Piše: Snježana Banović

Feljton Zaboravljene kazališne heroine će se u tjednim nastavcima tijekom 2022. godine baviti osobnim i profesionalnim biografijama dramskih, glazbenih i plesnih umjetnica koje je povijest hrvatskoga kazališta nepravedno zanemarila i ostavila na dalekoj margini, a koje su u doba svojega djelovanja, uglavnom na sceni HNK u Zagrebu i iza nje, bile hvaljene i slavljene. U pojedinim slučajevima bile su i avangarda unutar pretežito muškoga korpusa tadašnje hrvatske kazališne umjetnosti, kulturne politike, književnosti, pedagogije itd. Također, umjetnice o kojima je riječ nerijetko su bile i aktivne sudionice burnih događanja u tadašnjem kulturnom i društvenom životu grada Zagreba, ali i šire – država koje su u to doba bile uspostavljene.
Ovo svojevrsno mapiranje teško stečenoga ženskoga mjesta u muškome svijetu našega kazališta tijekom (uglavnom) 20. stoljeća dio je širega kulturno-povijesnog istraživanja autorice o položaju nedovoljno cijenjenih umjetnica, nepravedno postavljenih u sjenu muških partnera na sceni i u životu te iz toga proistekloga zaborava koji ih nepravedno pokriva.

Umjetnice koje će biti obrađene u ovom feljtonu su Lina Ody-Milanova, pjevačica i glumica (1841-1901), Karolina Norweg Freudenreich, pjevačica i glumica (1834-1903), Greta Kraus-Aranicki, glumica, pjevačica i prva redateljica HNK u Zagrebu (1897-1956), Mila Miholjević, književnica (1898-1997), Nada Babić, glumica (1903-1951), Margita Dubajić, glumica i pjevačica (1903-1986), Paula Hercberger, glumica (1906-1949), Đurđa Đurđan, balerina (1911-?), Mira Sanjina, balerina (1924-2010) i druge.

Lina Ody (Dragojla Milanova), rođ. pl. Schnarendorf

U kasno proljeće 1858., na svečanosti u Redutnoj dvorani gornjogradskog kazališta kojom se obilježavao kraj sezone, nastupili su sa svojom ispitnom produkcijom i pitomci iz susjednoga Glazbenoga zavoda čija je škola, kao prva te vrste u hrvatskoj povijesti, sve od 1829. omogućavala glazbeno obrazovanje za djecu i mlade.[1] U gledalište su, uz redovite pretplatnike, umjetnike i ostale viđene purgere nahrupili i članovi obitelji mladih pitomaca. Atmosfera uzbuđenja (kažu rijetki izvori) širila se u valovima, svečano urešenom dvoranom s oslikanim stropom, ovalnim ložama i baršunastim foteljama. Omiljeni učitelj pjevanja djevojaka i zborovođa Vatroslav Lichtenegger[2] ponosno je sjedio za klavirom, a u gledalištu se meškoljilo i strogo ispitno povjerenstvo.

U petoj točki programa zbor pitomica nastupio je s arijom iz Meyerbeereovih Hugenota, koja zahtijeva i vješti solo-sopran. Za njega je bila odabrana graciozna plavokosa sedamnaestogodišnjakinja, darovita Lina pl. Schnarendorf koja se talentom isticala među svojim suučenicama sve od 1855., kada je upisala školu pjevanja u Glazbenom zavodu. Temperamentnu djevojku živa duha, s moćnim glasom u rasponu od visoka soprana do dubokoga alta odlikovale su prirodnost i scenska lakoća odmalena. Rodila se u (tada austrijskoj) Lombardiji gdje je kratko vrijeme bio zaposlen njezin otac, po zanimanju kraljevski financijski carinski nadsavjetnik. 

I evo ga na ispitnoj priredbi svoje kćeri, sjedi u prvome redu iako još uvijek nema puno razumijevanja za njezine umjetničke ambicije. Ona je pak uvjerena da će upravo te večeri slomiti očeve predrasude, baš kao što je u srce ganula ostatak gledališta i svoga mentora koji je s ponosom više puta vodi na proscenij, na poklon oduševljenoj publici. No, otac do kraja ostaje nepokolebljiv pa će proći još nekoliko godina prije nego će Lina opet stati na kazališnu pozornicu. Dogodit će se to tek nakon njegove smrti 1862. i u to doba obavezne, stroge jednogodišnje korote bez glazbe i njoj tako prirođenog veselja. Napokon, iduće 1863. godine, u vrijeme dok kazalište kao zakupnik vodi Josip Freudenreich, dotad neviđeni entuzijast i optimist po pitanju kazališnoga upravljanja u nas.

Ranije iste godine, nakon što je zakupio zgradu te preuzeo upravljanje kazalištem, postavlja i prvu operetu na hrvatskome jeziku – Svadba kod svjetiljaka Jacquesa Offenbacha. U njoj briljira njegova supruga Karolina Norweg-Zappe, najistaknutija zagrebačka subreta koja je 1860. preživjela izgon svojih njemačkih kolega iz Zagreba jer je sukladno talentu i slovenskom stažu (u Ptuju, gdje je i upoznala Freudenreicha) naučila neku svoju varijantu hrvatskoga. Nije naodmet napomenuti da je od iste godine u kazalištu angažiran kao koreograf i učitelj plesa Pietro Coronelli[3] (svoju baletnu školu otvorio je 1859. godine) dok se na čelu kazališnoga orkestra, koji te za Linu sudbonosne večeri prati mlade izvođače, nalazi prof. Antun Schwarz, istaknuti dirigent i učitelj guslanja.[4]

Lina je kod njih doslovno iznudila audiciju na kojoj oduševljava sve prisutne, pa je Freudenreich unatoč svojim jadnim financijskim mogućnostima privremeno angažira za plaću od 15 forinti mjesečno, uz uvjet da njemačko ime zamijeni hrvatskim. Na to ona odmah i pristaje. Naime, iznimno jaka klima toga doba protiv njemačkog jezika na sceni i općenito njemačkih glumaca koji su je predugo prisvajali otklonila je svaku dilemu. Tako se rodila Dragojla Milanov.

Odmah su krenuli za nju teški trenuci: okružile su je kazališne intrige, ignoriranja, krive podjele i podmetanja pa Lina (besprijekorno, dakako) pjeva uloge od malih do neznatnih te joj se – u skladu s tadašnjim pravilima  kazališnoga marketinga, ime u rijetkim prilikama i pojavljuje na kazališnim ceduljama: na prvu, pravu rolu čekala je još tri godine. Strpljivo je i to dočekala, no prije toga, došlo je do druge vrste uspjeha, onoga na ljubavnome polju: u Linu se zaljubio Viktor Ody, mladi trgovac, potomak vlasnika kaptolske ljekarne kod Crkve sv. Marije i buduće tržnice Dolac, usto ljubimac zagrebačkoga društva, koji u slobodno vrijeme kao pjevač i glumac sudjeluje u radu dobrovoljačke kazališne skupine. Zbog Line/Dragojle (o čijem su se struku od 46 centimetara i stopalima br. 35 po gradu ispredale legende) se i pridružio Freudenreichovoj trupi, nastupivši te, za nju sudbonosne 1863. u jednočinoj šali Umorstvo u Pivarskoj ulici karlovačkoga pisca i prevoditelja Zvonimira Asangera.[5]

Tako se vješti Viktor napokon našao s ljupkom Linom te joj je po pisanju ondašnjeg tiska iza scene „odmah izjavio ljubav do groba“. (pročitajte sljedeći nastavak)

[1]Hrvatski glazbeni zavod se u to doba nalazio na Kipnome trgu (danas Ilirski trg). Utemeljen 1827. godine kao amatersko glazbeno društvo Societas filharmonica zagrabiensis, poznatom kao Musikverein (od 1925. Hrvatski glazbeni zavod), prva institucija svjetovnog glazbenog života, kojemu je cilj bio organiziranje glazbenog života u gradu s najmanje četiri javna koncerta godišnje, kao i promicanje spoznaje o potrebi novih profesionalnih i amaterskih kadrova. 

[2]LICHTENEGGER, Vatroslav, hrvatski pjevački pedagog (Poljčane, Slovenija, 1809. – Zagreb, 15. travnja 1885.), završio je Konzervatorij u Pragu. U Zagrebu je bio koralist stolne crkve, od 1851. do smrti učitelj pjevanja i neko vrijeme zborovođa u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, a 1864–76. učitelj glazbe na preparandiji. Najslavniji su mu učenici pjevačice I. Trputec, M. Mallinger, I. Murska i E. Vizjak te pijanist J. Epstein. Bavio se i skladanjem, a nastupao je i kao pijanist. Zapisao je i harmonizirao za zbor (?1861.) Runjaninovu melodiju Lijepa naša domovino.

[3]CORONELLI, Pietro (Petar), baletni umjetnik, koreograf i plesni pedagog (Venecija, 3. prosinca 1825. — Zagreb, 28. ožujka 1902.). surađivao je u gornjogradskom kazalištu od 1863., tj. od razdoblja prvih operetnih predstava kao redatelj baleta, a u Operi djelovao kao baletni majstor – koreografirao i uvježbavao plesne točke u operama Lucrezia Borgia (G. Donizetti), 1874, Strijelac vilenjak (C. M. v. Weber), 1875, i dr. U Zajčevoj opereti Momci na brod 1867. koreografirao je mornarski ples. Svojim je radom u zagrebačkom kazalištu, iako kratkotrajnim, djelovao pionirski, pridonoseći organiziranju baletnog ansambla, a dugogodišnjim podučavanjem salonske plesne umjetnosti – utemeljenim na najvišoj stručnoj razini – odgojio je i oduševio za ples naraštaje polaznika. Njegove kćerke Elvira (Zagreb, 5. travnja 1879. — 30. srpnja 1965.) i Bianca (Zagreb, 20. studenog 1887. — 18. veljače 1974.) nastavile su jednako uspješno očevu djelatnost u Plesnoj školi Coronelli.

[4]SCHWARZ, Antun (Zagreb, 18. listopada 1823. – Zagreb, 28. prosinca 1891.), studirao je u Zagrebu i Beču, a od 1851. do smrti predavao violinu pri glazbenoj školi HGZ-a. Član kazališnog orkestra u Zagrebu, operni i operetni dirigent (1857–58.) te voditelj orkestra Društva prijatelja glazbe u Hrvatskoj. Djelovao kao solist i komorni glazbenik, a okušao se i kao skladatelj (skladbe za violinu, koračnice, zborovi i solo pjesme – među ostalim i svečana koračnica za inauguraciju bana Levina Raucha 1869.). Dirigirao je spomenutom prvom operetom na hrvatskome jeziku – Svadba kod svjetiljaka Jacquesa Offenbacha. Nadkantor stare zgb. sinagoge u Petrinjskoj ulici i učitelj u židovskoj školi. Jedan je od prvih Židova koji se afirmirao u našem javnom životu.

[5]ASANGER (promijenio prezime u JOSIPOVIĆ), Edo Zvonimir, pisac je i prevodilac židovskog porijekla (Karlovac, 12. rujna 1837. — Karlovac, 18. travnja 1875.). Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu, maturirao na riječkoj gimnaziji. Studirao medicinu, potom slavenske i romanske jezike. Kao dobrovoljac sudjelovao je u bitki kod Magente 1859. Poslije otpušten iz vojske u Pragu, zbog druženja s češkim piscima, bavljenja književnošću i zbog slavenskih nazora. Vratio se u Karlovac i radio kao pisar u gradskom poglavarstvu, a zatim kod odvjetnika Vjekoslava Gvozdanovića. U književnosti se javio 1859. u Narodnim novinama prijevodima A. S. Puškina. Crtice, pjesme, putopise, igrokaze, političke i kulturno-povijesne tekstove te prijevode sa slavenskih jezika, francuskog i njemačkog objavljivao je u brojnim novinama i časopisima, a HNK mu je u to doba izveo 11 prijevoda. (nastavlja se…)

©Snježana Banović, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 3. ožujka 2022.

Projekt Zaboravljene kazališne heroine nekad i danas sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija