Piše: Branka Primorac

Dramska umjetnica Vesna Starčević Smiljanić, dugogodišnja stalna članica Dramskog kazališta Gavella, preminula je u Zagrebu 8. svibnja 2019. u 95. godini. Dug je to i zanimljiv glumački život koji svojim počecima ulazi u povijest hrvatskog teatra. Naime, Vesna spada u prvu generaciju polaznika studija glume netom osnovane Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu (1950.). Nije nevažno spomenuti da je na nagovor omiljenog profesora Branka Gavelle, kao njegova asistentica, nekoliko godina na zagrebačkoj akademiji podučavala scenski govor. Nije bez razloga Gavella Sarajki savršene dikcije povjerio taj odgovoran posao sa studentima, budućim glumcima.

Izlet u sferu obrazovanja nije ju odvojio od pozornice. Scena ju je oduvijek privlačila, a dokaz je respektabilno vrijeme provedeno u glumačkom statusu. I kako je to nekad bilo, nije se bez velikog razloga odlazilo iz ansambla u kojem se stalni član osjećao ispunjen poslom koji voli. Tako je Vesna kao mnogi njezini vršnjaci cijeli radni vijek ostala vjerna istoj kazališnoj kući.

Kako ističu u “Gavelli”, glumica Starčević Smiljanić svojom je glumačkom osobnošću od 1955. do 1991. činila neizostavni dio toga kazališta igrajući i u nekima od nezaobilaznih naslova u njegovoj povijesti. Zapažene glavne uloge ostvarila je kao Variva u Držićevu Skupu uz Fabijana Šovagovića i Pavka u Nušićevom Narodnom poslaniku uz Bobija Marottija.

Nastupala je i u predstavama Kako vam drago, Macbeth, Henrik IV. i Rikard III. W. Shakespearea; Takva ljubav P. Kohouta, Tirena Marina Držića, Odmor za umorne jahače ili Don Juanov osmijeh I. Ivanca, Divota prašine V. Kaleba, Galeb A. P. Čehova, Bobo V. Kljakovića, Završna trka P. Ustinova, Gospođa ministarka B. Nušića, Hinkemann E. Tollera, Šest lica traže autora L. Pirandella, Zmaj E. Švarca, Veliki val M. Matić-Halle, Neprijatelj naroda H. Ibsena, Ptice bez jata D. Roksandića, Matoš i mi T. Ladana, Heretik I. Supeka, Dantonova smrt G. Büchnera i Glorija R. Marinkovića.

Svjetla pozornice nudila su joj sreću, zadovoljstvo, život baš i nije. Iz sjećanja kćerke Dijane Jelčić na majčine glumačke ushite i životna razočaranja izdvajamo važan trenutak koji opisuje na svom blogu, a tiče se godine 1956. kad njezina majka Vesna dobiva glavnu ulogu u Anouilhovoj Antigoni koju režira Kosta Spaić, a Kreonta interpretira Sven Lasta. U razgovoru s kćeri majka se prisjećala glasa starog profesora, koji je bučno ušao u njezinu garderobu govoreći: “Znaš kaj, mala. Razmišljal sam o sljedećoj premijeri koju ćemo raditi. Odlučil sam se za Anouilhovu Antigonu. Ti ćeš biti moja nova Antigona.”

“Premijera je bila uspjeh”, piše Dijana. “Stajala je (Vesna) na rampi novog života i karijere. Talija se u njoj smiješila srećom. Buket ruža boje zalazećeg sunca i ceduljica sa znakom pitanja čekali su je u garderobi. Njezina boginja je slavila s njom. Otvorila joj je ponovo vrata sreće i ona u tom trenu prekorači rampu prošlosti, izađe iz mraka obasjana svjetlom slave. To stanje nije dugo trajalo. Strahovi zatomljeni u srcu koje je žalilo ljubav i sanjalo zemlju iz koje pisma više ne dolaze pređoše ponovo u demone prošlosti.” Ulogu je kasnije preuzela Marija Kohn.

I za kraj nekoliko stihova pjesnikinje Dijane Jelčić za in memoriam majci:

Ne shvaćajući sevdah među minaretima,
miris alkohola u zadimljenim krčmama,
bol rađanja… pobjegla je

Tražeći ljubav među bogovima s Olimpa,
opterećena akcentom Baščaršije
učila je Homerov jezik,
savladavala heksametre
pokušavala zaboraviti gorčinu rastanka s prošlošću…

©Branka Primorac, Hrvatskoglumiste.hr, objavljeno 2. travnja 2021.