumišta drugačija?

Smatram kako je veliki uspjeh dobiti Nagradu hrvatskog glumišta. Dobila sam ju za ulogu Klare u Orašaru, oko koje sam se zaista jako potrudila, pa sam sretna da je taj trud prepoznat. Ustvari me već nominacija jako razveselila. S jedne strane, svjesna sam da se ta nagrada dodjeljuje svake dvije godine, ali opet nisam puno o njoj razmišljala, pogotovo zbog svih ovih događaja u zadnje dvije godine, nije mi baš nagrada bila na pameti… Uglavnom, nominacija mi je stvarno bila važna, kao i činjenica da me netko zamijetio, izdvojio i moj rad ocijenio pozitivno, a onda kad sam već bila nominirana, naravno da sam se nadala i nagradi. 

Što mislite o činjenici da Nagradu glumišta mogu dobivati samo domaći plesači tj. oni koji imaju hrvatsko državljanstvo?

Mislim da je dobro da je nagrada namijenjena baš domaćim plesačima, jer nas generalno gledajući ima vrlo malo pa se možda i na taj način može potaknuti mlade da se bave baletnom umjetnošću. No kada zamislim da sam ja negdje stranac i da nešto dobro otplešem, a onda ne dobijem nagradu zbog sličnih kriterija, vjerojatno se ne bih dobro osjećala. Uglavnom, pretpostavljam da bi se moglo promijeniti kriterije da se zadovolji i potreba za poticanjem domaćeg kadra, ali i za nagrađivanjem kolega koji su ovdje već duže vrijeme i svojim su radom obilježili hrvatski balet.

Vratimo se Orašaru. Već ste vrlo mladi imali priliku plesati i ulogu Klare i Vilu šećera u nekim prijašnjim verzijama Orašara. Možete li usporediti ta dva iskustva – po čemu je ova Klara posebna?

Mislim da prvenstveno treba izdvojiti to što je Klara u verziji Vladimira Malakhova ustvari spojena s ulogom Vile šećera. Dakle, ono što su prije plesale dvije balerine, sada pleše jedna. Osim što je fizički i tehnički teža nego prije, radi se i o dva različita lika, pa je i to ono što je čini drugačijom. To znači da neko veselje i zaigranost Klare iz prve slike prerasta u nešto ozbiljnije u drugoj da bi u drugom činu ona dosegla svoju potpunu zrelost tj. na neki način odrasla na sceni. Ne mogu sada reći da je jako teško pronaći razlike između te tri faze, ali one svakako moraju biti vidljive kako bi se razvio kompletan lik. Također, jako je važno tu promjenu predstaviti što prirodnije – to je nešto na čemu trebate raditi. Osobno mi je to bio veliki izazov, jer sam još uvijek vrlo mlada pa se u Klaru mogu puno lakše uživjeti. Dakle, znam kako je to biti zaigrano dijete, dok Vilu šećera još moram izrađivati i graditi u emotivnom smislu.

Što je ulozi Klare donijela činjenica da su uloge objedinjene, a što je Klara time izgubila?

Mislim da u toj odluci nema ničeg lošeg, osim što je uloga teža nego prije (smijeh). Ipak, dramaturški i emocionalno ta odluka ima smisla. Klara je ovako puno aktivnija i sama sudjeluje u kulminaciji baleta, dok je to prije samo promatrala. Također, ako to promatram iz perspektive Vile šećera koja se obično pojavljuje na samom kraju drugog čina, u ovoj verziji se fino zagrijete, pripremite i osjetite scenu, pa je možda utoliko lakše plesati grand pas de deux na kraju baleta.

Što mislite o koreografskoj odluci da sve uloge koje su prije u Orašaru plesala djeca sada plešu profesionalni plesači? Naime, i sami ste u toj predstavi sudjelovali još od malih nogu pa znate koliko je važna upravo za učenike baletnih škola.

Svjesna sam da je takva odluka utemeljena upravo u ideji da Klaru mogu plesati i balerine koje možda nisu nužno niže rastom ili mladolike izgledom, kao što je to ranije bio slučaj. Naime, Klaru je ranije uvijek tumačila sitnija balerina koja se onda izgledom nije puno razlikovala od djece koja su plesala s njom. Sada se taj prostor otvorio i za plesačice koje su više rastom ili izgledom zrelije pa je to za posljedicu imalo odluku da profesionalni plesači plešu dječje uloge. Ipak, moram reći da je za nas, kad smo bili mali, sudjelovanje u Orašaru bio fenomenalan događaj. Sudjelovali smo i na probama, gledali starije balerine, upijali mirise kazališta, učili kako će to sve izgledati u budućnosti. To su trenuci u kojima jako puno možete naučiti o profesionalnom svijetu baleta. Dakle, iako ne želim kritizirati tu odluku jer je razumijem, mislim da je šteta što učenici škole ne sudjeluju u predstavi. Ovo mi je već treći Orašar i sjećam se kako smo i mi kao djeca uživali u tome. Mogu reći da mi i iz perspektive profesionalne balerine stvarno nedostaju učenici baletne škole, jer oni i nama daju energiju, uživaju u cijelom tom kazališnom okruženju, pa onda to i tebi pomogne u teškim trenucima i motivira te.

Što Vama osobno znači Orašar?

Zaista mi je važna ta predstava. To je bila i moja prva glavna uloga, bila sam jako uzbuđena kada sam ju trebala plesati. Zagreb je moj grad, ovdje sam odrasla i naravno da mi je stalo da se dokažem pred svojom publikom. U toj želji preuzimate veliku odgovornost. Zaista mi je bilo važno da to dobro otplešem. No, opet mislim kako sam bez obzira na taj pritisak svoju prvu predstavu odradila prilično opušteno, možda baš i zato što sam ju prvi puta plesala vrlo mlada. Orašar će za mene uvijek biti poseban, jer to i jest jedna od najvažnijih baletnih predstava. Drago mi je i da je interes za tu predstavu sve veći i veći i da na nju dolazi sve mlađa publika – lijepo je kad je predstava toliko gledana kao što je to Orašar.

Kako se nosite s tremom – pomaže li Vam adrenalin kako bi na izvedbi bili što bolji ili Vas trema blokira?

Mislim da u principu nemam problema s tremom. Kad krene predstava, pokušavam se maksimalno uživjeti, skoncentrirati na ono što je važno, pa makar mi sve i ne uspije onako kako sam planirala. Važno mi je da znam da sam dala sve od sebe, a ne da odem kući i mislim kako mi nešto nije uspjelo zbog treme. Dakle, iako ju imam, nikada me nije pojela, što je vjerojatno stvar mog karaktera.

Plesači o baletnoj umjetnosti uvijek pričaju kao o pozivu, uvijek govorimo kako smo toj umjetnosti posvetili život, kako nas to ispunjava, kako ju volimo te kako je lijepo plesati. No, ima li nešto što u baletu nije lijepo i što ne volite?

Vrlo sam nestrpljiva osoba i ne volim kad mi nešto ne ide tj. kada mi neki korak ne uspijeva. Stvarno mogu puno raditi i truditi se i perfekcionist sam, ali kada mi nešto ne ide, to me pomalo uznemiri pa onda nezadovoljstvo zna nekad nadjačati. Tada znam biti tužna jer se previše fokusiram na to što mi ne ide i što u tom trenu ne mogu, umjesto da razmišljam o tome kako će se to u budućnosti sigurno promijeniti nabolje. Naprosto, neki plesači sve odmah mogu napraviti iz prvog pokušaja a nekome treba malo više vremena, jer nismo svi isti, no najvažnije je da na koncu ipak dođeš do cilja. Bez obzira na to što nekada znam biti nezadovoljna, ljubav prema plesu uvijek nadvlada.

Bili ste na specijalizaciji u St. Petersburgu. Tamošnja baletna škola, popularna Vaganova, predstavlja na neki način svjetski centar baleta. Što Vam je donijelo to okruženje i to iskustvo?

Puno toga… tamo mi je stvarno bilo predivno. Naravno, trebalo mi je mjesec dana da se prilagodim, da naučim ruski jezik, a i prvi put sam bila sama daleko od kuće među strancima. Na početku mi je svega bilo puno – novih iskustava, informacija, no kako sam se uhodavala, uspjela sam uhvatiti ritam. U svakom slučaju, jako sam puno naučila, bila sam posvećena baletu dvadeset četiri sata na dan, susrela se s puno toga novoga što mi ovdje u Zagrebu nemamo prilike isprobati i naučiti. Uživala sam npr. u satovima glume koju mi u našoj školi nemamo, a jako je važna i zabavna. Tamo baš možeš živjeti balet. Upoznala sam mnoge plesače. Neki od njih bili su zvijezde koje sam do tada gledala samo po Instagramu ili YouTubeu, no istovremeno sam vidjela da i mi mali ljudi imamo tamo što za reći i pokazati (smijeh).

Imamo priliku svjedočiti kako je cijela naša profesija u svojevrsnoj krizi te kao da ponekad oni koji o nama odlučuju ne razumiju što sve naša profesija obuhvaća. Kakva su Vaša iskustva? Susrećete li se ikad s predrasudama i s pitanjima – a što zapravo radiš?

Većina onih koji me okružuju zaista razumiju ono čime se bavim te koliko je to zahtjevno. No, mislim kako je ljudima koji nemaju puno doticaja s baletom zaista jako teško razumjeti prirodu tog posla, ali i koliko nam je sve to važno. Naprosto, balet nije nešto što zaboraviš onog trena kad izađeš iz kazališta. S tom umjetnošću živiš dvadeset četiri sata na dan. Možda nas malo bolje razumiju oni koji su se bavili nekim zahtjevnijim sportom, jer su iskusili sličnu vrstu odricanja. Balet se mora voljeti, on zahtijeva puno rada i truda, ali istovremeno ne smijemo zaboraviti uživati u njemu.

Trenutno su aktualne rasprave o novom Kazališnom zakonu kojim se na neki način određuje budućnost baletnih plesača, ali i cijele umjetničke grane. Bojite li se te budućnosti i nesigurnosti baletne profesije?

Iskreno, nije mi svejedno. Mislim da nas općenito ima jako malo i da bi bila velika šteta da nas se u tom smislu zakine tj. da nemamo uvjete kao svi drugi, jer to će osjetiti i moja generacija, a utjecat će i na sve one koji dolaze nakon mene. Činjenica da za baletne plesače nisu predviđeni ugovori na neodređeno jako će utjecati na naše živote, odluke koje donosimo, osjećaj nesigurnosti, straha… Bilo bi zaista lijepo da nas čuju i da se to promijeni. Jer evo, npr., možda ću jednog dana i ja htjeti imati obitelj, a to je odluka koja u baletnoj karijeri ima svoje posljedice – dakle, neću se na taj korak moći odlučiti zbog nesigurnosti i zbog toga što neću znati što me sutra čeka te hoće li moja odluka imati utjecaja na to da mi netko jednog dana ne produži ugovor. No bez obzira na trenutnu napetost koja je prisutna oko te teme, zaista se nadam da će se cijela priča riješiti pozitivno za sve nas i našu profesiju.

©Mihaela Devald Roksandić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 21. svibnja 2022.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije