Piše: Lucija Ljubić

Dvadeset petu obljetnicu umjetničkoga rada Marija Ružička Strozzi proslavila je 1893. godine kao Adrienne Lecouvreur. To je uloga koja se tada držala njezinim najboljim ostvarenjem, a na kazališnoj cedulji glumica je potpisana i kao prevoditeljica djela. Za obljetničku prigodu u čast glumici napisana je pjesma, datirana 11. travnja 1893. godine. Nepotpisani autor slavi glumičinu umjetnost deseteračkim stihovima koji ukazuju na nacionalni zanos zbog postignuća velike umjetnice, a uspoređuje ju s njezinim slavnim kolegicama. Sadržajno i stilski pjesma se oslanja na indikativnu sintagmu o „staroj gardi“ koja se kroz kroničarske članke provlačila skoro do sredine 20. stoljeća: „Sve to na čast našoj umjetnici / Našoj Sari, našoj Duzinici, / Koja milim smieškom, zvonkim grlom, / Žarkim okom i vještinom vrlom / I bujicom umiljatih šala / Stoput nas je milo razigrala, / Stoput tisla na oči nam suze, / Kadno stradat, muku mučit uze; / Kojoj Prag je i Biograd pljesko, / Klanjalo se i umieće Česko; / Koju burno Dubrovnik je primio; Kojom našom mi se ponosimo! / Dostojna je, vriedna počašćaja, / Dugo slavlju ne bilo joj kraja!//“ Sličan ugođaj iste godine, s datumom 21. svibnja, umjetnici daruje Rikard Katalinić Jeretov u svojoj zvonjelici zaključujući u posljednje dvije sonetne strofe: „Da jednom stavno božansko je diete / U nebo prije neg je odletilo / U tvoje srce svoju dušu slilo! // Pa tamo sad sa postojbine svete / Još Boga moli, a sred neba zlata, / Da dižeš, čaraš zanosiš Hrvata!//“

Povezanost žene i domovine, karakteristična za 19. stoljeće, možda se najjače osjetila u obraćanju kritike upravo toj glumici. Razlog je vjerojatno u činjenici što se isticala i u ansamblu staroga kazališta i poslije, kad su dolazili novi ženski glumački naraštaji, no najveća je njezina zasluga bila što je stasalo hrvatsko kazalište. S umjetničke strane, najčešće se isticala njezina umjetnost u tragičnim žanrovima. „Svojoj jedinoj, zlatnoj Mariji“ „svoje prve hrvatske stihove u znak vječne ljubavi i zahvalnosti“ glumici je posvetila 1901. i prijateljica Lujza v. Martini. Safvet-beg Bašagić 1897. godine na polasku iz  Sarajeva napisao joj je deseteračku pjesmu, osmeračku pjesmu pisao joj je Slavko Španić, hrvatska mladež u Mostaru sastavila joj je pjesmu 1912., a sonet joj je 1914. posvetio Ladislav Slavko Pavić, što već obuhvaća pravu knjižicu poezije posvećene jednoj glumici. Poticaj za nastanak pjesama zacijelo su davala i glumičina brojna gostovanja u Hrvatskoj i inozemstvu, pa i u glumičinoj rodnoj Češkoj.

Iako ju je napustila sa samo nekoliko mjeseci, Marija Ružička-Strozzi nije zaboravila svoju rodnu zemlju. Dapače, sudeći prema sačuvanim uspomenama, glumica je tvrdila da ima dvije domovine: „U mom srcu topla je ljubav za dvije domovine. Južna mi je bliža, dok je sjeverna jedna maglovita mila uspomena iz najranijeg djetinjstva. Onu prvu sjevernu pamtim više po pričanju svoje majke. Ona me nije zaboravila i još se danas brine o meni. Razumljivo da mi je sadašnja, Hrvatska bliža. Tu je moja obitelj, prijatelji, ovoj sam poklonila sve svoje osjećaje i zanose“ (Alexandr Orošnjak, 2017.). Narodno kazalište u Pragu otvoreno je 1883. godine, a Marija Ružička-Strozzi gostovala je u njemu već 1886. Sarah Bernhardt, primjerice, u tom je kazalištu gostovala 1888. i 1892. Dolazak hrvatske glumice u Prag organizirao je pjesnik Josef Václav Frič koji je sedamdesetih godina 19. stoljeća živio u Zagrebu i uređivao novine Agramer Zeitung, a pratio je glumičin rad. Marija Ružička-Strozzi tada nije znala češki i prvo je njezino gostovanje u Pragu krajem kolovoza i početkom rujna obilježeno strepnjom češke javnosti hoće li nepoznavanje jezika biti prepreka u izvedbi. Nastupila je kao Sardouova Fedora, Klara u Ohnetovu Vlasniku talionica, Shakespeareova Julija te Eva u Mageloni Josefa Jiřija Kolára. Obišla je praške znamenitosti i sklopila prijateljstvo s obitelji Frič koju je ponovno posjetila sljedeće godine.

U Zagrebu je počela učiti češki i pripremati sljedeće gostovanje u Pragu koje je bilo u tijekom studenoga 1894. godine. Tada je nastupila na češkom i oduševila publiku i kritiku. Bila je Dama s kamelijama A. Dumasa sina, a kritika je zabilježila da je glumica svojim umijećem nadmašila prethodno gostovanje. Predstave su rasprodane i za Adrienne Lecouvreur i ponovno za Vlasnika talionica, ovaj put za izvedbu na češkom. Gabriela Preissová autorica je tročinske drame s pjevanjem Gazdina roba koju je za zagrebačko kazalište prevela s češkoga upravo Marija Ružička-Strozzi nastupivši u glavnoj ulozi Eve. U Zagrebu je predstava izvedena samo jedanput 1896., a 1893. njezina je praška izvedba izazvala pohvale, tim više što je komad napisan na dijalektu i valjalo je svladati dodatnu jezičnu barijeru. Gostovanje je nastavila krajem studenoga u Brnu nastupivši u istim predstavama kao u Pragu, a posjetila je i rodni Litovel.

Novih čeških gostovanja nije bilo, ali prijateljske veze s češkim umjetnicima nisu prekinute pa je Marija Ružička dvadesetih i tridesetih godina privatno posjetila Prag, a na praškom je radiju snimila i gramofonsku ploču s monologom iz Smrti majke Jugovića. Početkom 1928. godine odlikovana je Redom bijelog lava, najvišim čehoslovačkim priznanjem. Kao jedina strankinja ušla je među počasne članove praškog Narodnog kazališta, imenovana je počasnom građankom Litovela, a gradski muzej objavio je poseban godišnjak u kojemu je Mariji Ružički-Strozzi posvećeno pedesetak stranica. Na njezinoj rodnoj kući 15. rujna 1935. godine otkrivena je spomen-ploča koja je u vrijeme nacističke okupacije uništena, a ponovno je postavljena 2013.

U gradu Zagrebu, u naselju Savica, od 2020. postoji Park Marije Ružičke-Strozzi. U svojoj „južnoj domovini“ glumica je dobila park zahvaljujući naporima Hrvatsko-češkog društva i platforme 1postozagrad.

(Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak…)

©Lucija Ljubić, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 7. prosinca 2023.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Izvor fotografija: Arhiv autorice, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU, Arhiv obitelji Strozzi, Arhiv Hrvatskog glumišta