Piše: Katarina Kolega

Saša Anočić bio je po struci glumac, i to izvrstan glumac – sugestivan, uvjerljiv, prirodan, no pamtit ćemo ga i kao vrsnog redatelja koji nam je u naslijeđe ostavio nekoliko kazališnih bisera, antologijskih ostvarenja hrvatskoga glumišta. Glumu je diplomirao 1998. godine u  rodnom gradu Osijeku, gdje je zagrebačka  Akademija dramske umjetnosti imala dislocirani studij, a ubrzo nakon studija angažman dobiva u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Režiranjem se počeo baviti za vrijeme studiranja te je napravio nekoliko amaterskih i profesionalnih predstava kao što su Igra, Isusova posljednja molitva, Oprostite, malo nam je neugodno, Godina dobre berbe, Rikavela, Kralj Ubu, Pokidani okovi, Badnjak u garaži, no ozbiljniji redateljski uzlet počinje 2000. godine legendarnom osječkom predstavom Alaska Jack koju je u osječkom HNK-u napravio sa svojim generacijskim kolegama. Potresen teškom bolešću i smrću prijatelja s klase Dražena Kolara, u njoj je dramaturški posložio različite domaće i strane tekstove – od Davida Mameta, Maxa Frischa i Raymonda Carvera do Davora Špišića, Selme Dimitrijević i Sanje Ivić, kako bi progovorio o smrti, boli, strahu od samoće, tjeskobi i otuđenosti suvremenog čovjeka. Pesimistične teme režijski je, međutim, posložio u groteskne, scenski dojmljive prizore, pune topline, samoironije, apsurda i humora, čime je utro put svojoj poetici i dramaturškom određenju.

U osječkom Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića 2001. režira predstavu prema vlastitom dramaturškom predlošku pod nazivom Ide Dada, a iste godine na poziv Slobodana Šnajdera odlazi u Zagreb i postaje dio glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Istovremeno režira u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca, jer je u crnohumornoj drami Komšiluk naglavačke tada studentice dramaturgije Nine Mitrović prepoznao bliski umjetnički senzibilitet. Nadahnuta pričama iz crne kronike, autorica je nizala prizore  iz života osiromašenih stanovnika jednog nebodera u predgrađu, a Sašu Anočića oduvijek su zanimale životne priče ljudi s margine društva, takozvanih gubitnika. S ansamblom Drame HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke ostvario je jednu od najnagrađivanijih predstava tog kazališta, a nakon velikog uspjeha, novu dramu Nine Mitrović Kad se mi mrtvi pokoljemo režira godinu dana poslije, 2004., u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh.

Stalni posao u ZKM-u 2003. zamjenjuje glumačkim angažmanom u zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnji, u kojem ostvaruje vrlo zapažene glumačke uloge, poput one u predstavi Renea Medvešeka Ne prijatelj. U tom se kazalištu okušao i u funkciji ravnatelja 2009.-2014., kada je postavio i raskošne dječje spektakle poput Šeherezade. U dječjem su ga kazalištu također zanimali tekstovi o pojedincima koji se ne uklapaju u društvo i okolinu – poput Pinocchija i Alise. Uprizorio je istoimene romane, no zanimljivo je da se nije okušao u autorskim projektima. Njih je ostvarivao izvan matičnog kazališta, ponajviše u Teatru Exit, s kojim suradnja počinje 2002., kada je u koprodukciji s NUS Barutanom iz Osijeka postavio Harrowerove Noževe u kokošima. Ravnatelj tog kazališta Matko Raguž ukazao mu je potpuno povjerenje nakon kazališne uspješnice To samo Bog zna, intimne predstave o ciklusu života od rođenja do smrti i međuljudskim odnosima, posebice između muškarca i žene. Predstava je nastajala iz glumačkih improvizacija Darije Lorenci, Rakana Rushaidata i Bojana Navojca, koji su pokazali zavidno umijeće transformacije a Saša Anočić predstavio se kao redatelj koji voli mijenjati žanrovske kodove igre – od naturalizma i groteske do montipajtonovskog crnog humora, kako bi sumorne trenutke života kontrapunktirao duhovitim persiflažama.

To mu je sjajno uspjelo u kazalištu KNAP, u predstavi Smisao života gospodina Lojtrice (2006.),koju smatram pravim kazališnim biserom u kojemu je zablistao Rakan Rushaidat. Kafkijanski motiv malog čovjeka bespomoćnog pred apsurdnim birokratskim (u ovom slučaju zdravstvenim) sustavom koji se njime okrutno poigrava, Anočić razvija u svojem, posve originalnom i prepoznatljivom smjeru, oslanjajući se na improvizacije sjajnih glumaca, teatar apsurda i filmske uzore poput Monthyja Pythona, ali i Charlija Chaplina, Bustera Keatona i Jacquesa Tatija. Predstavu je nazvao prvim dijelom gubitničke trilogije, a donosi priču o poštenom i vrijednom čovjeku koji je bio sasvim sretan s onim skromnim što je od života imao, sve dok ga administrativna greška nije odvela u drugom pravcu. Svoju osebujnu kritiku birokraciji i društvu u kojemu vlada administracija nastavio je u KNAP-u, u  drugom dijelu trilogije pod nazivom Niko i Ništ, a treći dio je ujedno posljednja predstava koju je napravio u Teatru Exit – GospOUdinNOUbadi iz 2019. Iako je većina navedenih predstava dobila mnoge ugledne kazališne nagrade (ili je bila u nominacijama), gubitnici koji su mu donijeli slavu i najveći broj nagrada na raznim festivalima svakako su Kauboji,  premijerno izvedeni 2008. u Teatru Exit. Osvojili su dvadeset uglednih nagrada, među kojima je Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini i najbolje redateljsko ostvarenje. To je predstava koju će teatrolozi sigurno uvrstiti u povijest suvremenog kazališta. U njoj je zablistalo sve što je volio, što ga je zaokupljalo i čime se cijeli život bavio – fascinacija filmom i filmskim postupcima (u ovom slučaju vesternom), sjajna, ludistička glumačka igra koja pršti veseljem zajedničkog stvaranja i oduševljava pomno osmišljenim i iznesenim karakterima, istovremeno duhovito i bolno, toplo i silno emotivno, bez trunka patetike iznesena tema nesretnih pojedinaca s margine društva te improvizacije pretočene u mnoge nezaboravne prizore koji ne narušavaju dramaturšku cjelinu.

Redateljski uspjeh stekao je autorskim projektima, a nastavio i u uprizoravanju literarnih predložaka te mu je posljednja predstava, inscenacija Marinkovićeva Kiklopa u Dramskom kazalištu Gavelli, požnjela silan uspjeh na 30. Marulićevim danima na kojima je osvojila svih pet nagrada, a na Nagradama hrvatskog glumišta proglašena je najboljom predstavom u cjelini, za režiju i sporednu mušku ulogu (Živko Anočić).

Kritičari ga, međutim, nisu samo hvalili. Mnogima su smetali višestruki završeci većine predstava, njihova dramaturška razbarušenost i razvučenost, no on je i unatoč tome ostao tvrdoglavo svoj. Najviše je uživao u procesu nastajanja predstave. Glumce je poticao na maštovitu, autentičnu i predanu kazališnu igru i nije se htio odricati sjajnog materijala nastalog na probama. Upravo su mu zato predstave, pa čak i one preduge, prštale glumačkim veseljem, nevjerojatnom zaigranošću i radošću zajedničkog stvaranja, koju je publika itekako osjetila. Stvarao je za glumce i zajedno s glumcima – pomno ih je slušao, vješto vodio, često s njima glumio i iz njih izvlačio ono najbolje. Zato u njegovim predstavama nije bilo loših, neuvjerljivih glumaca.

Po svemu tome ćemo ga zauvijek  pamtiti – po sjajnim glumačkim kreacijama, nevjerojatnoj mašti, inventivnim i ludističkim redateljskim rješenjima, duhovitim dosjetkama kojima je do apsurda doveo teške i bolne teme naših malih života. Smrt mu je bila vječna opsesija i tema gotovo svih predstava – od Alaske Jacka preko Smisla života gospodina Lojtrice do Kauboja i Kiklopa. Njegov lik u predstavi Alaska Jack često je izgovarao rečenicu: „Svi ćemo umrijeti, a nitko ne vjeruje u to“. Danas ona postaje toliko istinita i opipljiva, jer uistinu je teško povjerovati da pedesetogodišnjeg umjetnika u naponu kazališnog elana nema više među nama. Vjerojatno još nitko ne vjeruje u to.

Istinski autsajder, nesiguran i ranjiv, kao i oni o kojima je pričao priče

Piše: Branka Primorac

Glumac, redatelj, dramaturg, dramski pisac, pedagog Saša Anočić umro je 4. svibnja 2021. u 52. godini, dva tjedna prije 53. rođendana.

Ova hladna prva rečenica, kakvu nalažu novinska pravila – i da se  prekrše i da se činjenice gurnu dublje u članak, zamaskiraju, sakriju pod tepih – ništa ne bi promijenila. Dogodilo se to jednog običnog utorka oko 21.30 sati, kad se poslije probe predstave Iz života kukaca u HNK u Splitu dovezao do svog zaprešićkog doma na parkiralište, u automobilu iz kojeg nije izašao.

Taj zadnji rad za splitski HNK, komad o vječnim egzistencijalnim pitanjima, pa i smrti, napisan prije sto godina, Anočić je dugo imao na pameti. Tekst Josefa i Karela Čapeka, prepun bajkovitih slika, asocijacija, alegorija preko svijeta kukaca na svijet čovjeka morao je privlačiti razigranog Anočića. Jedan je projekt otpao i na veliko oduševljenje redatelja njegova je ideja dobila šansu. Premijera je odigrana krajem svibnja 2021. Nakon šoka ansambla zbog smrti ključnog člana, ekipa predstave je odlučila dovršiti je po njegovim uputama. Anočićev redateljski rad na Kukcima bio je završen 95 posto, ali ga nitko sa strane nije dirao, makar ga nazvali nezavršenim. Ništa neobično u njegovom karakterističnom umjetničkom rukopisu drame bez čvrsta kraja. Tako mu je uostalom Dalibor Foretić, prerano preminuli kazališni autoritet, proročanski i benevolentno 1998. ocijenio prvu režiju u HNK Osijek.

Nije pretjerano reći – Osječaninu je presudila strast stvaranja.

Potvrđuju to riječi ravnateljice Drame HNK Split Marine Vujčić, koja ga je zajedno s ansamblom Kukaca zadnja vidjela živog. Na nevjerojatnu vijest na svom je Facebook profilu napisala: „Kad je Saša Anočić u veljači započeo rad na predstavi Iz života kukaca u HNK Split, od prvih nam je proba bilo jasno da se događa nešto veliko, lijepo i važno. Donio nam je u teatar „ono nešto“ što samo veliki umjetnici i veliki ljudi mogu, jer jedino oni to i imaju. Oko tog Sašina unikatnog sadržaja svi smo se okupili kao kukci oko glavnog u roju, kao leptiri oko lokvice poslije kiše, kao mravi u svojoj mravinjačkoj zadruzi u kojoj sve funkcionira onako savršeno kako je priroda stvari, i priroda kazališta, zamislila. Ne koristim bez razloga ove ‘kukačke’ metafore. Koristim ih zato što znam koliko je dugo Saša želio raditi ovaj tekst braće Čapek, i koliko je bio sretan što ga napokon radi. Gotovo toliko sretan da je sam sebi zavidio na tome. Njegova zahvalnost na toj prilici, na ansamblu u koji se zaljubio, na tome kako je ansambl zavolio njega i predstavu, na tome kako je cijeli teatar zatitrao u energiji koju nam je donio – ta dirljiva, posvemašnja, svakodnevna Sašina zahvalnost sad mora postati tek sjećanje na nju. Golema je to tuga jer je sve okrutno prekinuto baš kad je i njemu i nama bilo najljepše.

Još jučer sam svjedočila tom zanosu, o kojem je bilo nemoguće povjerovati da se može ugasiti. Još jučer smo vjerovali da Saša samo nakratko putuje u Zagreb, i nemoguće je bilo povjerovati da nam se iz njega nikad neće vratiti. Pa ako tako zastrašujuće nemoguće stvari mogu postati moguće, onda je možda moguće da i Sašini Kukci, u spomen na njega i njegovu kazališnu i ljudsku predanost, zažive na pozornici unatoč njegovoj strašnoj i neshvatljivoj odsutnosti. U ovom času ne znam dugujemo li mu baš to, ili možda potpuni muk u kojem se bez njega ništa ne smije dogoditi. Pretužna sam da bih znala. Hvala ti na svemu, divni, veliki, nezaboravni Čovječe! Adio, Kauboju!”

Posljednji pozdrav Marine Vujčić logičan je put do popularnih i nagrađivanih Kauboja (2008.) u produkciji zagrebačkog Teatra Exit, umjetničkog ravnatelja Marka Raguža, predstave koju će s njegovim imenom povezati najmanje upućen gledatelj u hrvatske kazališne prilike. Anočić je Kaubojima i mama i tata, autor i redatelj, glumac, kreator scenskog pokreta, koreograf stepa, s Hanom Veček dramaturg. Za predstavu se godinama tražila karta više, 2014. izbrojeno je 400 izvedbi, a tu nije bio kraj. Priča o gubitnicima, o neostvarenim ljudima okupljenima da ostvare predstavu i tako ostvare sebe, oduševila je naciju. Dominantna Anočićeva ideja, koja kulminira u Kaubojima, zaokružena je u njegovoj trilogiji u koju osim Kauboja idu još Alaska Jack (2000.), kultna predstava osječkog HNK ostvarena prije njegova preseljenja u Zagreb, i montipajtonovski komad Smisao života gospodina Lojtrice (2006.) izveden u zagrebačkom KNAP-u. Velika popularnost Kauboja dovela ih je na film, ali tko ih je gledao u Ilici, nije bio zadovoljan. Kazališni spleen nije zaživio na filmskom ekranu. Autor teatarske uspješnice nezadovoljstvo je izrekao javno, nesretan da nije sam režirao filmsku verziju, govoreći da će Kauboje, ako mu se pruži prilika, snimiti ponovo. Nikome tko je dobio toliko nagrada i pohvala za neku predstavu koliko ih je on dobio za Kauboje ne bi bilo svejedno kakav je uradak za svagda zabilježen na filmskoj vrpci.

Hvalospjeva je još za mnoge druge izvedbe, osobito za one za djecu u Trešnji, ali posvetimo se, uz Kauboje, drugom važnom projektu koji je u posljednje vrijeme obilježio Anočićev rad. To je Kiklop u produkciji GDK Gavella, djelo klasika hrvatske književnosti Ranka Marinkovića, jedan od najvažnijih hrvatskih romana 20. stoljeća. Kiklop je 2019. osvojio nagrade hrvatskoga glumišta za najbolju predstavu u cjelini, za najbolje redateljsko ostvarenje te za najbolju sporednu ulogu Živku Anočiću, zatim Grand Prix za najbolju predstavu u cjelini 36. Susreta kazališta Bosne i Hercegovine 2019. te na 30. Marulićevim danima 2020. nagrade za predstavu u cjelini, za najbolju režiju, za najbolju adaptaciju teksta (Saša Anočić), za glumačko ostvarenje (Franjo Dijak) te za dizajn svjetla (Zdravko Stolnik).   

A evo što kaže krivac za sve te nagrade. „Kakve su sličnosti između Saše Anočića i  Melkiora Tresića?” pita Anočića novinar Expressa.

On objašnjava: „Proživio sam nešto vrlo slično onome što se Melkioru dogodilo u Kiklopu. Bio sam u JNA, poslalo me u Nikšić u brdsku pješadiju. Nosio sam 54 kilograma opreme na leđima, svaki treći dan smo marširali 12 kilometara do Studenačke Glavice. Svaki dan smo deset sati prenosili ogromne balvane s jedne strane kasarne na drugu, naizmjence. Poput Tresića, i ja sam iz vojske završio u ludnici. Bio sam ondje mjesec dana, malo kraće nego on… Svašta sam ondje naučio. Čim sam došao, rekli su: Ovaj je za ‘dvojku’. Usrao sam se živ, mislio da je najgore što može biti. A bila je to oznaka za tipa koji uopće ne komunicira, samo šuti i gleda. Takav sam bio u ludnici. Čak su me i u lisicama sprovodili. Bio sam, dakle, u toj ‘dvojci’ jer mjesec dana nisam riječ progovorio. Svako sam jutro od 8.30 do 9 sati išao na terapiju vrijeđanjem. Sjeo bih, a neuropsihijatar bi me vrijeđao da bi isprovocirao moju reakciju. I nisam se dao punih mjesec dana. A onda je on odustao i rekao: ‘Ne mogu ti dati doživotnu, ali dat ću ti neku odgodu, samo da te više ne gledam’. I pogledao sam ga. ‘Iduća komisija dolazi tek za mjesec dana, pa ti vidi’, veli. E tad sam prvi put progovorio, nešto u stilu: ‘Kako vam mogu vjerovati?’. ‘Časna reč’, kaže on. Rukovali smo se i dobio sam vojnu odgodu na tri godine.”

Sad znamo odakle prirodna uvjerljivost.

I na kraju, uz malo kraćenja, riječ kritičarke Mire Muhoberac, iz Vijenca br. 652 od 28. veljače 2019.: „Saša Anočić imao je samo dva mjeseca kako bi inscenirao slojevito tkivo Marinkovićeva romana. Morao se suočiti s teškim, a slatkim bremenom kazališnoga, filmskog i televizijskog nasljeđa, pogotovo Koste Spaića iz HNK Zagreb (1976.). U suradnji s dramaturginjom Petrom Mrduljaš, spojio je Spaićevo rješenje s onim legendarnim filmskim iz 1982. i televizijskim u pet epizoda Antuna Vrdoljaka, nižući događanja i introspekcije rezovima filmskih kadrova i montažom elemenata tijeka asocijativne svijesti, ali je na kraju realizirao originalno ostvarenje za kazališne sladokusce koji su mogli uživati u pozitivnoj energiji cijeloga ‘Gavellina’ ansambla, koji diše kao jedno.”

Tko je u biti taj istaknuti protagonist hrvatskog teatra, nazvan kazališnim magom i počašćen brojnim drugim epitetima?

U tjednom magazinu Forum, u posveti Saši Anočiću, pisac i dramaturg Davor Špišić, koji se s njime družio poslovno i privatno, otkriva više od drugih o njegovoj manje poznatoj osjećajnosti, profilu i karakteru: „Unatoč gomilama nagrada i blistavoj karijeri, Sale je ostao istinski autsajder, nesiguran i ranjiv, kao i oni o kojima je pričao priče. On je valjda bio posljednji čovjek na svijetu koji tekstove žvrlja rukom, po hartijama koje gubi i pronalazi na neočekivanim mjestima. Tehnologije i platforme su hujale mimo njega, jer on se bavio minijaturnim epovima ljudskog smisla. Bio je jedan od posljednjih redatelja vesterna u našoj dimenziji.”

Na ovome mjestu treba citirati Špišićevo sjećanje na prijateljevo prvo redateljsko iskustvo: „U paklenim uvjetima zaprškom zagušenog Studentskog centra u Osijeku, odvažio se u srpnju 1998. režirati Godinu dobre berbe (Davora Špišića). Bila je to Saletova prva profesionalna režija, a moja druga drama u životu. Usrani obojica kao grlice. Publika nas je obožavala dok im se šminka topila od suza i tropske vrućine. Filozof teatra, pokojni Dalibor Foretić, prorekao mu je tada da će postati veliki redatelj, ali da mora završiti predstavu, da Berba jednostavno ima nekoliko krajeva… Da, i to je bila tvrdokorna stavka Anočićeva rukopisa: ni jedna njegova predstava nema the end, nego traje i dan-danas.”

I tako bismo mogli nizati sve lijepo da se čovjek naježi od onoga čemu je sve to svrha. No, došlo je vrijeme da se oprostimo. Nekako mi se čini da to treba prepustiti Teatru Exit, u kojem je dosegnuo vrhunce. Oni su mu za oproštaj napisali: „Vrijeme provedeno zajedno nećemo nikada zaboraviti. Sale, bila je čast jahati s tobom!”

©Katarina Kolega, Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 31. svibnja 2021.