
Razgovarala: Branka Primorac
Poslije prošlogodišnje Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo u operi, što najčešće znači da je vrijeme da se prestane sa stresnim poslovima, Vi 2021. preuzimate životno važnu zadaću ravnatelja Opere HNK-a u Zagrebu. Treba li čestitati?
Ne smatram da je odluka o prihvaćanju vodstva Opere HNK-a u Zagrebu za mene životno važna zadaća. Svoje životne zadaće već sam obavio. Ali, nakon što mi je intendantica Dubravka Vrgoč rekla da joj treba iskusni umjetnik na čelu Opernog ansambla (a iz Ministarstva su me također zamolili da ozbiljno razmotrim njen zahtjev), osjećao sam da mi je to neka vrsta obaveze. Doživljavam se kao mirnog čovjeka; možda mogu smiriti i napetosti koje su nastale u zagrebačkoj Operi i pridonijeti umjetničkom radu, što je moj prvenstveni cilj. Nakon imenovanja, najprije sam se susreo s ansamblima – predstavio sam se solistima, zboru i orkestru i rekao da preuzimam odgovornost za rad Opere te da se za sve probleme, kojih očito ima, ne obraćaju više intendantici nego meni. Također sam ih zamolio da istaknu probleme po stupnju težine i kompleksnosti, tako da najprije rješavamo ono što ih najviše tišti. Još uvijek u cijelosti ne znam koje su moje ovlasti – intendantica je rekla da imam slobodne ruke – a ja sam spreman uhvatiti se ukoštac sa svim problemima. Imam osjećaj da su ljudi prihvatili ono što sam govorio i da bih mogao donijeti neku vrstu relaksacije, kreativnog mira.
No, da se vratim vašem pitanju o važnosti posla koji sam preuzeo. Iako otprve nisam vjerovao da se mogu nositi s ovim poslom – baš zato što nije samo umjetnički nego uključuje mnoge organizacijske aktivnosti, sad mislim da mogu, a tu hrabrost mi daju reakcije ansambla i osjećaj da imam neki autoritet kod tih ljudi. Osim toga, ovo jest moj svijet i sviđa mi se biti dio njega. Baš zato kanim učiniti sve što bude u mojoj moći da ne razočaram ni ansambl, ni publiku.
Giorgio Surian (Seneka), Monica Bacelli (Ottavia), Teatro Comunale, Firenca: Claudio Monteverdi, Krunidba Popeje, red. Luca Ronconi, dir. Ivor Bolton, 2000.
Imenovani ste na izazovnu dužnost pretkraj sezone, a vrijeme je uvelike za pripremu nove. Možete li nam reći koji će naslovi nositi operni repertoar zagrebačkog HNK 2021/22.? Kakav je odnos domaćeg i svjetskog?
Preuzeo sam Operu sa 1. svibnjem, praktički na već isplaniranu sezonu, što sam prihvatio sa sviješću o kašnjenju s pripremama za realizaciju. Ono što u ovom trenutku smatram najvažnijim jest to da pred sobom imam odličan ansambl, koji može iznijeti sezonu vlastitim snagama. Želim otvoriti opernu sezonu 2021/22. Puccinijevom Lastavicom (La Rondine). U početku je bila zamišljena u formi operete, trebala je imati praizvedbu u Beču, ali je zbog ratnih prilika izvedena u Monte Carlu. Nije se baš svidjela tamošnjoj publici, možda iz razloga što je Puccini uveo neke inovacije u orkestraciji na koje je osobno bio jako ponosan i govorio kako mu je La Rondine najdraža opera. Vjerujem da, ako je bila njemu, bit će i nama! Ne izvodi se često i smatram da će biti osvježenje na početku sezone.
Za drugu premijeru već je dogovoren Onjegin. Tradicionalno i blisko publici, djelo je bilo na repertoaru prije nekoliko sezona, ali pristao sam da ga ponovo radimo pod uvjetom nove režije i inscenacije. Tumače svih uloga imamo u kući, također i odličan baletni ansambl, tako da bi to mogla biti sasvim drugačija predstava od one koju je zagrebačka publika nedavno gledala.
Patrizia Ciofi (Suzanna), Giorgio Surian (Figaro), Teatro Comunale, Firenca: W. A. Mozart, Figarov pir, dir. Zubin Mehta, 2003.
Treći naslov bit će Traviata. I taj je naslov nedavno igrao na ovoj pozornici, ali uvjeren sam da će redatelj Hugo de Ana izvedbi dati onaj štih zbog kojeg je ta opera toliko popularna diljem svijeta. Radio sam s Hugom de Anom na mnogim produkcijama; on je kompletan umjetnik – vrhunski redatelj, scenograf i kostimograf, prati svaki detalj produkcije, a izvrsno poznaje likove i detaljno radi s pjevačima na glumi i izrazu. Povjerio sam mu La Rondine i Traviatu, jer mislim da bi on ta dva djela – koja se originalno događaju u istom vremenu, mogao postaviti na način koji će ih dugo održati na repertoaru. Četvrta premijera bila bi Brittenova opera Mali dimnjačar. S obzirom na zauzetost velike pozornice, predstavu bismo postavili u foajeu. Ove sezone nećemo imati djelo domaćeg a ni suvremenog autora, ali to smatram svojom obavezom za naredne sezone.
U čemu vidite najveći problem opernog ansambla nacionalnog teatra? Što želite popraviti?
Jedan od vitalnih problema koji izaziva prijepore jest obnova ansambla. Mnogi su ljudi posljednjih godina otišli u mirovinu, a kako se zbog pandemije ne zapošljava nove, postoji bojazan da bi se ta radna mjesta mogla ugasiti. Tako je u solističkom ansamblu, ali i u zboru. Svjestan sam činjenice da neće odmah biti ugovora za stalni posao jer se nitko neće obavezati plaćati ljude koji će zbog korone sjediti kod kuće, ali treba raspisati audicije za mlade članove zbora i angažirati ih po projektu. I solistički ansambl treba pomladiti, dati šansu pjevačima na završnim godinama Akademije, unijeti novi zamah i ono na čemu ću insistirati – dobiti što više termina za izvedbe, kako bi Opera bila ravnopravna drugim granama u HNK-u. Osim spomenute četiri premijere, na repertoaru ostaju reprizne predstave: Trubadur, Carmen, Orfej, Čarobna frula, Nikola Šubić Zrinjski i Ero s onoga svijeta.
Olga Šober (Adina), Giorgio Surian (Doktor Dulcamara), HNK Ivana pl. Zajca rijeka: Gaetano Donizetti, Ljubavni napitak, dir. Nada Matošević, 2004. Giorgio Surian (Doktor Dulcamara), Robert Nagy (Nemorino), HNK Ivana pl. Zajca rijeka: Gaetano Donizetti, Ljubavni napitak, dir. Nada Matošević, 2004.
Pregovarate li dolazak neke od svjetskih opernih zvijezda? S nekim tko će doći na Vaš prijateljski poziv? Ili u tom svijetu ta karta ne igra?
Teško je sada, dok je sve još neizvjesno s terminima, govoriti o dovođenju zvijezda. Mnogi bi voljeli doći gostovati u Zagreb, ali su uglavnom već angažirani na raznim stranama. A i svi kažu isto: „Razgovaraj s mojim agentom!“ Toliko o prijateljskom odazivu. Međutim, ima i važnijeg pitanja od njihove raspoloživosti i cijene gostovanja, a to je da tim velikim imenima treba ponuditi adekvatne uloge. Čini mi se da je za zagrebačku operu u cjelini, ali i publiku, u ovom trenutku važno dovesti redatelje i dirigente koji će unaprijediti naš rad. Stoga sam za početak orkestru dao mogućnost da odabere pet dirigenata s kojima bi željeli raditi. Njihov izbor su Ivan Repušić, Ivo Lipanović, Loris Voltolini, Antonello Alemandi i Mihail Sinkevič.
Postoje li danas u operi zvijezde tipa Marije Callas, Renate Tebaldi, Pavarottija?
Ne, odavno više nema takvih zvijezda, jer ni vrijeme za operu nije zvjezdano. Nekad je opera bila ono što je danas filmska umjetnost – imala je brojnu publiku i pjevači su bili poput filmskih zvijezda. Danas su ljudi jednostavniji, pa i oni slavni su puno pristupačniji. Zapravo, ni njima samima ne odgovara da budu nedodirljivi, da se oko njih nekritično diže zvjezdana prašina.
Giorgio Surian kao Mefisto u Goudonovu Faustu Giorgio surian kao Giovanni lo Sciancato u Zandonaijevoj operi Francesca da Rimini Giorgio Surian kao Marin Faliero u istoimenoj Donizettijevoj operi, 2008. Giorgio Surian (Gianni Schicchi), HNK Split: Giacomo Puccini, Gianni Schicchi, red. Fabio Sparvoli, dir. Ivan Repušić, 2010.
Vratimo se na Vas, na svjetski poznatog bas-baritona. Kako je počelo? U kojoj ste dobi počeli o sebi razmišljati kao o profesionalnom opernom pjevaču? Je li lijep glas obiteljska tradicija?
Volim klasičnu glazbu i od malih nogu htio sam biti dio tog svijeta. U šesnaestoj godini, pjevajući u amaterskim zborovima, otkrio sam da imam glas i počeo učiti solo-pjevanje. Odatle je potekao zanos i ljubav prema ovom pozivu. A što se tiče obiteljske sklonosti pjevanju, mama je imala lijep glas i bila muzikalna, ali se glazbom nitko u obitelji nije bavio. Bili su obični ljudi i radili da prežive. Umjetničke profesije u našoj obitelji krenule su od moje supruge i mene. Naše troje djece odabralo je umjetnička zanimanja. Nadareni su. To ne govorim ja, nego aplauzi koje dobivaju. Radimo i neke obiteljske predstave i radujemo im se!
Milanska Scala sigurno je bila dobra škola. No, ni u nju nije bilo lako ući.
Nije bilo lako, a trebalo je imati i sreće! U Rijeci sam već bio u angažmanu, pjevao sam Guardiana u operi Moć sudbine kad nam je kao gost došao tenor Francesco Ferrari. U slučajnom razgovoru pohvalio me jednom dirigentu u Milanu, koji je zapamtio moje ime jer je njegova mama bila iz Istre. Kad sam pristupio natjecanju u Bussetu, on je bio u komisiji i odmah mi nagovijestio da sam kandidat za školu Scale. Dakle, tu je prste umiješala sudbina. Nekoliko mjeseci kasnije, stigao je i službeni poziv. Već na početku izdvojio sam se pjevačkom tehnikom i scenskim iskustvom, pa su me kada je Simon Estes otkazao, pozvali da uskočim u ulogu Faraona. Potom sam bio cover za Pimena u operi Boris Godunov s Claudiom Abbadom i Nikolaiem Giaurovim, a potom su se uloge i pozivi redali jedan za drugim.
Giorgio Surian kao Scarpia u Puccinijevoj Tosci, Rim Giorgio Surian kao Don Pasquale u istoimenoj Donizettijevoj operi, Teatro Lirico Giuseppe Verdi, Trst
Kakvo je bilo školovanje mladih pjevača u toj poznatoj instituciji? Strogo, ležerno, kompetitivno, odskočna daska za dalje?
Školovanje je bilo vrlo jednostavno i gotovo individualno. Maestro Antonio Beltrami, dirigent, orguljaš, pijanist, već u mirovini, bio je glavni pedagog u Scalinoj školi. Imali smo prijateljski odnos, bio mi je poput oca, najviše me naučio o profesiji. Veliki znalci bavili su se nama, tada mladim ljudima. Nije bilo kompetitivnosti jer nas je bilo svega petnaestak i svi smo dobivali priliku prema svojim sposobnostima i potrebama repertoara. Naravno, najviše je bilo soprana, a samo dva basa.
Kako je bilo pored ogromne konkurencije probiti se na svjetsku pozornicu? Jesu li Vas zvali za određenu ulogu koja odgovara Vašem glasu bas-baritona ili ste išli na audicije? Ili oboje? Imali ste menadžera?
Kad krenete iz takve kuće kao što je La Scala, audicije su minimalne, ali bez menadžera – nemate šanse! Nekada su operne kuće imale impresarije, koji su praktički vodili kuću, poznavali pjevače i predlagali ih drugim kućama za pojedine uloge. Danas su agenti preuzeli sve u svoje ruke i tu ima svega i svačega, više nije presudna umjetnost nego njihova zarada. Uz jednog izvrsnog pjevača, oni obavezno proture i dva loša. Takav sam svijet zatekao kad sam započinjao karijeru. Ne svijet opernih znalaca, nego svijet novca. Što se tiče probijanja u karijeri, treba učiti, raditi, truditi se i biti spreman. Jer, oni koji ne vrijede, dođu samo jednom. I ne može im pomoći ni najbolji agent!
Zwetelina Vassileva (Aida) i Giorgio Surian (Amonasro), Splitsko ljeto: Giuseppe Verdi, Aida, red. Dražen Siriščević, dir. Ivo Lipanović, 2014.
Družite li se privatno s nekim kolegom sa scene, pjevačem ili dirigentom?
Druželjubiv sam čovjek, ali također sklon mirnom životu u Istri. Kad se radi, pogotovo ako imate međunarodnu karijeru, nemate vremena za druženje – morate biti disciplinirani, paziti da se ne prehladite, da budete naspavani, ne jedete previše. U prvom planu je profesija, a tada nema vremena za zabave i druženja, osim povremeno. Na novoj funkciji bit ću više u Zagrebu i da, družit ću se. To je dio posla.
Koji lik, koja opera je bila prva u kojoj ste nastupili, pretpostavljam u Scali?
Dvije uloge na samom početku otvorile su mi put prema karijeri: prva uloga bio je Sulejman u Zrinjskom, na sceni riječke Opere. Vrlo brzo, dobio sam poziv da uskočim u Zrinjskog u Zagrebu, jer se Franjo Petrušanec razbolio. Iznijeli su me na scenu u nosiljci, gotovo s ceste, jer sam zbog snijega došao u zadnji tren. A doživio sam istinske ovacije. Odmah potom, pjevao sam ulogu Guardiana u operi Moći sudbine, također u Rijeci i ta mi je uloga – kao što sam već rekao, otvorila vrata Scale.
Luis Chapa (Otello), Giorgio Surian (Iago), HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Giuseppe Verdi, Otello, red. Marin Blažević, dir. Zoran Juranić, 2017.
Jeste li tremaš? Vježbate li svaki dan i dan-danas?
Čovjek nije umjetnik ako nema tremu. Postoji panična trema – nisam taj, ali i zdrava trema koja je prirodna. Dakle, da – imam tremu. Što se tiče redovitog pjevanja, malo sam se ulijenio, pogotovo u ovom vremenu koronavirusa, ali za izvedbu Tosce u Rijeci moram se ozbiljno uhvatiti posla. I krenuti na dijetu!
Nema respektabilne operne pozornice gdje niste pjevali. Gdje ste se uvijek, osim u Milanu, dobro osjećali?
Rekao bih kratko – najbolje sam se osjećao na onoj pozornici gdje sam trenutno imao najveći uspjeh. Dakle, volio sam odlaske u velike gradove, pozornice, publiku, dobro sam se osjećao i uživao u svom poslu.
Anamaria Knego (Alice Ford), Giorgio Surian (Falstaff), HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Giuseppe Verdi, Falstaff, red. Marin Blažević, dir. Ville Matvejeff, 2018.
Brojne su uloge i pozornice gdje ste se pojavljivali tijekom četiri desetljeća karijere. Možete li izdvojiti najomiljenijih pet uloga i opernih kuća, dirigenata?
Među najdraže uloge svakako bih ubrojio one koje traže karakter, dakle glumačke uloge, kao što je Gianni Schicchi, Scarpia, Falstaff, Faust, Jago. A što se opernih kuća tiče, na vrhu je svakako La Scala, jer sam tamo otpjevao više od dvije stotine predstava. Drage su mi i Covent Garden, bečka Opera, pariška Opera, Metropolitan. Najdraži dirigenti su mi Riccardo Muti, Claudio Abbado, Zubin Mehta. Radio sam s mnogim velikim dirigentima, ali s ovom trojicom sam se najbolje razumio. Još bih spomenuo Carlosa Kleibera, s kojim sam radio samo jednom jer je prerano umro, ali bilo je to veliko i nezaboravno iskustvo.
Gdje još nastupate, kakvi su osobni planovi?
Mislim da je došlo vrijeme da pjevačku karijeru privodim kraju. Mislim da neću prihvaćati nove uloge i obaveze. Više me uzbuđuje mogućnost da priredim publici i kolegama programske doživljaje.
Giorgio Surian (Macbeth), Kristina Kolar (Lady Macbeth), HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Giuseppe Verdi, Macbeth, red. Marin Blažević, dir. Yordan Kamdzhalov, 2018.
Bavite se i pedagoškim radom. Koja je Vaša prva preporuka mladom pjevaču? Jeste li u stanju nekom ambicioznom mladiću ili djevojci reći da nije za profesiju kojoj se nada?
Mladima, ako imaju talenta i lijep glas, odmah kažem da moraju imati sreće raditi s pravim pedagogom. Iz svog iskustva znam koliko je to važno. A dalje je na njima. Treba učiti, učiti, učiti i nikad ne prestati istraživati – i glumački i vokalno. Onima koji nemaju dovoljno talenta, ma koliko to bilo bolno, treba reći da bi bilo bolje da promijene profesiju. Kao pedagog, imate dužnost da im to kažete, jer ako podržavate njihovo zavaravanje, snosite i odgovornost za njihovu budućnost. Pedagog bi trebao biti pošten i realan, jer pjevači koji žele a ne mogu, imaju problem cijelog života. Toga sam se nagledao na međunarodnoj sceni.
Kako prepoznajete buduću, uvjetno rečeno – zvijezdu?
Zvijezdu je najlakše prepoznati na pozornici. Odmah se vidi kako reagira. Kod nas pjevača, osim scenskog talenta, izuzetno je važna tehnika, koja čuva naš instrument. Ako tehnika nije dobra, onda zvijezda vrlo brzo postane –padalica. Kažu da je glas, ako nije dobro postavljen, potrošni materijal. Slažem se! I nakon pedeset godina pjevanja, glas mi nije potrošen – to je stvar tehnike. Tijelo stari i ono utječe na pjevačke mogućnosti, ali glas ne. A što se tiče zvijezda, netko se rodi kao umjetnik i to se odmah prepozna, a ako uspije sačuvati glas – onda postaje zvijezda.
Giorgio Surian (Barun Scarpia), Kristina Kolar (Floria Tosca), HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Giacomo Puccini, Tosca, red. Marin Blažević, dir. Kalle Kuusava, 2019. Giorgio Surian (Barun Scarpia), HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Giacomo Puccini, Tosca, red. Marin Blažević, dir. Kalle Kuusava, 2019.
Što ste rekli kćeri kad se odlučila za kazalište, za Vama blisku profesiju?
Bio sam presretan što je končano odlučila čime će se baviti. Između raznih talenata, dugo se nije mogla odlučiti, i kada je konačno rekla da želi biti glumica, bio sam sretan. Ali bih jednako tako bio sretan i da se odlučila za bilo koji poziv koji je raduje.
Vjerujem da ćete na novom poslu biti uspješni kao u dosadašnjem, iako su totalno različiti. Pljesak će Vas zaobići, ali nadam se – uspjeh neće.
Uspjeh je ugodan, ali varljiv, a jedini uspjeh koji istinski želim je da ne iznevjerim ljude koji su mi ukazali povjerenje. Više mi ne treba ni pljesak, ni novac, važno mi je da svoje slobodno vrijeme u Istri nisam potrošio uzalud.
©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 19. svibnja 2021.